fbpx

VELESAJAM NAKON BANDIĆA Neće se rušiti jer više nema Manhattana, ali većina paviljona je devastirana

Autor: Marina Tenžera

Megalomanski i netransparentni projekt Zagrebački Manhattan tvrtke Eagel Hills iz Abu Dhabija, koji je trebao biti vrijedan više od pola milijarde eura, a podrazumijevao je rušenje Zagrebačkog velesajma i Zagrebačkog hipodroma, smrću Milana Bandića odlazi u povijest. Od njega, sasvim je sigurno, neće biti ništa niti će se realizirati ijedan njegov dio.

No sama Bandićeva odluka o zatvaranju Velesajma vjerojatno je bila ekonomski opravdana jer većina paviljona godinama zjapi prazna, a sajmovi više ne znače i ne privlače ljude kao nekad. Ipak, da je prošao Bandićev projekt Zagrebački Manhattan, vjerojatno bi došlo do kulturocida jer pokojni gradonačelnik nije namjeravao sačuvati ni jedan od postojećih paviljona, a neki od njih imaju veliku arhitektonsku vrijednost i zaštićena su kulturna dobra.

Zasad je sigurno da Velesajam ostaje, da se neće rušiti zbog Bandićeva projekta, no, realno, on nema neku perspektivu i logično je očekivati da će nova gradska vlast morati smisliti plan za ovaj novozagrebački prostor.

Urbanisti već neko vrijeme ionako smatraju da će nova velesajamska lokacija uskoro postati Arena Zagreb.

Kraljevski sajam

Što su u povijesti sajmovi značili za Zagreb i na kojim su se lokacijama održavali?

Najstariji sajam u Zagrebu, poznat pod nazivom Veliki kraljevski sajam, spominje se od kraja 11. stoljeća i utemeljenja zagrebačke biskupije 1094., kada je Zagreb dobio titulu slobodnoga kraljevskog grada. Veliki kraljevski sajam održavao se na Kaptolu svake godine 14 dana, tjedan prije i poslije 20. kolovoza, blagdana Sv. Stjepana, kralja i zaštitnika zagrebačke crkve.

Sajam nije mogao imati svaki grad, njegovo održavanje morali su odobriti vladari i knezovi. Pravo održavanja tjednih sajmova Zagreb, odnosno Gradec ili Grič, stekao je 1242. Zlatnom bulom Bele IV. Na temelju kraljevskih privilegija tijekom kasnijih stoljeća organizirano je šest velikih sajmova. Godišnji Markov sajam od 1256. održavao se 14 dana na središnjem trgu u Gradecu u povodu blagdana Sv. Marka 25. travnja.

Uz sajmove na Kaptolu i Gradecu, kralj Ljudevit I. 1372. dopustio je i 14 dana sajma u povodu blagdana sv. Margarete 14. srpnja pred crkvom sv. Margarete u podgrađu, na današnjem Cvjetnom trgu. Pod nazivom Margaretski sajam održavao se sve do 1794. godine, kada je crkva prodana pravoslavnim trgovcima. U drugoj polovici 16. stoljeća nastao je Božićni sajam, koji se održavao uz blagdan Blažene Djevice Marije, 8. prosinca. U 17. stoljeću Gradec je dobio još dva slobodna godišnja sajma. Zagrebački sajmovi tada su imali veliku ponudu i bili su dobro posjećeni. Nudila se domaća i strana roba, delicije poput kave, čokolade, maslinova ulja, mirodija, a izbor uvoznih tkanina bio je velik. Zbog sajmova u Zagreb su dolazili brojni doseljenici iz Slovenije i sjeverne Italije, a zatim iz balkanskih zemalja, kao i brojni trgovci s istoka, naročito iz Turske, i sastajali su se s trgovcima sa zapada, naročito iz Kranjske i Štajerske.




Dvije izložbe

Podgrađe je uz Manduševac i prije 17. stoljeća povremeno bilo korišteno u trgovačke svrhe jer su na njemu strani trgovci podizali svoje štandove i istovarivali robu. No od sredine 17. stoljeća, kada je počela obnova tada glavnoga gradskog trga uz crkvu sv. Marka, prostor oko Manduševca postao je trgovačko središte i Gradeca i Kaptola. Sporazumom iz 1633. stvoren je zajednički kraljevski sajam na trgu koji je tada dobio naziv Harmica koji se službeno koristio do sredine 19. stoljeća. Na današnjem Trgu bana Jelačića stvoren je veći sajamski prostor 1646., a nakon više od 200 godina, 1864., sajmište je preseljeno na Sajmišni trg, na kojem je 1895. sagrađeno Hrvatsko narodno kazalište.

Prvu dalmatinsko-hrvatsko-slavonsku gospodarsku izložbu 18. kolovoza 1864. na Sajmišnom trgu u Zagrebu svečano je otvorio ban Josip Šokčević, sudjelovalo je 3886 izlagača iz svih hrvatskih krajeva i ostalih zemalja Habsburške Monarhije, a trajala je do listopada. Organizirala ju je novoosnovana Trgovačko-obrtnička komora, uz financijsku pomoć hrvatskog kancelara Ivana Mažuranića. Središnji odbor na čelu s grofom Miroslavom Kulmerom od banske vlade i nadležnih institucija dobio je traženi novac, a grad mu je, uz prostor na Sajmišnom trgu, ustupio i zgradu koja je bila namijenjena za Zemaljsku bolnicu, današnju zgradu Rektorata Sveučilišta. Na izložbi su bile zastupljene sve grane gospodarstva, znanosti i umjetnosti. Prema pisanju domaćeg i inozemnog tiska, izložba je postigla golem uspjeh.
Druga velika sajamska izložba u Zagrebu, Jubilarna gospodarska šumarska izložba 1891., također na prostoru današnjeg HNK-a, organizirana je u povodu 50. obljetnice Hrvatsko-slavonskog gospodarskog društva. Veći paviljoni u kojima su izlagali Hrvatsko-slavonsko šumarsko društvo, Zemaljska kaznionica, Kraljevska zemaljska uzorna pivnica i Sisačka pivara, potom glazbeni paviljon i Posavska kuća bili su nadahnuti drvenom arhitekturom hrvatskoga sela.

Treća izložba

Sajmišni prostori tada su, osim na prostoru današnjeg HNK-a, bili na Zrinjevcu i na današnjem Trgu Žrtava fašizma.

Treću i posljednju Hrvatsko-slavonsko zemaljsko gospodarsku izložbu 1906., prvi put na prostoru Sajmišta istočno od Draškovićeve i oko jašionice u Martićevoj ulici, organizirala je grupa istaknutih hrvatskih gospodarstvenika na temelju stečenih iskustava na izložbama u Leipzigu, Münchenu i Grazu.




Ista grupa na poticaj tadašnjega zagrebačkog gradonačelnika dr. Milana Amruša osnovala je 1909. Zagrebački zbor, a 11. listopada 1909. Gradska općina ustupila je Zagrebačkom zboru 30 tisuća četvornih metara zemljišta Sajmišta s bivšom jašionicom u Martićevoj ulici. Zagrebački zbor bio je treći moderni sajam poslije veronskoga 1898. i pariškoga 1904.

Sa 500 kruna zajma od Prve hrvatske obrtničke banke, Zagrebački zbor organizirao je tri velike sajamske izložbe, 1910., 1911. i 1913. godine. Izložba 1912. godine nije održana zbog Balkanskog rata.

Prvi Zagrebački zbor 14. kolovoza 1910. otvorili su gradonačelnik Janko Holjac i predsjednik Zagrebačkog zbora Janko Grahor. Oko jašionice bili su podignuti paviljoni, kiosci, šatori i ukrasni stupovi, između njih uređeni su otoci nasada. Uoči Prvoga svjetskog rata prostor Zagrebačkog zbora širio se prema jugu, a na raspolaganje je dobio i dvije školske zgrade – Gradsku pučku školu, danas Račkoga 4, te Višu djevojačku školu, današnja Traumatološka klinika. Veliki paviljon i šest manjih izgrađeni su 1914. godine, a tadašnji predsjednik Janko Radković imao je tešku dužnost da poslije Prvoga svjetskog rata i stvaranja Jugoslavije spasi imovinu Zagrebačkog zbora. Naime, početak svjetskog rata prekinuo je organizaciju izložbi, a prva poslijeratna izložba održana je tek 1922.

Preseljenje u Savsku

Zajmovima zagrebačkih novčarskih zavoda izgrađeni su novi drveni paviljoni, pa je 1922. priređen Prvi veliki međunarodni sajam uzoraka i Izložba voća i vina, 1923. Izložba cvijeća, dok je 1924. održana Izložba automobila sa 32 proizvođača iz inozemstva. Tada su prvi put prezentirani i radioaparati. Ravnateljstvo Zbora 1925. preuzeo je Lujo Šafranek-Kavić koji je uz jesenski uveo i redoviti proljetni sajam sa salonom automobila te sajmove i izložbe narodnih radova, stočarstva, peradarstva, sjemenarstva, cvijeća, voća i povrća, vina, mode, kasnije telekomunikacija…  

Zagrebački zbor sa 19 europskih sajmova 1925. osnovao je Uniju međunarodnih sajmova (UFI) sa sjedištem u Parizu.

U međuvremenu, Zagrebački zbor izgradio je pet velikih stalnih izložbenih zgrada. U glavnoj palači nalazila se velika dvorana za priredbe, a oko 30 poduzeća imalo je svoje velike paviljone. Broj inozemnih izlagača povećavao se pa ih je već 1927. bilo 280, a broj posjetitelja narastao je na 250 tisuća.

Nakon više od četvrt stoljeća u Martićevoj ulici, 1936. Grad Zagreb za Zagrebački zbor od proizvođača namještaja, tvrtke Bothe i Ehrmann, kupio je zemljište u Savskoj cesti, gdje su danas Studentski centar i Tehnički muzej. Za manje od godinu i pol sagrađeni su novi paviljoni, koji su stalno proširivani. Četiri europske zemlje imale su svoje stalne paviljone – Češka, Francuska, Italija i Njemačka. Posebno impresivnima proglašeni su Francuski paviljon, koji je 1937. arhitekt Bernard Lafaille podigao od betona, stakla, drva i laganog čeličnog lima, te Talijanski paviljon iz 1937. arhitekta Dante Petronija, sa 12 metara visokim tornjem u rimskom stilu.

Nakon rata

Na Zagrebačkom zboru od 23. kolovoza do 4. rujna 1939. godine bilo je 600 domaćih i stranih izlagača, a iz Savske je emitiran prvi televizijski prijenos u Kraljevini Jugoslaviji. Nizozemci su izložili pokretni tv-studio koji se sastojao od dvaju kola, antenskih i kola za miksturu, te najboljeg aparata sa 90 točaka na kvadratnom centimetru. Studio su vodili predstavnik tvrtke Philips i tehnički savjetnik nizozemske izložbe, zagrebački inženjer E. Rhomberg. Uživo su prenosili nastupe opernih i zabavnih pjevača, što je izazvalo ogroman interes Zagrepčana, a zbog zategnutih međunarodnih prilika Philips je prekinuo izložbu i uklonio opremu. Posljednja predratna izložba Zagrebačkog zbora održana je u jesen 1941. u otežanim prilikama, s manjim brojem međunarodnih izlagača. U to vrijeme Lujo Šafranek-Kavić još je bio na čelu Zagrebačkog zbora, gdje je bio od 1925. godine.

Od 1910. do 1941. Zagrebački zbor organizirao je 34 međunarodna sajma i 37 izložbi, ukupno 71 priredbu.

Tijekom Drugoga svjetskog rata rad Zbora je prekinut, odlukom Izvršnog odbora Gradskog narodnog odbora 22. veljače 1946. Zagrebački zbor je raspušten, a njegov pravni sljednik je Zagrebački velesajam.

Prva poslijeratna izložba Zagrebačkog velesajma održana je od 31. svibnja do 9. lipnja 1947. u prostorima bivšega Zagrebačkog zbora u Savskoj koje je trebalo urediti jer su u ratu pretvoreni u vojarnu. Uz brojne domaće, sudjelovali su izlagači iz SSSR-a, Poljske, Bugarske, Albanije, Mađarske, Francuske, Švicarske, Nizozemske, Italije, SAD-a, Belgije i Egipta.

Od 1953. godine uz dotadašnji Jesenski međunarodni zagrebački velesajam (priredba 1947. bila je izuzetak jer je održana u proljeće), uveden je i Proljetni međunarodni zagrebački velesajam.

Dvije lokacije

Zagrebački gradonačelnik Vežeslav Holjevac 1955. donio je odluku o preseljenju Zagrebačkog velesajma na livade preko Save, na prostor od 505.000 četvornih metara bruto sajamske površine u Novom Zagrebu. Tada je počeo pravi zamah Zagrebačkog velesajma.

Jesenski zagrebački velesajam 1956. godine održan je na dvije lokacije, u Savskoj i Novom Zagrebu. Otvorio ga je Tito, uz prvi televizijski prijenos u Jugoslaviji. Od te godine Velesajam se održavao u novim prostorima u Novom Zagrebu. Tijekom 60-ih, prostor se toliko proširio da je Zagrebački velesajam po mnogim parametrima – izlagačka površina, broj izlagača, broj posjetitelja – došao u grupu najvećih svjetskih sajmova. Paviljoni Zagrebačkog velesajma imaju posebnu arhitektonsku i povijesno-kulturnu vrijednost.

Dok je Kinom još vladao Mao Ce-tung, 1956., arhitekt Cheng Sung Mao projektirao je Kineski paviljon, danas poznat kao Paviljon 11. Iste godine ruski arhitekt Jurij Abramov projektirao je Paviljon SSSR-a ili Paviljon 8, po projektu Josefa Hrubyja dovršen je Čehoslovački paviljon, te je dovršen Vitićev paviljon ili Paviljon 40 po projektu Ivana Vitića, prepoznatljiv po rebrastoj, ostakljenoj strukturi preko koje je rastegnuta armiranobetonska ploča poput obrnutog vala.

Član grupe EXAT 51 Božidar Rašica 1957. projektirao je Paviljon 36 nazvan Mašinogradnja koji je odmah proglašen modernističkim remek-djelom. Sedam godina poslije, 1964., autor Paviljona DR Njemačke ili Paviljona 35, u kojem se danas nalazi karting-staza, projektirao je armiranobetonsku konstrukciju koju je potom oblikovao izvana ovojnicom od industrijskog stakla. Iste godine, kao mjesto za informacije kod glavnog ulaza u Velesajam projektirao je armiranobetonsku skulpturu Hipar, koja je u to vrijeme bila revolucionarna struktura. Dva talijanska arhitekta, Raffaele Contigiani i Giuseppe Sambito, 1962. autori su Talijanskog paviljona ili Paviljona 12, u kojem su izgradili preokrenute piramide od rebara od laganog betona koje su prekrili metalnim i staklenim stijenama.

Ti paviljoni trebali bi se uklopiti u neki budući projekt neke buduće gradske vlasti, do čega će sigurno doći. S druge strane, izmještanje Zagrebačkog velesajma s kulturno-povijesnog aspekta ne bi trebalo biti nikakav problem jer u Zagrebu je s velikim sajmovima sve počelo 1864. na mjestu današnjeg HNK-a, zatim je Zagrebački zbor od 1909. bio u Martićevoj ulici, od 1936. na Savskoj cesti, a od 1956. na sadašnjoj lokaciji u Novom Zagrebu. Peta lokacija, bila to Arena Zagreb ili neko drugo mjesto, treba biti prilagođena novom dobu i novim potrebama. Zato čak nije nemoguće da Zagrebački velesajam bude preseljen na internet.

Autor:Marina Tenžera
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.