Foto: HNK u Osijeku

Maestro Stjepan Vuger pred posebnim izazovom: Ravnat će djelom koje do sada nije izvođeno

Autor: Dnevno.hr

Iako mu je tek 35 godina, maestro Stjepan Vuger iza sebe ima bogato radno iskustvo i obrazovanje. Ni osječkoj kazališnoj publici nije nepoznat, jer je u proljeće 2022. ravnao dvjema jednočinkama Arlecchino & Gianni Schicchi, postavljenima u koprodukciji riječkoga i osječkoga HNK-a, a u sklopu K-HNK koprodukcije.  Pred njim je, za samo tri dana, poseban izazov – ravnat će orkestrom i cijelom produkcijom djela koje do sada nije izvođeno – praizvedbom baleta Snježna kraljica.

* Dobili ste vruć kesten, ravnate djelom koje još nije izvedeno. Kada ste dobili ponudu i djelo u ruke, koja Vam je prva misao prošla glavom?

Situacije poput ove nose određenu razinu takve zabrinutosti, no oslonio sam se – što se pokazalo ispravnim – na moj jako dobar prvi kontakt s orkestrom HNK-a, ljudski i profesionalni pa sam pretpostavio da ću i od ansambla dobiti podršku, što se i dogodilo. S novom glazbom uvijek je problem recepcije, prvo kod glazbenika koji ju izvode, a u kasnijoj fazi i publike. Dio opusa Davora
Bobića poznajem, jer smo obojica harmonikaši. Iako je harmonika uvijek tu negdje i piše dosta literature za ovaj instrument, kasnije se opredijelio za kompoziciju. Nakon studiranja harmoniku, koja je i kod mene stalno prisutna, ja sam se odlučio za studij dirigiranja. I prije nego sam dobio posljednje završene stavke pretpostavio sam kakvo bi djelo moglo biti, dakle neoklasična partitura.

* Znate li po kojem ste “ključu” baš Vi odabrani za dirigenta?

Ne, to je bila tek jedna sretna i prigodna okolnost, jer mislim da je svojevrsna prednost sa skladateljem dijeliti nešto tako važno i veliko.

* O koliko velikoj i važnoj srodnosti je to što vas veže instrument?

Ne bih rekao da je to općevažeće pravilo, ali ono što se u ovom slučaju osjeti i što vrlo vjerojatno vrijedi za mnoge glazbenike jest da glazbenici koji sviraju isti instrument na neki način pripadaju istoj zajednici. Od rane ste dobi više okruženi osobama koje sviraju isti ili srodan instrument, pa i profesorima. Ako imate sreće i pohađate glazbenu školu koja ima simfonijski orkestar, ne ćete se tek na akademiji suočiti s drugim instrumentima, ali takve škole više su kod nas iznimka nego pravilo.




Foto: HNK u Osijeku

* Sad je jasnije zašto je to važno.

To je važno, ali ne mora biti odlučujući čimbenik. Harmonika je specifična priča. U posljednje se vrijeme u svijetu potpuno etablirala kao koncertni instrument, no do nedavno to nije bilo tako i mi harmonikaši smo pomalo vukli određeni kompleks.

* Niste se valjda i Vi zato odlučili za dirigiranje?!




Ne, iako ima i malo toga. Jako je mnogo harmonikaša, posebice onih koji pripadaju generaciji gosp. Bobića, koji su nakon harmonike ili paralelno upisali dirigiranje, kompoziciju ili klavir, ne dakako zbog nekog kompleksa, nego jer je profesionalni život ograničen time koliko je vaš instrument prisutan na sceni. Harmonika je još uvijek slabo prisutna pa u tom slučaju preostaje vam jedino sjediti doma, vježbati po cijele dane – ali za koga i za što? Ne čudi da su umjetnici bili skloni tome da prebace interes na nešto drugo.

* Što prvo dirigent čini kad dobije partituru u ruke? Posebice neizvedenu.

U dirigentskom smislu ja sam odškolovan na tradicionalan način – tema je za neku drugu raspravu ima li to više prednosti ili nedostataka – ali se toga nastojim držati što je više moguće, a to znači da pri prvom susretu partituru odsviram na klaviru. Kod klasičnih i romantičnih partitura riječ je o glazbi koju možete prilično dobro aproksimirati na klaviru, dobiti glavne crte. Kod nove glazbe važan je stil, tehnika kojom je napisana, jer neka ne funkcionira pokušate li ju odsvirati na klaviru.

‘HIPERAKTIVAN SAM I NE SMATRAM TO MANOM’ Maestro Miron Hauser o glazbi, talentu i ljubavi: ‘Školski sustav je osmišljen tako da djecu ukalupi’

* Što dirigentu tada preostaje?

Tada glazbi pristupite grafički, tražite ritamski osnovu ili na neki drugi način. Kod već izvođenih djela možete poslušati snimak, koji vam ne može biti oslonac, nego prva smjernica. Ova je partitura neoklasična i u globalnim crtama možete anticipirati zvuk. Pojavljuju se objektivne, tehničke poteškoće. Naime, ta je partitura pisana za brojčano velik orkestar, mnogo je udaraljki. Osijek ima
dobar, ali relativno malen orkestar pa na licu mjesta moram prilagođavati dinamičke odnose.

* Prosječni slušatelji to ne će čuti?

Naravno da ne. To je specifičnost rada na novoj glazbi, jer s jedne strane imate ideju skladatelja, a s druge realne izvedbene mogućnosti. Poznato je da su mnogi veliki skladatelji prepravljali partiture nakon praizvedbe, nisu sva kapitalna djela nastala tako da ih je skladatelj napisao i to je bilo to. Previše je tu čimbenika koji se ne daju predvidjeti ili ne baš jako točno. Lijepo je kada je skladatelj otvoren za suradnju, što Davor Bobić jest. Jedno je imati ideju, a drugo početi ju zapisivati. Tu već sâm skladatelj ima određeni problem.

* Koliko je dirigent u glazbenim premijerama važan, ne moramo isticati, no čini se da je njegova zadaća, uloga još i veća. Slušateljima je to gotovo nevidljivo, a u pitanju je „rudarski“ posao.

Premda je to (polu)šala, prilično je točna izreka da je dirigent skladateljev odvjetnik. Dirigentska je zadaća što jasnije ostvariti skladateljevu ideju. Što je ta ideja jasnija, dirigentu je posao lakši ili barem jasnije usmjeren. Da, mnogo je tu posla i svojevrsne prilagodbe, vještine da se na mnogo mjesta radi kompromis, ali „s figom u džepu“ – negdje popustite, drugdje pokušate dobiti više.

* Ne znači li to i da pri svakoj izvedbi, s novim orkestrom – s kojim Vi to djelo niste izvodili, ni u tom sastavu – radite svojevrsnu prilagodbu?

Ovo je stoljeće glazbeno jako čudnovat svijet, koje mnogo tjera na promišljanje. Sudeći prema koncertnim programima, dominantno se bavimo glazbom 18. i 19. stoljeća, no na temeljno jako različit način u odnosu na to kako su se njome bavili ljudi toga vremena. Odgovor na vaše pitanje, a odnosi se na djela koje se već dugo vremena izvode i s kojim su glazbenici upoznati – znači da su svaki puta u orkestru novi ljudi pa stoga i mala prilagodba uvijek postoji. Neki orkestri imaju bolju jednu sekciju, neki drugi neku drugu. Postoje standardni odnosi snaga odnosno brojnosti orkestralnih skupina, pogotovo ako govorimo o klasičnom repertoaru. Takvi odnosi, kao i ustaljene izvođačke prakse već vam u velikoj mjeri zadaju okvir unutar kojega neku glazbu možete interpretirati. U tom je smislu teže takva djela izvoditi s dozom kreativnosti, odnosno ta je razina kreativnosti puno suptilnija. Meni je ponekad lakše raditi noviju glazbu, orkestru nepoznatu, jer je u tom slučaju praktična potreba za jasnom dirigentskom gestom ili uputom veća. Uigraniji orkestri mogu glazbu ranijih stilskih perioda, do određene razine složenosti partiture, svirati veoma uspješno i bez dirigenta. Kod nove glazbe ili barem orkestru nepoznate glazbe situacija je nešto drugačija, pa to utječe i na odnos snaga između orkestra i dirigenta.

* Do praizvedbe su četiri dana. Što vam je još preostalo (u)činiti?

U globalnim je crtama sve posloženo, trebamo još samo dobiti protok kroz cijelu predstavu, bez zapinjanja.

* Što gledatelji/slušatelji od glazbe mogu očekivati? Puno se o baletu priča, svi sigurno imaju neke želje, očekivanja, predodžbe.

Ako glazbu trebamo stilski odrediti, bila bi neoklasična u širem smislu riječi. Prevedeno na jezik za širu publiku, riječ je o pitkoj glazbi, ne umara uho, može se lijepo pratiti i u snažnoj je korelaciji s događanjem na sceni.

Autor:Dnevno.hr
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.