fbpx
Foto: Instagram

MATIJA VUICA: ‘Naša mala sredina kao da je sve manja, jedva se čeka nekoga popljuvati. Kad iskačeš iz normale, to je kažnjivo’

Autor: Marina Tenžera

Ikona domaće modne scene, čije kreacije obožavaju žene, ovog je ljeta predstavila svoju novu kolekciju “Bezvremenska Minerva”, na autentičnoj i povijesnoj pozornici Trga Ivana Pavla II. u Trogiru. Iza Matije Vujice je 40 godina karijere, a uvijek se rado prisjeti početaka. Naglašava kako se tijekom svih ovih godina na njezinim revijama posebna pažnja pridaje glazbi, za koju je zadužen Jurica Popović, ujedno i njezin životni partner. No ne samo o modi i glazbi, za 7dnevno otkrila je mnoge dosad nepoznate činjenice.

Kako se rodila ljubav prema dizajnu, kako ste osjetili taj poziv?

Prošlo je punih 40 godina od moje prve revije, u sklopu koncerta moje glazbene grupe Trotakt projekt u kojoj sam tada pjevala. Zapravo, upravo mi je glazbeni put omogućio da shvatim da mi je i moda velika ljubav. Sve je počelo još prije, u mom Metkoviću, gdje sam kao srednjoškolka osmišljavala neke svoje odjevne komade i volim reći da sam baš zbog toga što nisam imala mogućnosti nešto posebno kupiti naučila šivati na staroj bagatici i tako otkrivala čarobni svijet mode.

U početku su to bile jednostavne haljinice, obojene plahte ili prepravljane haljine moje majke, ali dovoljno da u to vrijeme 70-ih izgledam drugačije i da budem svoja. Dolazak u Zagreb otvorio mi je nove poglede, a naši glazbeni nastupi zahtijevali su i osmišljavanje imidža benda pa su to i moji prvi modni iskoraci. Novca za neke posebne kupnje nije bilo, ali očito mi je to i pomoglo da razvijam taj talent koji sam imala u sebi, još tada nesvjesna u što će se sve to razviti.

Smatrate li i dalje da su vas davni posjeti Hreliću inspirirali na umjetničko stvaranje?

Odlazak na Hrelić bio je praznik. Svake srijede, bez iznimke, išla sam u potragu za divnim komadima brokatnih haljina, nakita, krznenih starih bundi, kao u veliki koncept-store. Sve sam to rastavljala i prepravljala u neke nove komade koji su zaživjeli kao ulična moda na revijama koje su se događale posvuda u Zagrebu, a i sama sam uživala pojavljivati se ispred Zvečke i Kavkaza u neobičnim kombinacijama.

Ne znam kako bi bilo da nije bilo tog famoznog Hrelića na kojem sam otkrila ljubav prema finim tkaninama, brokatu, čipki, svili, svemu što me i danas zaokuplja. Poslije sam odlazila i na druge “buvljake”, Muenchen, londonski Camden Market, u second hand trgovine gdje god sam bila. Taj bogati vintage svijet jedini mi je bio financijski dostupan, ali mi je i pomogao osvijestiti što mi se sviđa, razvijati maštu i učiniti dostupnim ono što inače ne bih mogla kupiti.

 




View this post on Instagram

 

A post shared by Matija Vuica (@matijavuica)

Prvi model bila vam je sestrična, kantautorica Alka Vuica. Znate li je i sada odjenuti za neko događanje ili nastup?




Moja draga Alka također je ljubiteljica vintagea. Te naše haljinice iz 80-ih još čuvam. U mom podstanarskom stanu na zagrebačkim Ravnicama, gdje sam tih 80-ih živjela, nastale su prve modne fotke. Došla bi Alka i još nekoliko mojih prijateljica, presvlačile bi se, fotkale, bilježile modnu povijest. Sve to čuvam. Ispred starinskih zidnih tapeta, i na madracu koji je bio na podu, nastajali su moji prvi modni editorijali. Alka je često tijekom godina nosila moje kreacije, najčešće na eventima i nekim festivalima.

Vaše haljine su se probile i u svijet, a jedna od vaših obožavateljica je transrodna glumica Hailie Sahar koja u seriji “Pose” utjelovljuje lik Lulu Abundance. Kako je došla do vas?

Već nekoliko godina šaljem dio kolekcije u L.A., gdje imam svog agenta. To je style house u kojem su dizajneri iz raznih krajeva svijeta. Stilisti koji se bave određenim zvijezdama navraćaju i biraju haljine. Ponekad dođu s njima, a ponekad odnesu više haljina na isprobavanje. Tako to funkcionira svagdje. Tako su se dogodile i Carmen Electra, Rummer Willis, Laverne Cox, Hailie Sahar i mnoge druge američke zvijezde. 

Koji su komadi odjeće osnovni za ormar žene prosječnih primanja?

Prije svega, nitko ne bi trebao živjeti s ispodprosječnim primanjima. Zato izraz prosječna primanja koristimo kao nešto što je “taman”, a taman je rastezljiv pojam. U svakom slučaju, to prosječno primanje trebalo bi omogućiti svakoj ženi da ode barem dva puta mjesečno frizeru. Njezin ormar mijenja se s godišnjim dobom pa podrazumijeva nekoliko kombinacija hlača ili suknji sa sakoom u različitim bojama, nekoliko bijelih košulja ili bluza, jer bijela podiže svaku kombinaciju, više haljina za različite prilike, najčešće koktel dužine jer i takva haljina s jaknom kraćeg kroja daje novu kombinaciju. Traperice gotovo svi imaju, s bijelom košuljom izgledat će svečanije, a dobar sako, kožna jakna ili baloner podići će sve i do večernjeg izgleda, pogotovo uz malo svjetlucavog nakita.

Večernje haljine nose se u posebnim prigodama, a najčešće se kupuju u zadnji čas samo za tu priliku. Ja sam tu subjektivna i mislim da uz obaveznu crnu treba imati još neke hrabrije boje. A gdje su kaputi, torbe, cipele, čizmice… Mogla bih nabrajati još dugo a da ništa ne preuveličam. Stane li to u tu taman-prosječnu plaću? Stane ako ste mađioničar, a žene su baš to.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Matija Vuica (@matijavuica)

Može li se odjeća kombinirati tako da nemate dojam da ste stalno u istom?

Svakako, žene su, kako sam upravo rekla, mađioničari. Tu stvarno dolazi do izražaja malo mašte, kombinatorike i puno različitih modnih detalja. Jedan put ćete koktel-haljinu odjenuti uz štikle i malu torbicu – poslijepodnevni i večernji look, drugi put istu tu uz kožnu jaknu i čizmice i veću torbu i posve drugačije izgledati. Frizura i nakit također će odigrati važnu ulogu.

Velike dezene, šarene uzorke ne biste trebali nositi u večernjem izdanju, osim ljeti. Ali šarena marama uz jednobojnu kombinaciju dat će dojam promišljanja. Kostim će oživjeti s nekim dugim svilenim šalom, a kaput s novom pašminom. Torbe i cipele daju pečat svakoj odjevnoj kombinaciji, pa uz neku trendi boju, stara kombinacija će izgledati kao nova.

Već godinama je kombiniranje različitih uzoraka i boja modni trend. Ako te kombinacije nosite sa sigurnošću, izgledat ćete moderno. Sve se reciklira i gotovo sve nosi. Hrabro koristiti boje, u dnevnom izdanju, a primiriti ih u večernjem. Trebamo odjenuti ono u čemu se dobro osjećamo i ne robovati modi, nego je koristiti kao terapiju. Kada smo zadovoljni svojim izgledom, zračimo pozitivu.

Što mislite o našim mladim modnim dizajnerima kojih je mnogo?

Neka novih dizajnera, modi je to potrebno. Oni bi trebali pomicati granice, buditi uspavanost, suprotstavljati se trendovima. Ne rade to dovoljno, prebrzo požele biti komercijalni, a tu se gubi na inventivnosti. Ne misleći na sadašnji period koji je posebno težak svima, novi mladi dizajneri uvijek bi trebali biti istraživači, raditi po svom i ustrajati u tome.

Kad pogledamo špicu, djevojke i žene, a o muškarcima da ne govorimo, čine se dosta uniformiranima, što traje još otprilike od kraja novog vala, kad su ulice prštale bojama i ekstravagancijom. Zašto mislite da je do toga došlo?

Bravo, slažem se. Počinjala sam u to vrijeme. Upravo su me te cure po ulicama Zagreba inspirirale da zakoračim u modni svijet. Ekstravagancija je bila prisutna na svakom koraku. I sama sam brzo postala dio tog filma. Mi smo se odijevali po osjećaju, vukla nas je misao za različitošću. Nismo se ni s kim uspoređivali, ali nismo ni imali s kim. U najboljem slučaju s nekom rock-divom.

Društvene mreže i internet učinili su svoje uz pojavu lanaca jeftine, svakom dostupne robe. Trendovi koji se mijenjaju na mjesečnom planu, instant-zvijezde, reality zvijezde… sve je postalo predostupno i time izgubilo svaki smisao. Moda je postala prepotrošna, gomile robe bacaju se i postaju najveći zagađivač planeta. Cure ni ne znaju što znači izraz ekstravagancija, traži se po Instagramu popeglani uzor. Tako dođosmo do uniformiranosti i trendseterstva kao glavnog modnog izričaja. Jedino što malo spašava ovu situaciju je moda kombiniranja različitih uzoraka i boja i poneki iskorak u vintage ormare. No to su rijetki hrabri pojedinci pa dame u poodmaklim godinama još najbolje izgledaju na zagrebačkoj špici.

Kad se netko izdvoji iz gomile, odjene nešto atipično – uzmimo primjerice Bornu Rajić, doživi val negativnih kritika, ne samo od prolaznika, nego njezine kombinacije osvanu i na portalima s osuđujućim naslovima i popratnim komentarima čitatelja. Zašto toliko osuđujemo drugačije, one koje se usude iskočiti iz gomile?

Danas me to uopće ne čudi. Borna bi 80-ih bila samo jedna u nizu ekstravagantnih cura koje šeću Zagrebom, a u Londonu je ni danas ne bi nitko krivo pogledao. Neću govoriti o ukusima jer o njima se ne raspravlja. Možemo govoriti o našoj maloj sredini koja kao da je sve “manja”, i jedva se čeka nekoga popljuvati. Kad iskačeš iz normale i pritom te baš briga, to je kažnjivo. No ako te nije briga, i živiš po svom, onda svi komentari dežurnih kritičara padaju u vodu. Vjerujem da Bornu to ne dira. Da je riječ o nekoj nepoznatoj curi, ne bi ni druge diralo.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Matija Vuica (@matijavuica)

Biste li izdvojili nekoga od poznatih tko ima stila i “na cesti” i na crvenom tepihu?

Ima ih, Alka će uvijek izgledati na cesti kao da ima nastup. Đurda T. uvijek je u svom filmu, Josipu L. nikad nećete uloviti nespremnu, o Severini da i ne govorim, ona je uvijek top… Ima ih.

Osim mode, vaša ljubav je i glazba. Svi se sjećamo etno-dance hita “Linđo” iz 1994., pjevali ste ga sa svojim životnim partnerom Juricom Popovićem. Kako pamtite ta vremena?

Pamtim ih s radošću. Osamdesetih je i glazba kao i moda zračila ekstravagancijom. Taj novi val uistinu je i zadnji novi val jer sve poslije je i u glazbi poprimilo epitet trenda. Mi smo tih godina bili alternativni rock-bend, svoji i posebni, zato smo i pobijedili na tadašnjem YURM-u (jugoslavenski rock-moment). Svi smo jedni drugima odlazili na koncerte, uživali u novim zvukovima, neobičnim izvedbama. Nastupalo se po klubovima i nitko nikomu nije zavidio.

U kasnijem periodu, poslije rata, s “Linđom” smo otvorili jedan etno glazbeni pravac, plesnog karaktera, i uopće tih 90-ih vladala je dance scena, zaživjele su velike dvorane i tzv. dance partyji s puno izvođača. Uglavnom, vrijeme zabave, radosti i pozitivizma, puno putovanja i nešto malo para.

Dok se on nastavio baviti glazbom te i danas redovito komponira, vi rijetko snimate. U vrijeme karantene, nakon šest godina stanke, izdali ste singl “Nama dobra vremena dolaze”. Što vam je bila inspiracija za pjesmu?

Da, nekako sam presjekla i u dogovoru s Jurom odlučila se baviti samo modom. No glazba je moja ljubav i ja volim scenu i dijeljenje emocija s publikom. Nekako sam prošle godine, kada je sve tako naglo utihnulo, poželjela ponovno pjevati. To je bio neki inat i potreba da se izrazim na bilo koji način, a glazbom je najbezbolnije, a i jedino moguće jer nju ne možeš zaustaviti. Tako je nastala pjesma “Nama dobra vremena dolaze”, a poslije i druga “U ovom ludom svijetu”. To mi je baš godilo, i to snimanje po pustom Zagrebu ostat će kao jedan dokumentarni zapis vremena koje ne želimo da se vrati.

Pjesma “Nama dobra vremena dolaze” zapravo vrijedi za bilo koje vrijeme, jer uvijek postoje teški trenuci u kojima ti je potreban prijatelj, netko komu treba pružiti ruku.

S obzirom na to da ste potkovani iskustvom, kako gledate Juričin glazbeni rad?

Tu ću biti subjektivna, ali baš me briga. On ima neiscrpnu snagu da ide dalje. U svaku je pjesmu utkao poruku i u svojim objavama ukazuje što mu je misao vodilja. On je čista duša, takve su i pjesme. Ne mogu govoriti u njegovo ime, ali znam da svaku notu i svaki stih promišlja danima i da me veseli svaki put kad nastane neka nova. Ja je i prva i čujem, zajedno je komentiramo, važno mu je moje mišljenje, baš kao što je meni njegovo. Njegovi instrumentali uvijek su podloga za moje revije, a lani na oskarskom partyju na kojem sam imala reviju, svi su pitali čija je glazba. Čak je i glavna organizatorica zahtijevala da njegova glazba bude podloga i za reviju druge dizajnerice. Stoga mogu sasvim objektivno reći da stvara divnu glazbu.

S Juricom ste u vezi 40 godina. Niste “ozakonjeni”, ali ste životni partneri. Imate li neki savjet kako održati tako dugu vezu?

Biti s nekim više od 40 godina i životni je uspjeh. Mi se nismo nikada fizički razilazili pa mirili. Naravno da se u svemu ne slažemo i nemamo isto mišljenje, ali nije temelj dugotrajne veze isto misliti, nego poštovati i drugo mišljenje, pružati podršku u radu jedno drugom, biti iskren bez sitnih muljaža, jer nakon sitnih dolaze krupne. U svemu tome biti slobodan, disati, družiti se svatko sa svojim prijateljima bez panike i pritiska…

Eto, nije recept, jer svatko kuha svoju sreću po svom, ali lagano i polako, jer kad zagori, kasno je. 

Autor:Marina Tenžera
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.