fbpx
Foto: Sandra Šimunović/PIXSELL

Vlasta Delimar: ‘I ljudi treće životne dobi imaju pravo na seksualni život!’

Autor: Marina Tenžera

Vlasta Delimar zlatnim se slovima upisala u povijest hrvatskog performansa. Svojim je radikalnim akcijama rušila tabue i društvene konvencije koristeći svoje tijelo kao sredstvo umjetničke provokacije.

Njezini su performansi kao, primjerice, onaj glasoviti kada je kao Lady Godiva projahala Zagrebom postali mjestom kolektivnog pamćenja.

Ovim se osebujnim umjetničkim izrazom počela baviti sedamdesetih. Uživo je pratila rad slavne Grupe šestorice umjetnika koju su činili umjetnički buntovni i životno nekonvencionalni Željko Jerman, Vlado Martek, Boris Demur, Mladen i Sven Stilinović te Fedor Vučemilović. O novoj knjizi i o tome što danas radi govorila je za 7dnevno.

O kakvoj temi pišete knjigu?

Naslov knjige je “Voćarska br 5”. To će biti uglavnom moje bilješke i sjećanja na mjesto u kojem sam odrastala i formirala se kao umjetnica. Voćarska je mjesto gdje sam živjela s Jermanom deset godina. Voćarska je bila kultno mjesto za umjetnost i umjetnike.

Voćarska broj 5 bila je važno mjesto slobode kao univerzalne vrijednosti koja je mogla integrirati i sve druge vrijednosti, u što sam se uvjeravala svakim danom sve više i više. Ali Voćarska broj 5 bila je i mjesto gdje smo vlastitu slobodu s kojom smo rođeni kao jedinke pokušavali što više sačuvati. Voćarska 5 bila je nasljeđe avangarde protiv konzervativizma. Na adresi Voćarska ulica br. 5 nastalo je novo jedinstveno mjesto umjetničke scene kao javni atelijer s velikom aurom pod kojom su se godinama održavali susreti, radni sastanci, izložbe, tulumarenja, tiskao se samizdat časopis MAJ 75, mjesto na kojem su odsjedali mnogi gostujući umjetnici iz svih krajeva Jugoslavije te umjetnici izvana, a često bi prespavali i mnogi umjenici kojima se nije dalo ići doma kasno u noć. Dolazili su mnogi kustosi, kritičari i novinari koji su htjeli vidjeti i doživjeti stvarnu umjetničku scenu, odnosno mjesto gdje i kako umjetnost nastaje, kako se umjetnici nose sa svim kontradikcijama i nedoumicama, dvojbama i sumnjama koje su neminovni prateći elementi svakog stvaralačkog procesa. Sve su to mogli vidjeti iz prve ruke u Voćarskoj 5.

Prošle godine planirali ste turneju “Art ljubavi” po glavnim gradovima bivše države kojom ste slavili 40 godina rada. Kako je bio zamišljen taj projekt i što ste od njega uspjeli ostvariti s obzirom na pandemiju?

Ideja je bila da se organizira mala turneja po gradovima bivše Jugoslavije u kojima sam u svojim počecima radila, a u kojima je bila formirana jaka umjetnička scena suvremene umjetnosti onoga doba, scena koja je na neki način formirala i moje stvaralaštvo. Isto tako, zanimala me valorizacija mojeg rada kroz umjetničku scenu toga razdoblja krajem 70-ih te 1980. godine na području bivše Jugoslavije i koliko smo uzajamno gradili jedni druge, to više što jugoslavenska umjetnost nikada nije zaostajala za svjetskim trendovima. Naglasak je trebao biti na kustosima i teoretičarima mlađe generacije koji su trebali dati jedno novo čitanje i valorizaciju mojeg rada, a kroz razna istraživanja dosadašnjih teoretskih materijala. Uspjela sam organizirati izložbu u Galeriji ŠKUC u Ljubljani uz mladu kustosicu Anju Guid početkom 2020. te na samom kraju godine u Skoplju na Trgu Makedonije uz mladu kustosicu Ivanu Vasevu. Beograd, Novi Sad, Sarajevo i Podgoricu morala sam odgoditi i nitko nema pojma hoće li se uopće ikada dogoditi.




Najvažnije ste ime performansa u Hrvatskoj. Kada se osvrnete na prošlost, koliko je ta umjetnička forma promijenila hrvatsku umjetnost od šezdesetih godina?

Performans nije značajno promijenio hrvatsku umjetnost jer ova umjetnička forma još nije jednakovrijedna drugim tradicionalnim formama u Hrvatskoj.

Kako ste odlučili život posvetiti performansu?

Jermanu je bila uzbudljiva zamisao da se nas dvoje pojavimo kao umjetnički par koji će na zagrebačku scenu donijeti neku novu performersku praksu. Performans nam je kao medij postao temelj zajedničkog rada. Forma javnog nastupa postala je neminovan izraz koji je imao sve, od mogućnosti bezgranične manipulacije svih prostora u kojem se pojedini performans izvodi do upotrebe živog tijela u realnom vremenu i prostoru. I još kad se uključi odnos s publikom koji je potpuno drugačiji od tradicionalnog zato što publika mora sudjelovati odmah i sada, isto u realnom vremenu i prostoru, u neposrednoj komunikaciji, što je značilo da smo na taj način dobili univerzalni prostor bez međuprostora u kojem jednakovrijedno sudjeluju i publika i performeri svojim prezentnim tijelima.




Foto: Sandra Šimunović/PIXSELL

Tko vas je od svjetskih performera nadahnjivao i koji ste rad njima posvetili?

Nisam sigurna, ali možda sam pod utjecajem Katalin Ladik i njezina performansa “Blackshave”, održanog 1978. u Galeriji suvremene umjetnosti u Zagrebu, počela razmišljati o svojem prvom samostalnom performansu “Transformacija ličnosti” (odjećom, šminkom, frizurom) koji je bio izveden 1980. u Galeriji SC u Zagrebu. Od prvog susreta s Katalin Ladik prošle su 23 godine, kada smo se konačno srele i službeno upoznale u Lyonu na festivalu performansa. To je za mene bio jedan od najvažnijih susreta. Kad smo pristupile jedna drugoj, u isti glas smo izgovorile: “Konačno”. Katalin Ladik imala je 2014. retrospektivnu izložbu u Novom Sadu u Muzeju suvremene umjetnosti Vojvodine. Njoj u čast provela sam noć uz bdjenje, sa mnom je bio i Milan Božić, s radovima Katalin Ladik i to je bio moj performans bez publike posvećen jedinstvenoj Katalin. Bdjenje kao “Finnegans Wake”, posljednje djelo Jamesa Joycea, korespondiralo je sa skorom vječnom budnošću velike Katalin koja je uvijek bila spremna žestoko i strastveno braniti svoja načela.

Neke svoje slavne performanse posvetili ste velikim umjetnicima. Kojima?

Gertrude Stein napisala je “…ruža je ruža je ruža…”, a ja sam napisala… “žena je žena je žena”. Ovaj naslov nas uvodi u svijet moje konstante “tijelo”, a posvetila sam ga upravo sjajnoj Stein koja je svoje tijelo nosila u onoj pravoj vrijednosti, vlastite spoznaje o sebi.

Čega se najviše sjećate od svojih umjetničkih početaka sa Željkom Jermanom. Kakav je bio Jerman i koliko je utjecao na vas?

Prvi zajednički nastup Delimar-Jerman bio je u Beogradu – sudjelovanje na Aprilskim susretima 1981. Došavši u Beograd, nismo odmah odlučili kako ćemo raditi, ostavili smo da se performans “Taktilna komunikacija” dogodi spontano. Uvijek sam se osjećala kao skulptura koja se zbog svoje trodimenzionalnosti može vizualno i taktilno doživjeti pa je zato i nastao ovaj performans “Taktilna komunikacija”. Mislili smo našim tijelima. “Taktilnu komunikaciju” nismo zamišljali kao sklop informacija, već kao način na koji možemo provocirati polimedijski osjećaj, od vizualno taktilnih efekata pa do erotskih, naročito ako je riječ o živim bićima. Nije isto dodirivati neki predmet ili čovjeka jer riječ je o uzajamnom prenošenju energija. Svaki pojedinačni dodir je drugačiji i svaka osoba se predaje, daje drugačije. Vizualno, to je bezbroj fotosekvenci grimasa, pokreta, pogleda, gledanja, negledanja, zatim tu je zvuk riječi koje su morale biti izrečene.

Kako je izgledao vaš boemski život s Grupom šestorice?

Grupu šestorice autora vezujem najprije uz Jermana i Voćarsku 5, a onda uz Demura i Marteka koji su bili stariji od mene i koji su već imali određena iskustva u svojim umjetnostima, završili su školovanje i bili su blagonaklono i prijateljski raspoloženi prema meni uz vesela i ležerna druženja u Voćarskoj. Uz njih sam ubrzala proces svojeg umjetničkog napredovanja te brže spoznala kako što bolje graditi sebe, kako obogatiti i oplemeniti vlastita načela. Uz Jermana sam brže i lakše uspostavila kontakte s nekim galerijama i kustosima te mnogim drugim važnim umjetnicima, što mi je omogućilo da preskočim taj mučni prodor do institucija bez kojih se ipak nije moglo, a koje su imale zadatak da promoviraju suvremenu umjetnost. No, ja nisam bila član Grupe šestorice, kako su me neki htjeli degradirati, jer sam od prvih dana gradila svoju autonomiju.

U Galeriji PM 1986. izveli ste performans “Jebanje je tužno”. Ležali ste na križu i muškarac koji vam je na kraju performansa postavio bijelu ružu na tijelo čučao je pod križem. Što je simbolički značio taj performans u koji ste, uz erotsko, uveli sakralne elemente?

Koristila sam kao naslov Martekov grafit Jebanje je tužno koji je on ispisao i u javnom prostoru, a nastao je od latinske izreke “Post coitum omne animal triste est sive gallus et mulier”. U performansu je sudjelovao i mladi Tonči Pleština koji je u to vrijeme bio još student na Muzičkoj akademiji u Zagrebu i svirao kontrabas. Prvi put družila sam se s nekim tko je svirao kontrabas. Odlučili smo da njegovo sudjelovanje u performansu bude potpuno konceptualan nastup muzičara bez svojeg instrumenta jer će njegov imaginarni kontrabas uz duboki tonski ritam debelih žica korespondirati s glazbom (reprodukcija) pulskog benda Gustaph y njegovi dobri duhovi. Dvije tonske poetike fenomenalno su naglašavale moje u crno ofarbano tijelo žene u potpunoj ekstazi zadovoljstva, koje je ležalo u samom sjecištu pravaca na podlozi ogromnog bijelog križa postavljenog preko cijelog prostora PM galerije i prekrivene glave dugačkim crnim tilom. Koji je to bio nadnaravan spoj umjetnosti i umjetnika; Martek predpjesnik/pjesnik, Tonči Pleština kontrabas, Gustaphy otkačeni muzičari i ja, žena pofarbana u crno. Baš smo se voljeli svi zajedno onako kako se treba voljeti, obrnuto od priče Post coitum, oni su bili veseli pijetlovi, a ja žena vesela.

Veliku buku u javnosti društva za zaštitu životinja izazvao je vaš rad “Tražim ženu” kada ste prvo kao domaćica pripremali pile za kuhanje, a zatim ga zaklali odjeveni u vojničku uniformu. Na videu iza vas išla je projekcija sa ženom i muškarcem koji sjede za stolom pretrpanim hranom i jedu. Slično se ponovilo godinama kasnije u radu “Marička”. Jesu li to bili manifesti o monotoniji braka i zadanoj ulozi žene?

Marička je bila stvarna osoba, nisam je izmislila, ona je zaista postojala. Bila je posebna žena, gotovo svestrana. Znala je šiti, krojiti, pekla je odlične kolače, sama je farbala zidove i prekrasno je pjevala. No bila je jako nesretna sa svojim mužem, a najviše s primitivnom okolinom. Kako su živjeli u zabiti provincije, njezin se život sveo na fatalnu sudbinu: postati bolesnom ženom. Emocionalna iscrpljenost odredila je njezinu životnu plovidbu. Tako je jedna talentirana žena u okruženju ruralne scene koja ne pruža baš ništa umrla nesretna i “sama” izgubivši se u blatu bregova i okrutnosti seoskog prostranstva.

Foto: Borna Filić/PIXSELL

Mnogo ste se u svom radu bavili ključnim problemima današnjeg svijeta. Koliko današnjem svijetu nedostaje ljubavi?

S obzirom na to da je čovječanstvo još u procesu civiliziranja, ljubavi nam treba kao nikada dosad.

Što vam se čini, koja je vaša performerska akcija posebno utjecala na javno mnijenje?

Bio je to performans “Pravo na orgazam iznad 60-e” kroz koji sam izrazila ono što se mnogi ne usude izreći. Tijekom desetljeća prisutnosti na likovno-performerskoj sceni kako u Hrvatskoj, tako i u svijetu, susretala sam se s raznim kulturološkim raznolikostima u pogledu seksualnosti kao društvene norme koja bi trebala spadati u domenu i ljudskih prava, uza sva ostala prava koja imamo uz Opću deklaraciju o pravima čovjeka. I dalje pokušavam ukazati na važnost seksualnog života/uživanja u poznim godinama, a na što se mogu osvrnuti jer sam i sama prešla šezdesetu. O seksualnosti ljudi treće dobi u Hrvatskoj ne postoji dovoljno istraživanja ili gotovo zanemarivo. I dalje živimo u zajednici koja zanemaruje mnoga ljudska prava. Bio je to najprihvaćeniji performans u mojoj karijeri.

Kakva su vaša sjećanja na Toma Gotovca i kakva je njegova umjetnička ostavština?

Ono po čemu je on za mene jedan od najvećih bila je njegova sposobnost da sve ono što je bio njegov hendikep pretvori u kreativno. Svoju govornu manu pretvorio je u kreativno, mnoge svoje redateljske nedoumice i sumnje odlično je kreirao u nove nedoumice i kreacije. No svoju vječnu borbu s ocem nikada nije uspio do kraja artikulirati. Prestrašeni dječak pred dominantnim ocem uvijek je ostao u njemu i ostavio trag neke opasne nesigurnosti; Lauer se nikada nije usudio režirati neki dugometražni igrani film, to bi za njega bila prevelika odgovornost. “Kukavičluk” prestrašenog dječaka zauvijek je ostao u njemu. Njegove subverzije koje su se događale u svijetu filma nisu bile toliko zahtjevne i odgovorne, a opet su bile dovoljne da zadovolje njegovu kreativnu želju. Prošle godine bilo je deset godina otkako ga nema pa smo Milan Božić i ja napravili malo podsjećanje na njegovu osobnost i naša druženja izložbom u HDLU-u u Zagrebu te u Štaglincu.

Kao Lady Godiva projahali ste Zagrebom. Stidi li se ova sredina još golog tijela. Kakav je odnos prema tijelu u Hrvatskoj?

Zapadna kultura možda danas promovira užitak, ali isključivo kroz profit i konzumerizam koji nam daju privid sreće i uživanja, a ljudsko tijelo (pogotovo žensko) izmanipulirano je kao nikada dosad, što nikako ne može spadati u iskren i zdrav užitak tijela. Ako pogledate stranice raznih oglasnika koji nude erotske masaže uz lascivne pozive poput: “Nježna maserka”, “Sam đavo me servirao”, “Nestašna đavolica”, “20 godina”, “Oral jely” itd. – gdje je tu iskreni užitak? Ili reklamiranje nekih “važnih” proizvoda koji nam život čine ljepšim poput limenih ljubimaca, piva, cigareta ili raznih kulinarskih delicija.

Mnogo ste se bavili feminističkim pitanjima u svojim radovima. Jesu li se žene u Hrvatskoj imalo oslobodile utjecaja patrijarhalne kulture?

Nisu i za mojeg života ne vjerujem da će se oslobađanje od patrijarhata dogoditi.

Foto: Marijan Šušenj/PIXSELL

Već dugo radite performanse s Milanom Božićem. Kako je počela vaša suradnja i koji su vaši javni nastupi bili posebno značajni?

S Milanom Božićem doživjela sam vrhunac ljubavničkog, životnog i radnog odnosa. S osobom poput njega koji je proveo pet godina u Domovinskom ratu došla sam do gotovo apsoluta međusobnog odnosa u kojem je najvažnije međusobno razumijevanje, jer on je kroz svoje iskustvo ratnika itekako dobro naučio cijeniti život. Naš prvi zajednički performans “Razgovor s ratnikom ili žena je nestala” upravo govori o zajedničkim životnim spoznajama, njega kao ratnika i mene kao žene umjetnice, i taj prvi performans čini mi se kao temeljni, zato i nekako najznačajniji. Božić se poslije emancipirao i napravio niz samostalnih sjajnih performansa i radova.

U Štaglincu ste pokrenuli europski vrijedan festival performansa. Kako je nastalo festival i kakvo je značenje Štaglinca?

Vlastito imanje naslijedila sam nakon smrti oca Ivana Delimara koji je na tom imanju imao užarsku radionicu, pretvorila ga u umjetnički objekt te osnovala umjetničku organizaciju Moja zemlja Štaglinec. Uz temeljnu koncepciju “Zemlja” na kojoj su se gradili umjetnički projekti mnogobrojnih umjetnika koje sam pozivala iz cijelog svijeta te značajnih umjetnika iz Hrvatske cilj mi je bio da se performans-scena događa upravo izvan velikih kulturnih centara i institucija moći te da se kroz lokalne institucije i lokalno stanovništvo uključi što više korisnika. U 11 godina djelovanja, događanja na mojem imanju u Štaglincu postala su nezaobilazno kulturno događanje u Hrvatskoj dok je svjetska performans-scena bila uključena u raznim vrstama suradnje i razmjene. Katalozi i videozapisi iz Štaglinca nalaze se u mnogim svjetskim bibliotekama, galerijama, muzejima i performans-centrima. Sve dosadašnje kreativne vrijednosti koje su umjetnici ostavili iza sebe dobro su zabilježene i dokumentirane u tekstualnim, fotografskim i videozapisima te je tiskano više kataloga i knjiga kao popratnih materijala.

Autor:
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.