Davor Visnjic/PIXSELL

Nemojmo ih zaboraviti: Ovo su stari hrvatski božićni običaji

Autor: I.M.

U vremenima velikog siromaštva neki roditelji nisu djeci mogli priuštiti niti skromne darove, a kada bi djeca pronašla prazne čarape govorilo im se da nisu dobro očistili dimnjake pa se stoga sveta Luca nije mogla spustiti.

Božić je bez sumnje najljepši obiteljski blagdan. Uz jednostavnost i mir slavimo Isusovo rođenje, a u kršćanskom se svijetu slavi od 4.stoljeća. Običaji proslave Božića u Hrvatskoj su raznoliki, a ta raznolikost dio je bogatstva naše zemlje. Paljenje badnjaka, unošenje slame u kuću, kolendavanje i sijanje pšenice, samo su neki od raznolikih običaja u Hrvatskoj.
Advent ili Došašće je vrijeme, četiri tjedna prije Božića, a četiri adventske nedjelje simboliziraju četiri tisućljeća iščekivanja od stvaranja svijeta do dolaska Isusa. Prema pučkim vjerovanjima, početak Adventa je bio blagdan svete Kate koji je označavao i kraj jeseni, a početak zime. Međutim, službenim početkom Adventa smatra se Dan svetog Andrije koji se proslavlja 30.studenoga. Bio je to dan kada se djevojkama proricalo o budućem ženiku i o sudbini, a ponekad se radilo i tumačenje snova. Danas je običaj da djeca ostavljaju čarape i čizmice svetom Nikoli, ali u tradicijskoj kulturi Dalmacije značajnija je bila sveta Lucija. Darovi su dakako bili skromniji nego danas pa su se tako djeca nekoć veselila voću, suhim smokvama i bademima. U vremenima velikog siromaštva neki roditelji nisu djeci mogli priuštiti niti ove skromne darove, a kada bi djeca pronašla prazne čarape govorilo im se da nisu dobro očistili dimnjake pa se stoga sveta Luca nije mogla spustiti. Važnost svete Luce za Dalmaciju pokazuje i činjenica da je u katedrali Svetog Duje posvećena kripta s njenim likom. U njoj je smješten izvor vode za kojeg se vjeruje da je čudotvorna. Primjerice, u Kaštelima se vjerovala da sveta Luca dolazi na tovaru, a djeca su mu ispred vrata ostavljala slamu i vodu.

Badnjak je panj

Badnjak je zapravo panj, a u Dalmaciji se nekoć sjeklo maslinovo drvo. Badnjakom bi se kružilo oko kuće, a priliku da ga nosi imao je najstariji član obitelji. S njime bi ušao u kuću i postavio ga na kamin te blagoslovio krštenom vodom. Prema badnjaku se odnosilo kao prema živom biću, a išlo se toliko daleko da ga se posipalo pšenicom, zalijevalo vinom, a davali bi mu i ostatke hrane. Kada bi se zapalio tinjao bi do Sveta tri kralja i vjerovalo se da će onu kuću u kojoj se ugasi zadesiti nesreća. Pepeo dogoijelog badnjaka posipao bi se po vinogradima, poljima i voćnjacima, a vjerovalo se da taj čin donosi plodnu godinu. Danas je božićno drvce zamijenilo badnjak. Kićenje bora datira iz 16.stoljeća u Njemačkoj, a u našoj zemlji ovu naviku poprimili su najprije u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Prvi bor u Splitu okićen je vjeruje se 1895. godine, a kitio se vrpcama, jabukama, orasima, kruškama i svijećama.

Običaj je bio da se na Sv. Lucu otrgne grana neke voćke i stavi u vodu da procvate, a potom bi se kitila kuglicama od tijesta. U Dalmaciji se u kuće unosila slama na kojoj se spavalo, a treći dan poslije Božića iznosila bi se iz kuće. Ona bi se također posipala po poljima, a iz slame se gatalo. Vjerovalo se da će najdulje živjeti oni koji izvuku najduži dio. Važnu ulogu imale su i svijeće. One bi se postavile u svijećnjak s kruhom oko njega. Paliile su se na Badnju večer, na dan Božića ujutro i uvečer, na Novu godinu i na Sveta tri kralja, a gasile su se kruhom umočenim u vino. Strahovalo se da će osoba prema kojoj se dim svijeće okrene prva umrijeti. Inače, prva osoba koja uđe na Božić u kuću morao je biti mlad i vitalan muškarac, što je simboliziralo bogatu i zdravu narednu godinu. Običavalo se i u kruh umijesiti novčić, a sretnik koji bi odlomio taj komadić kruha očekivao je bogatu godinu. Ono što je posebno za ovaj kraj su koledari, odnosno čestitari. Oni su se uvijek morali pustiti u kuću, najprije bi se javljali domaćinu, zatim domaćici i najstarijem sinu. Ako bi ih se kojim slučajem odbilo primiti u kuću oni bi domaćinu zapjevali nešto ružno. Običaj koji je opstao do danas je pucanje, a vjerovalo se da se njime tjeraju zle sile. Nakon polnoćke svi bi pohrlili kućama jer se vjerovalo da potom životinje dobiju dar govora. Bilo je značajno, baš kao i danas, svečano se odjenuti.

Prvo se dariva muško dijete

U Slavoniji je običaj da se na Badnjak u kući dariva prvo muško dijete, a u ranu zoru dječaci bi pohodili kuće u susjedstvu. Kada domaćinu zaželi obilje roda u Novoj godini dječaku bi se davala najveća kobasica i, dakako, pokoji slatkiš. Tada se dan provodi u pripremanju. Prije večernjeg zvona služi se večera, a cijela obitelj zajednički bi se molila. Na badnju večer jela se posna hrana. Kada bi se oglasilo večernje zvono unosi se slama u kuću i tada radosna dječica skaču na nju. Kada taj ritual završi uz božićnu pjesmu i veselje kiti se bor. U pola noći cijela obitelj odlazila bi na polnoćku, a kada se dođe kući s nje počinje proslava Božića. Jednako kao u Dalmaciji i Slavonci pale božićne svijeće, a i božićna slavlja ne mogu proći bez folklornog sadržaja. Na Badnjak se jede samo navečer, ali i tada samo nemrsnu hranu. Posebno se priređuju jela obilježena kršćanskim simbolima, a nezaobilazne su i zdravice. Muška čeljad na Badnjak je imala ulogu da obilno nahrani blago, jer i oni trebaju osjetiti duh blagdana; osim toga uloga muškarca bila je nabava namirnica. Svi poslovi trebali su biti završeni do večernjeg zvona, a domaćin potom objavljuje početak večere. Po prostoriji u kojoj se jede prostire se slama. Prije večere domaćin unosi bor i konjsku ormu koja se stavlja pod stol. U dijelu Slavonije čestitari ulaze u kuću i govore “Faljen Isus! Čestita vam badnja večer i Adam i Eva”, a odgovara se: “I vi živi i zdravi bili!”
Uz donošenje panja badnjaka običava se unositi i slama koja se u nekim dijelovima ove regije postavljala i na stol pod stoljnjak. Za Božić su u Slavoniji kao dio slavlja bili neizostavni razni kolači i proizvodi ovog kraja.

Običaji u Istri

Istrijanima blagdani počinju sa Sv. Lucijom, a privode se kraju za Sv. Tri kralja. Glavni je tradicijski blagdan u tom periodu Božić. Pripreme počinju s Došašćem, a ide se i na zornice prije Badnjaka ili Vilije Bojže. Kuća se temeljito čisti i priprema kućanstvo, na dan Vilije Božje se posti i tek se navečer blaguju posna jela. Dio toga su maneštra, riba, kruh, fritule, kroštule i vine. Dok su postojala ognjišća na nih di domaćih donio panj koji bi se potpalio i u ovom kraju trebao je gorjeti sve do Tri kralja. Uz panj badnjak vezivala su se različita predviđanja kakva će biti “litina”, a njegov bi se pepeo tijekom godine upotrebljavao za posipanje kupusa protiv gusjenica,  kao lijek za ljude i sredstvo protiv tuče. Tijekom večere kućedomaćin bi posuo malo od svakoga jela i prolio malo vina po panju  kako bi iduća godina bila rodna i puna obilja. Ispod stola na kojem se večeralo stavljalo bi se sijeno i slama.  Nakon večere slijedile bi različite igre kojima se kratilo vrijeme do odlaska na polnoćku. Prilikom odlaska na misu muškarci bi prije nahranili stoku. Božićni se objed pripremao što bogatije. Ponegdje se božićno čestitanje obavljalo tek na Stipanje ili na Novu godinu, a ponegdje i na sam Božić, a bilo je poželjno da prvi čestitar bude muško. Na novogodišnje jutro okupili bi se dječaci te odlazili čestitati suseljanima, od kojih su tada dobivali darove, orahe, jabuke ili lješnjake.

Jedan od rijetkih običaja koji se u hrvatskoj tradiciji zadržao do danas je sijanje pšenice. Sije se na blagdan svete Lucije i pušta da se da raste sve do Božića. Tradicija nalaže da se pšenica na ovaj veliki blagdan ukrašava bojama hrvatske trobojnice. Ovisno o tome kako je pšenica iznikla, takva bi na poljima trebala biti naredna godina. Pšenica je simbol plodnosti, obnove i novog života. U nekim krajevima zemlje pravilo je da se žene rano ustaju, spremaju kuću i kuhaju, a mlade Zagorke najčešće bi čekale polnoćku, kada bi od dečka kojem se sviđaju dobile jabuku. Badnjak je u Zagorju počinjao tako što bi gazda kuće unio slamu pod krov i pritom blagoslovio domaćinstvo. Na sam Božić u kuću bi došli čestitati polaužari. Budući da se vjerovalo kako žene donose nemir, polaužari su većinom bili muškarci. Običaj je nalagao da pri ulasku u kuću čvrsto sjednu na stolac kako bi cijelu godinu kokoši nesle jaja.  Tri dana nakon Božića slijedi Herodeševo (Nevina dječica), blagdan u spomen na dan kada je kralj Herod dao ubiti dvije tisuće dječaka mlađih od dvije godine. Na taj dan djecu se najprije šibalo, vjerujući kako će snaga i zdravlje prijeći na onoga koga se šiba, a poslije bi ih se darivalo. Nažalost, malo je ovih običaja opstalo do danas, ali moramo se potruditi da barem ne iščeznu iz zaborava.

Autor:I.M.
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.