‘MORAMO UVOZITI CAJKE DA BI SE KLINCI ZABAVILI’ Legenda 90-ih posve otvoreno: ‘Kad se frajeru u birtiji zacakle oči, tanka je granica hoće li izvaditi gun ili sve počastiti’

Zvijezda hrvatske dance-scene 90-ih, Sandi Cenov, jedan je od onih glazbenika čije se stare pjesme i danas slušaju i na čijim se koncertima i danas uz pjesmu “Žena budi mi ti” mnogi muškarci ohrabruju zaprositi žene. Trideset godina duga samostalna karijera doživjela je brojne turbulencije, a danas uživa u plodovima svog rada, obiteljskom životu, u društvu supruge Iline i njihovo dvoje djece, sina Mikule i kćeri Zare, no isto tako svaki vikend ima koncert, tijekom tjedna radi i stvara nove pjesme u svom studiju, a ni hobija se nije odrekao. Čini se kao savršeno balansiran obiteljski život jednog glazbenika, koliko god to čudno zvučalo, stoga nas je zanimalo kako mu je to sve pošlo za rukom. Kako smo nakratko imali prilike upoznati njegovu suprugu Ilinu, a onda čuti Sandija kako govori o njoj, o njihovu upoznavanju, zajedničkim trenucima i putovanjima, čini nam se da je upravo ona glavna karika kojoj se mogu pripisati zasluge za život kakav danas vodi.

* Svaki vikend imate gaže. Svirate po cijeloj Hrvatskoj, Srbiji, BiH, Sloveniji… Je li naporno održavati takav tempo?

Imam gaže svaki vikend, ali ja sam lik koji sve u životu opušteno doživljava. Obiteljski sam čovjek, ali kad odem na svirku, dam sve od sebe. Trebam održati neki veliki koncert u povodu 30 godina karijere, to mi je malo stresno, ali nadam se da ću to učiniti početkom jeseni.

* Obilježavate 30 godina karijere, ali zapravo ste se glazbom počeli baviti ranije.

Mogu reći da sam počeo 80-ih, ali to nije bila ozbiljna karijera. Ja sam ’92. izdao prvi album i računam da mi je karijera počela onda kada sam počeo živjeti od glazbe, a to je krenulo 1989., kad sam ušao u bend Novi fantomi. Tako da mogu reći da od 1989. živim od glazbe, a prava karijera je krenula 1992.

*Pjesme pišete od osnovne škole. U jednom intervjuu ste čak otkrili kako glasi vaša prva pjesma koju ste napisali. Čuvate li te rukopise?

Rukopise ne, ali čuvaju se neki isječci iz novina. Ono što su danas portali, nekad davno su bile novine. Ponekad znamo poslije nedjeljnog ručka pogledati te isječke i prisjetiti se tih vremena.

*Sjećate li se nekog isječka kojeg ne bi sačuvali? Koji je najgori naslov koji ste o sebi pročitali?

Bilo je to davno prije 20 godina. Bio sam u Beogradu. Tamo sam intenzivno radio na svojoj karijeri nekoliko godina. U jednom intervjuu su me pitali, između ostalog, gdje najviše volim izlaziti u Beogradu. Rekao sam da nemam nešto specificirano, ali da najčešće volim izaći na mjesta gdje sjednem negdje da me nitko ne vidi, a ja vidim cijeli lokal što se događa, a oni stave u naslov: U Beogradu najviše volim mesta gde sednem da me svi gledaju, a ja ne moram nikog da vidim“. Što reći?!

* Krenuli ste s bendovima, no to se u jednom trenutku raspalo. Je li ideja bila imati bend ili ste zamišljali solo karijeru?

Imao sam bend koji je imao ozbiljne planove za snimanje albuma, no onda smo svi otišli u vojsku, a kad smo se vratili, bend se raspao jer su članovi otišli u druge bendove. Možda je najzaslužniji čovjek za to što sam se odlučio za samostalnu karijeru Piko Stančić, protagonist naše scene 80-ih. On je tada bio urednik u Croatia Recordsu i rekao mi je: “Čuj, ja tebe hoću izdati, ali bez benda, samo ti”. Prvo sam si mislio kako to misliš, to se ne radi bez benda, ali, eto, onda sam tako izdao jednu pjesmu i otad je sve krenulo. Naravno, cijelu karijeru imam bend, bez zajedničke svirke to ne ide.

* Privlačili su vas zapravo različiti glazbeni žanrovi, isprobavali ste razne stilove. Ako sam dobro uočila, prvo je bio punk, a bilo je tu i rocka, metala…, da biste završili na zabavnoj pop-glazbi. Svašta je vas zanimalo.

Smatram se kreativnim i znatiželjnim tipom. Ljudi su mi tijekom karijere zamjerali to što sam šarao po stilovima. Svakakvih stilova sam se dotaknuo, ali meni je to zanimljivo. Meni je to izazov i zapravo se ne kajem ni zbog čega što sam radio. Sve je trebalo biti tako kako je. Ipak se najbolje osjećam u nekom modernom popu.

* Kroz vaše pjesme dosta se provlače žene, strast, provodi na jednu noć… Postoje li pjesme koje više ne izvodite, za koje biste mogli reći da ste ih “prerasli”?

Izdao sam jedno 110-120 pjesama, a danas ih pjevam 25 do 30. Ne sviram više “Bivše djevojke”, “Ni na sjever ni na jug”, “Propalo je sve”, “Dovoljno dobar”… Postoje te neke pjesme koje su žive i dalje, ali su nekako mrtve. Tješim se da će se sve pjesme otkriti kad “riknem”.

* Postoji li neka pjesma koju se još niste usudili pustiti van, a smatrate da je jako dobra?

Uh, ima pjesama… S Baby Dooksom sam prije nekoliko godina snimio pjesmu koja je luda! Svašta sam u njoj rekao, ali mislim da Hrvatska još nije spremna za nju.

* Djeca vam danas imaju 13 i 16 godina. Pravi tinejdžeri. Kako se slažete s njima, jeste li strog roditelj?

Mi imamo kao jednu malu državicu unutar Hrvatske. Imamo “spiku” s njima otkad su mali bili i doživljavamo ih vrlo ozbiljno u smislu da imaju svoje zahtjeve, svoja mišljenja, sve raspravljamo. Imamo takav odnos da im štošta dopuštamo, ali nam i sve govore, od toga s kim su bili, što su radili nadalje.

* Jesu li oni svjesni kakva je zvijezda njihov otac bio 90-ih?

Ja im objašnjavam da sam svoju karijeru na neki način zamrznuo zbog njih, ali nemaju takvu sliku mene. Prije nekoliko godina bili smo u Crikvenici na moru. Ja sam šetao sam i dotrčao mi je mali sav blijed. Govorio mi je da je nekakav najjači influencer u blizini, nešto je snimao. I kasnije smo mi prolazili pokraj njega, on me pogledao i viknuo: “Sandi Cenov, mogu li se ja doći slikati s vama?” Cijeli dan me mali gledao i govorio: “Tata, on tebe zna, zna tko si”. To mi je bilo baš fora. Naravno da sam ih ranije upoznao sa Severinom, Ninom Badrić, s hrpom javnih osoba, političara, ali nemaju tu percepciju tko je njihov tata bio 90-ih. Ja sam njihov tata i to je to.

*Fascinantno da je to i vašoj djeci još uvijek neobično.

Njima je teško objasniti kako sam kotirao 90-ih. Ja sam njihov tata i to je to. Generalno sad djeca nemaju idola, što po meni nije dobro. Ja sam imao idole, gledao i pratio njihove karijere, i zamišljao sebe na tom putu. Krčio sam si put koračić po koračić. Danas klinci nemaju više postere po zidovima, nemaju idola, a trebali bi ih imati za pogled u zdravu budućnost.
Trenutno su interesi vezani uz količinu novaca. Pokušavam djeci objasniti da nikad ne gledaju kako doći do novaca već da rade nešto iz strasti, svojih uvjerenja, a onda će novac od toga doći. Klinci danas gledaju kako doći do novaca na brzinu, a ne studirati jer tu nema novaca. Moraš izabrati studij jer te upravo to zanima. U doba kad sam se ja počeo baviti glazbom, mene uopće nije zanimalo kojim će autom Jura Stublić doći. Mene je zanimala muzika, a danas je samo bitno u čemu ćeš doći, kako ćeš izgledati.

* Naginju li vaša djeca glazbi?

Ne baš. Dugo sam mislio da taj trap, koji pratim zbog svog posla, ali i kćeri koja je u tome i prati ga, ima loš utjecaj na mlade, ali sam shvatio nešto drugo, da je to zapravo toliko popularno jer je to odraz društva koje je već tako formirano. Nisu pjesme stvorile društvo, nego su pjesme referenca na društvenu situaciju, na našu žalost.

* Nije riječ o trapu, ali je o narodnjacima, cajkama ili kako ih već tko zove. Nedavno je zabranjen koncert u Puli glazbenicima iz Srbije. Kako to komentirate?

Ja svima tvrdim da su najzaslužniji za razvoj narodnjaka konkretno ljudi iz medija koji su 2000-ih maknuli svu zabavnu glazbu iz etera. Tipove poput Grdovića, Zečića nisi mogao vidjeti ni čuti. Guralo se neke izvođače koji ne mogu izazvati dizanje ruku u dva ujutro u nekom klubu. Ali u dva ujutro u diskotekama se nema pustiti što drugo, a da je hrvatsko, osim starog Miše ili Grdovića. Naravno da onda moramo uvoziti srpske glazbenike i njihove ‘cajke’ i taj turbofolk da bi se klinci zabavili. A nije da nemamo našu zabavnu glazbu, samo nemamo podršku medija. Danas u Hrvatskoj nema zabave bez te istočne glazbe. Opet tvrdim da, kad puste nekog staru Mišu Kovača, to je isti rang emocija, ako ne i jače, od modernih srpskih narodnjaka. Problem je što nemamo nekog novog Mišu, a i da ga imamo, ne bi imao nikakvu podršku medija.

* Poznati ste kao “ovisnik” o adrenalinu. Otkuda ljubav prema motorima, automobilima i je li se nešto u pogledu vaših hobija promijenilo tijekom godina?

O nogometu pojma nemam, ali zato pratim auto-moto i borilačke sportove. Treniram jiu-jitsu posljednjih 15 godina i mogu reći da mi je to baš gušt. To mi je ispušni ventil. Ušao sam i u autoutrke, tj. u rally. To mi je fora. Motor, naravno, i dalje vozim, ali njime se ne utrkujem. A inače, nije se puno toga promijenilo. Volim adrenalin, ali volim se i opustiti uz knjigu, film, pratim auto-moto, recenziram motore, volim pogledati dobru MMA borbu.

* Kamo se najčešće vozite motorom, koje su to relacije? Vožnja gradom ili nešto duže?

Uglavnom su to relacije prema moru, a ovo ljeto se spremamo u Rumunjsku. Uvijek nas bude jedno pet, šest koji idemo zajedno.

* Što na to kaže supruga Ilina?

Ona ide sa mnom.

* Znači, supruga isto voli brzinu i motore. Je li vas to osvojilo kod nje?

Osvojila me razgovorom i pameću. Upoznali smo se na skijanju u Nassfeldu. To je bila jedna velika ekipa. Našli smo se, u isto vrijeme, pod istim zvijezdama, na istome mjestu. Nismo mogli prestati razgovarati i tada sam shvatio da je to to. Ono kad upadate jedno drugomu u riječ… Ilina mi je itekako bila fizički privlačna, drugačija i zanimljiva u svakom pogledu. Meni je dan-danas jednako zanimljiva kao prvi dan. Zahvalan sam nebesima što se ta strast nije izlizala. Mislim da je u vezi jako važno da prihvatite partnera onakvog kakav jest. I da ga ne krojite i ne mijenjate po sebi, jer to je neminovno put u propast veze.

*Ima li još nešto što biste htjeli isprobati?

Htio sam skakati s padobranom, ali me to u ovom životnom dobu prošlo.

* Kada možemo očekivati novu pjesmu iz vašeg studija?

Prije ljeta bi trebala ići u eter. Bit će moderna i potpuno drugačija od svega što sam dosad radio.

*Spomenuli ste trap. Je li nova pjesma u tom stilu?

Samo ću reći da je tomoderno i u skladu s današnjim vremenom.

*Jesu li se teme u vašoj glazbi promijenile?

U mom slučaju teme su iste, ali današnji klinci… Mislim da danas kod njih postoji jedan manjak emocija. Zaljubljivanje, prava romantika, to je iščezlo. Mislim da današnji klinci ne mogu shvatiti te ljubavne pjesme, nisu to proživjeli.

*Sad je supruga inspiracija ili priče iz prošlosti?

Naravno i ona. Inspiraciju crpim iz života. To su neke sličice iz života, naravno i iz nekadašnjih vremena, ali i iz priča frendova.

*Zna li supruga za svaku priču iza vaših pjesama?

Da, da, sve ja to objasnim. Naravno da je svjesna da postoji ono što je bilo prije nje, ali znam i jako dobro slušati prijatelje pa je zadnja pjesma koju sam napisao zapravo dio priče prijatelja.

*Možete li nam otkriti neki detalj priče, kad čujemo pjesmu da znamo što je u pozadini?

Mogu samo reći da je u pitanju ljubavni trokut.

* Nepopravljivi ste romantičar, a i danas slovite kao jedan od naših najpoznatijih zavodnika. Dvaput ste se ženili, u suprugu Ilinu zaljubljeni ste kao prvog dana. Možete li po svom iskustvu reći da zapravo nije točna ona da u životu postoji samo jedna prava ljubav?

Definitivno. U to sam siguran. Ja se tu jako povodim jednom najpametnijom narodnom poslovicom koja kaže sve u svoje vrijeme. Stvarno mislim da neka zrelost određuje neke prioritete, kao i neke sekundarne stvari. Čovjek mora biti u skladu sa svojim godinama i onda je sve u redu. Sa svojim godinama sam zaljubljen u svoju suprugu, a u onim godinama bio sam zaljubljen u bivšu suprugu. Tako to ide s godinama.

* Jeste li supruzi Ilini već napisali neku pjesmu za koju i mi znamo?

Znate sigurno. Bio je to jedan jako fora trenutak. Bila je korona i ja sam njoj napisao pjesmu za rođendan, u koju sam ubacio neke pravne izraze, referirajući se time na njezin posao. Bilo je doba kada se nikamo nije smjelo ići. Ja sam išao u studio s maskom i stvarao. Bila je subota, rekao sam joj da poklon stiže u jedanaest sati. Ona je očekivala da stiže baš nekakav poklon, a ja sam samo upalio radio, na kojem su točno u to vrijeme pustili pjesmu za nju. To je ispalo super.

*Je li vas pitala ranije kad ćete njoj napisati pjesmu ili nije imala takvih želja?

Bilo je i prije nekih skrivenih detalja u pjesmama baš za nju. Zna ona što je za nju. Fora je to što je ona u osnovnoj školi slušala moje pjesme i posvećivala ih nekim tadašnjim ljubavima. Da joj je netko tada rekao da ću ja biti njezin suprug, vjerojatno bi to smatrala najluđom i najmaštovitijom šalom. Ali eto, tako se nekako to u životu dogodilo.

*Osim što radite nove pjesme, pišete li za druge?

Nekoliko pjesama sam napisao za druge. Možda zvuči blesavo, ali nikad se nisam gurao, ne volim to. Da me netko nazove i zamoli da napišem pjesmu, ja bih je napisao. Baš me pred Božić zvao prijatelj koji je bubnjar u jednom prilično poznatom bendu i on je odlučio napraviti božićnu pjesmu, pa ne nazvao i zamolio da napišem tekst. Naravno da sam to istog trena i napravio.

*To vam tako lako dođe da napišete tekst? Nemate neke posebne pripreme?

Nema pripreme. Inače se divim ljudima kao što su Tonči Huljić i Goran Bregović koji ujutro popiju kavu, doručkuju i onda odu u studio i rade i rade. Znam se s obojicom, pa znam da ponekad ide, a ponekad ne ide. Nekad je to jalov posao, što se kaže. Nekad se dogodi da rade cijeli dan i ne naprave ništa, ali onda se dogodi prava pjesma nakon pet dana. Ali oni to konstantno rade. Mene kad ulovi inspiracija, ja pet, šest dana nisam za razgovor. Meni to stalno svira u glavi, sav sam u tome i pokušavam te neke djeliće spojiti, sjetiti se kako je to stvarno bilo i kad se to realno opiše onda pjesma sama od sebe dođe. Ali, kampanjac sam. Za jednog profesionalnog autora trebalo bih biti konstantniji.

*Koliko često pišete imate li neki prosjek kroz mjesec, godinu?

Nekad godišnje ne napišem ni jednu, a nekad napišem i sedam, osam pjesama. Ljeto mi je nekako najinspirativnije. To more…Rođen sam na moru i bez mora ne ide.

* Spomenuli ste prijatelje s estrade i ta neka zajednička stvaranja, bliske ljude s kojima možete sjesti, stvarati, dijeliti ideje… Ima li toga danas, kako to uspoređujete sa scenom 90-ih? 

Moj kum i super frend je Ante Pecotić (kompozitor). On mi je nekako jako blizak sve vrijeme, a što se tiče drugih, nemamo neki običaj družiti se. Nekad smo imali intenzivnija druženja, a to stvara pravu scenu. Zašto narodnjaci razvaljuju? Oni su homogeni, imaju svoju scenu, nastupaju u istim mjestima, jednako se odijevaju, imaju zajedničke menadžere… Devedesetih smo se svi isto odijevali, nastupali po istim klubovima, bili jedna ekipa koja se držala zajedno, a danas smo jako razjedinjeni. Nemam nekih neprijatelja, dobar sam sa svima, ali eto – svi jedemo isti kruh, ali, nažalost, ne držimo se zajedno.

* Što kažete na Let 3 i njihov plasman na Euroviziju?

Dugo već ta Eurovizija nije više natjecanje glazbe, nego je to spektakl koji ima puno elemenata. Let 3 ima taj show-moment. Ti u te tri minute moraš ondje ispričati cijeli film i mislim da će to njima poći za rukom.

* Jeste li se planirali ponovno i sami okušati na Dori?

Ja sam bio na Dori usred korone i nisam se baš nešto najbolje plasirao. Išao sam onamo isključivo da psihički ne puknem u toj koroni, čisto da nekamo odem, da se bavim glazbom, da se nešto dogodi, da se osjetim živim, samo to.

Živim glazbu od 0-24 i onda kad su se zabranili koncerti, osjećao sam se kao čovjek bez zraka. Svi scenariji za jednog su glazbenika mogući. Ali da će netko zabraniti izvođenje žive glazbe, smatrao sam da se to može dogoditi samo u filmovima.

* Bi li vam bio problem da je ta situacija potrajala još godinu dana?

Već sam bio na rubu. Najstrašnije mi je bilo što nitko na svijetu nije znao koliko će to trajati. Hvala Bogu, nekako smo preživjeli, ali mislim da ćemo tek biti svjedoci psihičkih posljedica koje je pandemija ostavila na sve nas. Čini mi se da nitko nije u to doba korone baš razmišljao o djelovanju svih tih zabrana na psihu, a trebao je.

*Ne pratite vijesti, ne gledate televiziju zbog puno politike, negativnih vijesti. Što mislite da bi se trebalo dogoditi da se stvari u našoj zemlji počnu mijenjati u nekom pozitivnom smjeru? Što je nekad možda bilo drugačije i bolje?

Kad bi svatko ispred svog praga počistio i kad bi se brinuo za svoj život, bilo bi nam puno ljepše. Situacija 80-ih 90- ih je bila takva da smo vjerovali u nešto, imali smo ideale. Kad se Hrvatska osamostalila sve je mirisalo na bolji život, na optimizam, a sad smo kao u nekoj rupi iz koje nema van. Puno je pesimističnije. Moja mama zna reći: Ako su nas i lagali u vijestima, radili su to na način da nam budući dani izgledaju zaista dobro. Sve se činilo kao da će sutra biti bolje. Danas se čovjek pita što me sutra čeka.

*Kada se osvrnete na svoju dosadašnju karijeru, što vam je nekako najdraže?

Sretan sam što je cijeli moj posao i život složen tako da me uveseljava. Nekada sam dobivao puno pisama, danas mi se ljudi javljaju putem društvenih mreža, pa mi pišu da su se upoznali na mom koncertu, zaljubili, da danas imaju troje djece, da su ih moje pjesme povezale. To mi je najveća nagrada. To je stvarno predivno! Čuda može pjesma. Negdje sam pročitao da mi, na ovim predjelima Balkana, jedini imamo to nešto, da kad si u birtiji, pa te pogodi neka pjesma, frajer do tebe te pogleda, zacakle mu se oči, a onda je vrlo tanka granica hoće li počastiti cijeli lokal, ili će izvaditi gun i sve pobiti. Emocije su kod nas, što se glazbe tiče, jače nego bilo gdje drugdje.

*Je li se dogodilo tako nešto na vašem koncertu? Strepite li od takvih događaja?

Sve i svašta mi se izdogađalo na nastupima. Od tučnjava, pucanja, ljubavnih brodoloma, prosidbi… Svi mi imamo laganu tremu prije penjanja na binu, a ja uvijek pomislim na to da mi se nema što dogoditi, na tim daskama koje život znače, a što mi se već nije dogodilo.

* Je li bilo propalih prosidbi?

Mislim da su sve bile uspješne.

* Možete li zamisliti koliko je prosidbi “palo” uz vašu pjesmu “Žena budi mi ti”?

Tko zna! Neka se jave, evo, bilo bi lijepo znati.

*Imate li danas još neke neostvarene želje kada je u pitanju vaša karijera?

Puno više od onoga što sam ja ko klinac maštao mi se izdogađalo. Bio bih vrlo nezahvalan prema nekakvim nebesima, postavci zvijezda, ne znam čemu, da tražim kruha preko pogače. Živim od posla kojeg najviše na svijetu volim. I to je privilegija. To se zapravo ne može nazvati poslom, nego životom. Zahvalan sam jako tim zvijezdama što su se tako posložile.

* Gdje vas u bližoj budućnosti možemo gledati?

U Karlovcu će biti moj veliki koncert na otvorenom u travnju, u sklopu rallyja Quattro River. Veselim se dvostruko jer ću ondje imati svoj koncert, a i vozit ću spomenuti rally. Zanimljivost je da će mi suvozač biti naš proslavljeni MMA borac, Igor Pokrajac, kojemu će to biti vatreno krštenje u rally sportu.

Imam puno dogovora za ljeto, ali se nadam da ću na jesen napraviti turneju i obilježiti 30 godina karijere jednim velikim koncertom u Zagrebu, pa u Splitu, Rijeci i Osijeku. Veliki koncerti donose i velik stres, ali moja publika je zaslužila da zbog njih osjetim i malo stresa.