MLADEN GRDOVIĆ OTVORIO DUŠU: ‘Brankica i ja smo kao brat i sestra! Pokos? Ovo što je ona napravila spajam s ludilom!’

Zadarski kantautor i pjevač Mladen Grdović u glazbi je od malih nogu. Svoj uspjeh pripisuje ponajprije ocu koji ga je upisao u glazbenu školu, ali i trudu i vlastitom talentu. Kao autor brojnih tekstova i glazbe te interpretator odnio je pobjedu na nizu festivala na kojima je sudjelovao, a sudjelovao je na njih četrdesetak. Njegovi albumi prodani su u više od 2,5 milijuna primjeraka, a i danas u 65. godini radi i stvara punom parom.

1970-ih svirao je u kultnom zadarskom rock-sastavu Šaka glazbe, a s Tomislavom Ivčićem nastupao je kao Duo Pegla. Duo Pegla izdao je kazetu koja je doživjela nevjerojatan uspjeh, a Mladen se prisjetio njihovih početaka i suradnje.

Kako se proveo u Katru, kakav je osjećaj pjevati u Vukovaru umjesto Miše Kovača, kakva je današnja estrada, ali i brojne druge teme, poput “okršaja” s Vlatkom Pokos, odnosa s bivšom suprugom Brankicom, otvorili smo s Mladenom vrlo lako i on je bez ustručavanja iznio svoje mišljenje.

* Kako ste se proveli u Katru?

Super. S obzirom na to da smo ipak osvojili broncu, i više nego dobro. Što reći drugo, ja sam morao otići ranije, tako da nisam uspio do kraja biti dok smo igrali za broncu. Bilo je zbilja moćno. Malo smo bili tužni poslije Argentine, ali na kraju je sve dobro završilo.

* Jeste li im pjevali možda u nekoj situaciji, jesu li imali neke posebne glazbene želje?

Ja sam imao prijatelje iz Zagreba. Bilo je dogovoreno, ako pobijedimo, da dođem do njih. Bio sam u priči s Lukom i sa svima njima, međutim, njima je isto trebalo odmora, tako da ovaj put nije bilo kao u Rusiji toliko prostora, ali u svakom slučaju stvorile su se pjesme, ne samo moje, nego i drugih.

* Vidjeli smo da ste u Katru poveli molitvu. Koliko vam je ona, i sama vjera, privatno bitna? Kakav je to bio osjećaj?

Pa bila je to slučajnost u autobusu. Ja sam rekao: Ajmo ekipa iz cijele Hrvatske lijepo se pomoliti za naše i to je odjeknulo dobro i zašto ne. Molitva uvijek dobro dođe.

* Kakav je osjećaj biti pozvan na nastup u Vukovar umjesto Mate Miše Kovača? Kako to da ste uopće našli vremena da uskočite?

Kad smo se dogovarali za Dubai za doček, to je otpalo zbog jednog vjenčanja koje će biti krajem prvog mjeseca, a kad sam čuo, odmah sam pristao i rekao sam menadžeru Ljubi Šeperiću da je Vukovar grad heroja i bila mi je čast. Prije svega, nije lako Mišu ni zamijeniti. Ipak je Mišo – Mišo. Ja sam od mladosti s njime išao i na turneje i sve znam. On je sam to htio. Šapnuo je Ivani i Ljubi: “Volio bih kad bi to mogao Grdović, ako ne radi 31. prosinca”.

* Znači, Mišo Kovač vas je sam odabrao?

Da, on i gradonačelnik Ivan Penava. Svi su odmah znali da sam ja jedna od najboljih solucija. To se i dokazalo i prijašnjih godina kad sam bio ondje. Nije mi prvi put u Vukovaru. To je već četvrti ili peti put. Drago mi je što sam pjevao u Vukovaru. Grad Vukovar je zaslužio najbolje i najjače i sve što treba. Sa mnom su bili grupa Romantic i Bosutski bećari da napravimo feštu za Mišu. Svom dragom prijatelju Miši želim da ozdravi što prije. Sad je stanje takvo kakvo je. Ne znamo, to znaju doktori.

* Nedavno ste se javno prozivali s Vlatkom Pokos. Jeste li se možda čuli s njom nakon toga i “izgladili stvar”?

Nemam se što s njom čuti. Nikad joj ništa u životu nisam učinio, uvijek sam joj dobro sugerirao. Odjednom sam vidio da sve živo napada i rekao sam sto posto ću i ja doći na red. Tako mi je bilo malo čudno, jer tako licemjerno učiniti svakom iza leđa, ja to ne bih ni za kakav novac na svijetu. Kolege trebaju hvaliti jedni druge.

* Ima li, po vašem iskustvu, često takvih situacija na estradi da se kolege tako napadaju?

Ne. Ja ne znam što bih joj rekao kad je vidim. Najradije joj ne bih ništa rekao. Najradije bih okrenuo glavu. A ovo što je ona napravila spajam već s nekim ludilom. To nije normalno od jedne žene da ulazi u tuđe živote, kako pjevaju naši tamburaši. Prije, koliko je znam, a dugo godina je znam, više od 30 godina, po mom mišljenju ona nije bila loša. Bili smo zajedno u Australiji, nekoliko puta u Njemačkoj, uglavnom smo radili svi zajedno. Vodio sam je i u Kanadu, u Toronto.

* A pitala vas je i za duet?

Je. Pitala je uvijek kad ćemo duet, kad ćemo duet… Mislim da ovo ide ciljano za svakog da ga proziva. Pa eto sad je već prozvala 20 njih. Kroz to i naše reprezentativce, pjevače, nema koga nije prozvala.

* Nedavno je vaš kolega Giuliano rekao da na estradi danas, dok svi trče za pjesmom, za uspjehom, gažama, novcem, klikovima, lajkovima, člancima…, nema više onih druženja i prijateljstava na sceni kakvih je bilo nekad. Biste li se vi složili s njim?

Giuliano je to odlično opisao. Kad je on počinjao svoju dobru karijeru, tad je bio Zadar fest i ja sam bio umjetnički direktor, bio je glasovno super, lijepo je izgledao, fenomenalno, ali godine nose svoje. Oženio se mojom Zadrankom i svaka čast. Dobro je rekao. Meni je obitelj sad moja grupa Romantic, a rodbina je uvijek rodbina. Ali s kim si najviše u godinu dana nego sa svojom grupom Romantic.

* Je li Mladen Grdović danas sretan čovjek?

Pa nitko ne može biti najsretniji na svijetu, ne znam što da ima. Kad si bio dijete, bio si sretan, kad su došle srednje godine, bio si sretan sretan, a što idemo dalje, sve smo nesretniji. Bar mi tako izgleda. Je li to godine nose ili što, ne znam, ali ne damo se, idemo naprijed, idemo dalje.

* Komu, osim sebi, najviše pripisujete zasluge za svoj uspjeh?

Za moj uspjeh pripisujem zasluge mom ocu koji me upisao u glazbenu školu, tu je i nešto što ne možeš zamijeniti, a to je biti kantautor, znati komponirati, znati što trebaš za sebe, koju pjesmu. Ne mogu reći ni koliko sam puta pobijedio na Splitskom festivalu, Zadar festu, to znači, pjesma uvijek nosi, ona je bogatstvo. Čak ni ne trebaš biti lijep ovako kao ja (smijeh), mislim da je pjesma ta koja nosi. Mora se čovjek baviti komponiranjem i još ako ti Bog da glas, da imaš neki bel canto… Uvijek sam gledao Sanremo, uvijek sam slušao napolitanske sicilijanske pjesme, ali i evergrin. Tada, 70-ih godina, svi smo radili na ljetnim gažama. Ja sam bio jako mlad, imao sam 13 godina, a ovi drugi su imali već gotovo 30.

* Možemo reći da je sve rad, iskustvo i nadogradnja?

Je i opet ne znaš što bi, kako bi dalje. Ako si stvorio deset hitova od 350 pjesama, možeš biti najsretniji na svijetu. Sjetimo se Beatlesa, kad pomisliš na njih, odmah se sjetiš pjesme “Yesterday”, a na spomen Rolling Stonesa sjetiš se “I Can’t Get No” (“Satisfaction”), svatko ima neki svoj hit.

* Kada kao iskusan čovjek sa scene pogledate današnje mlade pjevače koji tek dolaze, imate li instinkt da možete u nekima odnjih vidjeti da ima budućnost, možete li nekog izdvojiti?

Ne mogu. U naše vrijeme je bilo puno teže. U moje vrijeme je pjevao Oliver na festivalu, Kemal Monteno, Tereza, Radojka Šverko, Meri Cetinić, Jasna Zlokić, Mišo Kovač…, svi najjači pjevači. I teško je bilo tada pobijediti sve te zvijezde i nadmašiti toliko tih pjesama. Mene je 1977. godine sreo Đorđe Novković i došao k meni i Nakiću Njaki iz grupe Riva. Ja nisam znao tko je on i on je rekao da će poslati brzojav. I ja sam svake godine snimio s njim singlicu. Tad je snimiti singlicu svake godine bilo kao da si snimio… ne znam, ne možeš to usporediti ni s CD-om. To je prejako bilo u ono vrijeme.

* Uskoro ćemo obilježiti tužnu obljetnicu, 30 godina od smrti Tomislava Ivčićca, nedavno bi proslavio 70. rođendan. Često ste govorili da je on puno značio za vašu karijeru. Možete li nam pobliže opisati taj vaš odnos?

Tomislav je već studirao u Zagrebu, imao je ispred mene dvije ploče. Stalno je govorio moraš doći u Zagreb, a meni se nije dalo odmah i na kraju sam se zaljubio u taj naš glavni grad. Uvijek smo radili s klavirom, a moja najveća uspješnica s njime je Duo Pegla. Mene smo držali u tajnosti. Blizu 500 tisuća u ono vrijeme smo prodali. Kod njega sam spavao četiri godine, ali sam uvijek nekako patio za Dalmacijom. Onda sam odlučio – kada dođe peti mjesec, selim se u Dalmaciju, kad završi ljeto, tamo negdje 1. l0., krećem za Zagreb. Jer se radilo, uhvatio je rat, radili smo bezbroj koncerata. Mi bismo se sami strpali u kombi, ja, Tereza, Maja Blagdan… i išli raditi.

* Ima li neka anegdota s njim koju niste podijelili s javnosti, a koje se posebno sjećate?

Tomislav je bio stariji od mene sedam godina, a kad si mlad, puno ti znači da je netko stariji sedam godina. Ja sam bio izdao dva albuma, “Bacit ću mandolinu”, bila je zlatna ploča, i “Odlazim”, a Tomislav je odmah rekao Đorđu Novkoviću: “Moraš ga nagovoriti da dođe u Zagreb”. Te četiri godine kod njega bile su moj pokretač, iako sam pjevao odmalena. On mi je bio oslonac u Zagrebu. Ja u Zagrebu nisam imao nikoga. Što se dogodi na kraju? Samo stvaranje. On je na nesreću svih poginuo. Imali smo velike planove, a što je on sve planirao – to ne znam. Samo znam da sam gledao šest mjeseci u plafon i ostao u Zagrebu i radio svoje pjesme. To je bio moj uspon, znao sam da moram napraviti još jače pjesme.

* Kakva je danas situacija između vas i gospođe Branke?

Branka je uvijek dio mene, ja sam dio Branke. Rastava nije ništa čudno u današnje vrijeme, ali čudno je da si ostao bolji nego ikad, to znači nikad bolji nismo bili nego sada. Kad smo u ovim godinama, onda smo kao brat i sestra. Sebe najviše krivim zbog rastave jer ne možeš uvijek – pjevaš, pjevaš, dođeš kući, ona čeka da dođeš, a ti onda opet odeš s društvom. Mislim da smo mi muškarci malo egoisti u tom smislu. Ali nikad se nismo više voljeli nego sada.

* Zašto je odjedanput u javnosti spomenuta situacija s vašom kćeri. Godinama je sve bilo u redu, je li sve u redu sada?

Je.

* Što Mladen Grdović sluša privatno?

Uvijek mi vraćaju sjećanje na mladost “Angie”, “Hotel California”, “Love Hurts”, ali volim i talijanske kancone, volim cijeli komplet Sanrema. Nema te stare kancone ili napolitanske koje ja ne znam. Inače, davno je Đorđe Novković rekao: “Mladene, imaš taj ukus za te talijanske pjesme, to su najvrednije melodije, moraš ići tim smjerom”.

* Imate li neku novogodišnju želju?

Najveća želja mi je da mi zdravlje bude u redu, to je broj jedan. Drugo da ne bude rata više nikad, da ne postoji jer nas sve baca u “bed”, kao i te pandemije, jer nisam samo ja, svi smo tu, svi smo zajedno, braća smo. Samo da rata nije. A čitateljima bih poželio da budu financijski dobro, da svi rade. Svima sretno i uvijek će biti pjevača koje će pjevati, uvijek će biti pjevača koje će narod odabrati.