UMJETNIK KOJI JE PROMIJENIO SUDBINU SLIKARSTVA: Uništavao je platna, kritičari su ga prozvali luđakom, a galerije su odbijale njegove slike

Autor: Marina Tenžera

Mnogi francuski muzeji još su uvijek zatvoreni, no u jeku ove epidemije, uvijek se možemo prisjetiti umjetnika čija su djela promijenila svijet. Među njima je i slikar Paul Cézanne, koji je promjenio sudbinu slikarstva 20. stoljeća i čija se djela i danas pomno istražuju.

Paul Cézanne živio je samo za slikanje. Za njega, “Pustinjaka iz Aixa” kako su ga zvali, slikarstvo je bilo jedina životna strast, dok su obiteljske veze i prijateljstva bili na drugom mjestu. Svoje je okruženje gledao očima slikara, proučavajući efekte svjetla i sjene na predmetima te istražujući odnose između oblika i boja.

Bio je samouki umjetnik koji je rijetko bio zadovoljan rezultatima svojeg rada. Svaka nova slika bila je izvor ne toliko zadovoljstva, koliko boli zbog vlastita neuspjeha u realizaciji svojih ideja pa je stoga prilično često uništavao slikarsko platno. Ta razdražljiva i nagla narav bila je očita još u njegovoj mladosti. Bio je najviše razdražljiv od trojice prijatelja koji su se upoznali na College Bourbon, najstarijem humanističkom sveučilištu u Aix-en-Provenceu. Ostala dvojica bili su Zola i Jean Baptiste Baille, koji je postao inženjer.

Trojica mladića provodili su slobodno vrijeme u dugim izletima u okolici, vodeći beskrajne rasprave o umjetnosti, zajedno su čitali Homera i Vergilija i dijelili svoje oduševljenje prema piscima romantizma kao što su Hugo i  Musset. Cézanne je bio izvrstan učenik, a posebno se zanimao za klasične jezike, često je pisao stihove na latinskom.

“Moji su stihovi možda čistiji od tvojih, ali tvoji su svakako mnogo poetičniji, ti pišeš sa srcem”, rekao mu je jednom prilikom Zola. Tada Cézane nije pokazivao posebnu ljubav prema slikanju, za crtanje je dobio samo jednu nagradu. Često je razmjenjivao pisma sa Zolom, zaklinjući se na besmrtno prijateljstvo, a Zola svog prijatelja pozivao u Pariz, iako je znao da je Cézanne neodlučan i da se ne može oduprijeti autoritativnom ocu.

Louis-Auguste Cézanne je napredovao od skromnog prodavača šešira i izvoznika do uspješnog bankara i bio je uvjeren da karijera njegova sina leži u bankarstvu. Tako se Cézanne pokorio očevim željama i upisao studij prava na sveučilištu Aix-en-Provence.  Dvije je godine nerado studirao i svaku minutu slobodnog vremena crtao i pisao poeziju. Godine 1859. krenuo je na večernje satove slikanja u Specijalnu školu crtanja u Aixu. Sve je više zanemarivao studij prava i posvećivao se umjetnosti, no usprkos tome, njegov otac tvrdoglavo je odbijao dopustiti mu odlazak u Pariz.

Zola je postao sve nestrpljiviji, a jednom mu je prilikom u pismo napisao: “Je li slikanje samo hir?…Da sam na tvojem mjestu, donio bih odluku i u nju sve uložio, umjesto da plutaš naprijed-natrag neodlučan između dva tako različita mjesta kao što su atelje i sudnica – ili postani dobar pravnik ili postani ozbiljan slikar, ali nemoj postati neodlučna osoba u halji uprljanoj bojom.”

Nepodnošljiv život i odlazak u Pariz 

Život u kući Cézannovih postao je sve manje podnošljiv. Godine 1859. obitelj je kupila bivšu ljetnu rezidenciju namjesnika Provanse. Paul je postao iznimno povučen pa je na kraju njegov otac popustio. Cézanne je otišao u Pariz 1861. gdje ga je Zola nestrpljivo očekivao, no njegova velika očekivanja nisu se ispunila. Često je posjećivao Louvre kopirajući Tizianove, Rubensove i Michelangelove radove.

Sastajao se sa Zolom i redovito crtao na Švicarskoj akademiji, ateljeu u kojemu su mladi umjetnici mogli slikati modele. Ondje je upoznao Camillea Pissara s kojim je poslije slikao u prirodi. Ipak, nije bio sretan u Parizu. Zola je bio razočaran prijateljevim nedostatkom energije pa ga je zamolio da ostane tako što ga je zamolio da naslika njegov portret. Cézanne je bio toliko razočaran rezultatom da je uništio sliku. Nakon što je odbijena njegova prijava na Školu lijepih umjetnosti, vratio se u Aix. Ondje se nerado posvetio poslu u očevoj banci, no zato je otvorio svoj atelje. Tek što je počeo raditi za svojim stolom, priželjkivao je povratak u Pariz.

U bankovnu knjigu jednom je prilikom zapisao: “U Cézannea bankara strah se javlja da se iza stola slikar pomalja”. Njegov je otac shvatio da nikada neće preuzeti njegov posao i dopustio mu da ponovno ode u Pariz gdje je opet odbijen na Školi lijepih umjetnosti, a kao razlog navodila se nezgrapnost i nekonvencionalnost njegovih slika. Kako mu je bilo dosta odbijanja,  nastavio je studij na Švicarskoj Akademiji. Cézanne nikada nije ostao dugo na jednom mjestu. Čak i u Parizu, često je mijenjao stanove jer je teško mogao izdržati gradsku vrevu, povlačeći se u samoću Jas de Bouffana u Provansi.

Između 1863. i 1870. redovito je provodio dio godine u Aixu, gdje je naslikao brojne portrete svojeg strica Dominiquea. Ondje je naslikao oca udubljenog u čitanje liberalnih novina, koje ne bi ni u snu pročitao. Taj strogi portret ulazi u svijet stvarnosti, prikazujući Louis Cézannea kao dobroćudnog patrijarha. Nekoliko godina poslije naslikao je “Portret Achillea Empérairea”, školskog prijatelja iz Švicarske Akademije kojeg je jako poštovao i koji je živio u velikom siromaštvu. Bio je grbavi patuljak koji za života nikada nije stekao priznanje.

Portreti oca i prijatelja – svaki od njih sjedio je na istom stolcu nastali su u razmaku nekoliko godina. Usporedba pokazuje koliko se Cézanneov stil promijenio u kratkom razdoblju: prekrivač s cvjetnim uzorkom na portretu njegova oca naslikan je na impresionistički, iluzionistički način, dok je uzorak na prijateljevu stolcu prikazan vrlo precizno, gotovo shematski. Ponudio je tu sliku kao i još jedan akt Salonu 1870. godine. Kao i obično, odbili su ga. Jedan članak o Salonu, koji je napisao kritičar po imenu Stock, uključuje i karikaturu Cézannea i njegove dvije odbijene slike. Slikar se prkosno branio: “Da, dragi moj gospodine Stock, slikam kako vidim, onako kako osjećam – a moji osjećaji su vrlo snažni – i vi isto tako osjećate i vidite kao i ja, ali ne prihvaćate rizik…Vi slikate Salonske slike…Ja prihvaćam rizik…imam hrabrost braniti svoje stavove…a onaj tko se posljednji smije, najslađe se smije”.

Cézanne i impresionisti

Kada je izbio francusko-pruski rat, Cézanne se preselio u ljeto 1870. u ribarsko selo L’ Estaque u blizini  Marseillea, kako bi izbjegao novačenje. Zadnju godinu živio je sa mlađom ženom Hortense Fiquet koju je upoznao kao model u Parizu. Veza mu je nije donijela traženo oslobođenje od osamljenosti i seksualnih frustracija. Bio je stidljiv u nazočnosti žena, što je imalo korijene u traumi iz djetinjstva kada ga je jedno dijete snažno udarilo. Osam je godina skrivao tu vezu od oca u strahu da mu ne bi uskratio džeparac.

Hortense nije dijelila njegovu strast za slikarstvom i književnošću i više je voljela svjetlost Pariza. No s druge strane, imala je goleme zalihe strpljenja  u poziranju umjetniku. Cézanne je naslikao više od četrdeset njezinih portreta, najčešće je prikazujući kao ozbiljnu i suzdržanu ženu sa snažnim, četvrtastim crtama lica. Slikar je ignorirao pozive na novačenje i u cijelosti se posvećivao slikarstvu.

Kasnije je rekao Ambroiseu Vollardu, “tijekom rata mnogo toga sam crpio iz prirode L’ Estquea. Provodio sam svoje vrijeme između prirode i ateljea”. Opio ga je kameniti sredozemni karajolik, slikao je cijelim svojim bićem. Radio je u prirodi i ulagao puno truda u prikazivanje samo onoga što vidi vlastitim očima. Nakon zime 1870. naslikao je sliku “Topljenje snijega u L’Estaqueu”. Iako i tom slikom uvelike prevladavaju tamne boje, oštri kontrasti i dramatična bujnost ranih radova, tema više nije proizvod mašte, već je ona naslikana iz života.

Proveo je dio rata s Hortense u L’ Estaqueu, a dio u kući svojih roditelja u Aixu. Ondje je naslikao pejzaž “Usjek” . Svijetle boje i jednostavni motiv već pokazuju utjecaj svijetlih boja impresionista, no njegov je stil slikanja sasvim različit od njihovog. Koristio se širokim, odlučnim površinama boje koje su krajoliku dale znatnu snagu i formalnu oštrinu. Predmeti zadržavaju svoju materijalnost: pijesak zemlja i kamenje nisu nagoviješteni, nego su prikazani kao izravna, neuljepšana stvarnost. Slika isto tako označava prvi spomen slikaru vrlo omiljene planine Mont Sante-Victoire, masivne, gotovo nadrealističke izbočine s kristalnom strukturom koja je simbol bezvremenosti i trajnosti.

Nakon završetka rata, Hortense i Cézanne vratili su se u Pariz gdje je rođen njihov sin Paul. Slikar je bio ljutit na sebe i cijeli svijet: imao je obitelj koju je trebalo hraniti, a bio je sputaniji nego ikada prije. U tom razdoblju beznađa prihvatio je ponudu Camillea Pissarra da ga posjeti u Pontoiseu. “Pissarro mi je bio poput oca…gotovo kao dobri Bog”, rekao je kasnije slikar.

Prva stvar koju je Pissaro učinio bio je ohrabriti ga da odbaci tamne boje iz svoje palete. “Slikaj samo trima osnovnim bojama (crvena, žuta i plava) i njihovim izvedenicama”, savjetovao je slikara. “Nemoj raditi dio po dio, boje nanesi svuda te pomno promatraj tonalne vrijednosti u odnosu na okruženja. Slikaj malim potezima kista i pokušaj odmah zabilježiti svoja opažanja. Oko se ne smije koncentrirati na jednu točku, nego treba sve upiti i na taj način zabilježiti odraze boja u njihovu okruženju. Radi istodobno na nebu,vodi, granama i zemlji i ustraj na usavršavanju svega što radiš sve dok cijela stvar ne bude kako treba. Pokrij bojom cijelo platno i na njemu radi sve dok nemaš više što dodati. Nemoj se bojati upotrebljavati jaku boju, nego slikaj ono što vidiš i osjećaš”.

Dvojica prijatelja često su birali iste teme. Cézanne je otišao tako daleko da je izradio vjernu kopiju jedne Pissarrove slike kako bi se upoznao s tehnikom svojeg prijatelja. Nije mu uvijek bilo lako slikati kratkim, strpljivim zamasima kista, ali je zato osjećao da ga je impresionistička tehnika približila cilju i pomogla mu zauzdati svojeglav temperament. Cézanneovi kratki, opušteni i slobodni potezi kistom, koji su ga podsjećali na impresioniste, postupno su postali ravnomjerniji i oštriji. Točke boja koje je tako energično nanosio na platno imale su snažne oblike koji su njegovim slikama davali oštriji, ozbiljniji efekt. Pissarro je imao vrlo visoko mišljenje o njemu. Jedan drugi obožavatelj njegovih slika Dr. Paul-Fernand Gachet upoznao je Cézannea i, oduševljen, uvjerio ga da dođe živjeti u Auvers. Ondje, u potpunom spokoju idilične okoline, Cézanne je otkrio mnoštvo finih nijansi prirode. Neprestano je preslikavao i ispravljao svoje slike da bi sačuvao bogatu raskoš stvarnosti. Nikada nije bio zadovoljan i nikada nije osjetio da je dovršio sliku. Bio je sretan u društvu Gacheta i njegove žene, prvi put netko je pokazivao strastveno zanimanje za njegov rad.

Jednog dana razgovor se usmjerio na Manetovu “Olimpiju”.  Cézanne je odmah uzeo kist. Ta opuštena slika, puna suptilne ironije, razlikuje se od prijašnje verzije. Neuljepšani, izravni realizam gole prostitutke koja se prikazuje mušteriji kao u izmaglici od opijuma sasvim je različita od Manetove “Olimpije”. Dr. Gachet je kupio tu drugu verziju. Godine 1873. preko Pissarra upoznaje pariškog trgovca Juliena Tanguya koji se odmah povezao sa slikarom. Tanguy je podupirao Pissarra, Sisley, Van Gogha, Signaca i Seurata uzmijaući njihove slike u zamjenu za platna i boje. Spomenuta skupina umjetnika odlučila je održati izložbu “Društvo nepoznatih umjetnika, slikara, kipara i gravera” u ateljeu Gasparda Felixa 15. travnja 1874.

Izloženi su radovi Renoirea, Moneta, Sisleya, Morisot, Degasa i Pissarra. Pissarro je pozvao i Cézannea da sudjeluje na izložbi. Monet se odmah ljutito povukao opisujući Cézannea kao “zidara koji slika zidarskom žlicom”. Izložba je izazvala salve podsmjeha i prezira u javnosti. Cézannea je čak jedan kritičar nazvao luđakom, dok je drugi kritičar čitavu skupinu posprdno nazvao “impresionisti” prema Monetovoj slici. Ipak, neke su slike prodane, uključujući i Cézanneovu “Kuću obješenika u Auversu”.  Iako je pothvat propao, Cézanne je ostajao samouvjeren i pisao je majci. “Počinjem misliti da sam nadmoćan u odnosu na one oko mene…”, napisao joj je.

Sve je više postajao svjestan da je provansalski krajolik najbliži njegovim umjetničkim ciljevima. Sjajno svjetlo i snažni kontrasti Provanse, bili su sasvim suprotni nježnim, valovitim krajolicima Il-de-Francea. U tom krajoliku našao je osnovne, nepromjenjive strukture prirode koja se vrlo malo mijenjala iz sata u sat. To je značilo da je mogao rekonstruirati prirodu na platnu kako ju je vidio. Ljeti bi otišao u L’ Estaque da bio ondje slika za Victora Chocqueta koji se oduševio njegovim slikama.  Na slici “More u L’Estaqueu” oblici su definirani snagom i modulacijom boja. Boja određuje prirodu predmeta, a oboje ih približava gledatelju.

Napadi na slikara

Ipak, stalno su ga napadali. Georges Riviere, kritičar umjetnosti i Renoireov prijatelj, obranio je slikara tijekom treće izložbe impresionista 1877. godine.

“Gospodin Cézanne je u svojem radu Grk velikog razdoblja, njegova platna imaju smireni i herojski spokoj antičkih slika i terakota…Njegove prekrasne mrtve prirode, toliko precizne u povezivanju tonova, imaju dostojanstvenu trezvenost istine. Na svim svojim slikama umjetnik stvara emocije jer i on sam doživljava neobuzdane emocije gledajući prirodu koju njegova znalačka ruka prenosi na platno”.

Ali Riviereov glas je bio usamljen. Komentari u pariškim novinama bili su uglavnom podrugljivi. Cézanne je odlučio prestati izlagati s impresionistima te se više usredotočio na probitak na Salon. Slike iz tog razdoblja obuhvaćaju dva pejzaža koji prikazuju pogled na prirodu na dva sasvim različita načina. Na slici “Stijene u L’Estaqueu” posebno su ga zanimali stjenoviti vrhovi izbrazdani erozijom i pokriveni rijetkom, žilavom vegetacijom, ali nam ne daje ništa čime bismo mogli usporediti pravu veličinu ove prirodne formacije. Jesu li stijene tako goleme da bi se osoba ispred njih osjećala kao patuljak, ili ih možda gledamo iz velike blizine? Nema načina da to doznamo.

Na slici je slikar rabio ograničenu paletu boja: plavkasto sivu za stijene, zelenu za biljke i oker za tlo, ali zato postoje složene gradacije tonova unutar malog izbora boja. Stijene s lijeve strane osvijetljene su kasnim poslijepodnevnim suncem i obojene svijetlim okerom, dok su izbočine na stijenama u sjeni. Vrlo profinjene nijanse boja u prvom planu iskorištene su za stvaranje dramatičnog učinka sunca na zalasku, dok je stražnji plan s morem i brdima ujednačen i monokromne strukture. I ovdje se Cézanne opet koristio tehnikom kratkih poteza kista koju je naučio od Pissarra.

Tradicionalniju kompoziciju iskoristio je na slici “More u L’Estaqueu”, koju je prihvatio i Pablo Picasso. Promatračev pogled je vođen od puta koji se proteže preko slike u prvi plan do sela u padinama brežuljka te na kraju do mora koje se rasprostire prema obzoru. Vodoravna struktura prekinuta je okomitim dimnjakom i s dva drveta u prvom planu. Život u L’Estaqueu mu je stvarao teškoće. Smjestio je Hortense i njihova sina Paula u mali stan i putovao između L’ Estaquea i Aixa u stalnom strahu da će njegov otac otkriti postojanje njegove obitelji. Međutim, otac je doznao za sinovljevu vezu i odmah mu srezao mjesečni dohodak za polovicu. Cézanne je bio prisljen moliti Zolu za pomoć.

Sve se više udaljavao od impresionista. Osjećao je da su impresionističke slike previše kratkotrajne, previše ukorijenjene u trenutku. I dalje je bio nezadovoljan rezultatima svojeg rada, čak je pokazivao razumijevanje kad je povjerenstvo Salona odbilo još jednu njegovu sliku. Reproduciranje prirode odvijalo se u dvije faze Cézanneova rada. Prije nego što je počeo slikati, puno bi vremena proveo promatrajući svoju temu. Morao ju je prvo “pročitati” i shvatiti njezinu bit prije nego bi počeo slikati. Potom bi u drugoj fazi “uhvatio” strukturu slike na osnovi boja, oblika i struktura koje je stvorio na pripremnom prikazu. “Ne smijemo slikati ono što mislimo da vidimo, nego ono što vidimo”, rekao je mladom pjesniku Jeanu Royereu sredinom 1890-ih godina. Vjerovao je da bojama i oblicima treba dati istu težinu i jasnoću bez obzira na to gdje se pojavljuju u slici. On je radije stvarao novu realnost pomoću dvodimenzionalne površine slike.

U travnju 1886. vjenčao se s Hortense Fiquet u Aixu u nazočnosti svojih roditelja. Htio je zaštiti sina kojega je obožavao. Nakon šest mjeseci umro mu je otac i ostavio nasljedstvo od 25 000 franaka te je prvi put bio financijski neovisan.

Mrtve prirode

Cézanne je razvio potpuno nov način prikazivanja predmeta u prostoru. Aranžirao je svaku svoju mrtvu prirodu u ateljeu. Neki predmeti kojima se pritom koristio još se mogu vidjeti u njegovom posljednjem ateljeu u Chemin des Lauvesu u Aixu. Osim voća,  mnogi predmeti kao što su vrčevi, lonci i tanjuri, vrlo se često pojavljuju na njegovim kompozicijama. Oblici posuda su jednostavni i obični, a voće se uglavnom sastoji od osnovnih okruglih oblika: luk, kruške, breskve i gomile jabuka. To je voće bilo najprikladnije kad je trebalo postići volumen. Njega je prije svega postizao rabeći vrlo suptilne gradacije boja nego pribjegavajući tehnikama kao što su ocrtavanje i sjenčanje.

Iako je vrlo pažljivo aranžirao mrtvu prirodu, trebalo mu je mnogo truda da izbjegne svaki dojam neprirodnosti ili profinjene materijalizacije; on nije pokušavao stvoriti savršenu iluziju. Gledateljevu pozornost nisu trebali privući predmeti, nego raspored boja i oblika na površini, viđeni očima umjetnika. Stvarao je koristeći se pojedinačnim malenim površinama boje razmazanim po cijelom platnu, postupno od njih stvarajući oblik i volumen predmeta. Te površine boje bile su u tonalnoj ravnoteži jedna s drugom ili “modulirane” i tražile su polagan i pažljiv stil rada.

Često bi proveo beskonačno mnogo vremena ispred platna, a da kistom ne povuče niti jedan potez. Emile Bernard koji je zabilježio svoja sjećanja nakon dva posjeta Cézanneu pisao je o umjetnikovim metodama: “Stekao sam pojam o sporosti njegova rada kad me pozvao u svoj atelje zvan grada. I dok sam radio na slikanju mrtve prirode koju je za mene postavio u sobi u prizemlju, čuo sam ga kako hoda amo-tamo preko cijele sobe. Silazio bi dolje, odlazio u vrt, sjedio i onda odjednom požurio u atelje. Često sam ga iznenadio u vrtu dok je izgledao obeshrabreno. Tada bi mi rekao da sam mu smetnja u njegovu radu”.

Cézanne je stalno prerađivao slike, provodeći mjesece ili godine radeći na nekima od njih. Kako je stario, sve se više povlačio u osamu Jas de Bouffana. “Izolacija je ono što sam zaslužio. Tada me barem nitko neće moći imati u svojim kandžama”, govorio je.

Njegova razdražljivost bila je sve veća zbog dijabetesa od kojeg je bolovao od 1890. godine. Njegov kompleksan, osjetljiv karakter sve je više otežavao komunikaciju s prijateljima. Često je odbijao pozive prijatelja iz straha da se ne bi s njim previše zbližili. Cézanne se već neko vrijeme sve više udaljavao od Emilea Zole, svog najboljeg prijatelja iz davnih dana u Aixu i Parizu. Toplina njihova prijateljstva je zamjetno ugasla. Udobniji način života u kojem je Zola napokon počeo uživati kao pisac sigurno su otuđili Cézannea koji je i dalje vodio skroman život. Cézanne je mnogo puta posjetio Zolu, često provodeći i nekoliko tjedana kod prijatelja.

No, konačan prekid prijateljstva dogodio se u ožujku 1886. objavom Zolina romana “Djelo”. Glavni lik romana Claude Lantier je umjetnik koji nije uspio ostvariti svoje ambicije pa je na kraju počinio samoubojstvo. On uvelike podsjeća na Cézannea, pa se čini da je umjetnikov ponos bio povrijeđen. Njegovo pismo zahvale Zoli što mu je poslao primjerak romana vrlo je formalno: “Dragi moj Emile, upravo sam primio djelo koje si tako ljubazno poslao. Zahvaljujem autoru Rougon-Macquarta za ovaj znak pažnje i molim za dopuštenje mu stisnem ruku misleći na godine koje su prošle”.

Ovo je bilo posljednje pismo u njihovu dugogodišnjem dopisivanju.

Cézanne je nastavio 1890-ih slikati pejzaže u Jas de Bouffanu kao i mrtvu prirodu i portrete. Tražio je da njegovi modeli budu potpuno nepokretni, pozirajući gotovo kao da su predmeti iz mrtve prirode. Za njega se glava nije razlikovala od jabuke kao osnove za kompoziciju jer ga nisu zanimale emocije ili pojedinačne osobine ljudi čije je portrete slikao. Zbog toga je težio slikanju ljudi kojima je mogao platiti da budu njegovi modeli, kao što su poljoprivrednici i najamni radnici na iznajmljenim poljima.

Ljudi poput njih bili su modeli za sliku “Kartaši”, koju je naslikao u pet različitih verzija. Te su kompozicije u osnovi imale podrobne studije u olovci, vodenim bojama i ulju. Na sljedećim verzijama broj kartaša se postupno smanjivao do dvojice pa je slika gotovo podsjećala na mrtvu prirodu. “Kartaši” su vrlo daleko od toga da budu žanrovske slike unatoč tome što prikazuju prizore iz svakodnevnog života. Te slike izražavaju grubu melankoliju provansalskog krajolika i njegovih stanovnika. Njihova su lica ozbiljna, a ramena očito pognuta pod teretom života. Na verziji s četiri kartaša prevladava hladna, blijedoplava boja dnevne svjetlosti. Ruke i lica kartaša naslikani su toplim narančastim tonom, sugerirajući usredotočenost i unutarnju napetost usred vanjske mirnoće. Kompozicija korištena u verziji “Kartaša” s dva igrača vrlo je različita.

Na toj slici stražnji plan je uglavnom taman i samo nekoliko svijetlo obojenih trka sugerira ideju prostora, vjerojatno pokrivene terase neke kavane. Prizor je osvijetljen umjetnim svjetlom čiji se odsjaji vide na stolnjaku, boci i luli. Još jednom cilj slike nije stvaranje svakodnevnog prizora iz života malog provincijskog grada, nego rješavanje problema kompozicije u prikazivanju ljudi u prostoru. Dvojica muškaraca ukočeno sjede za stolom čiji rubovi zadiru u stražnji plan i kulminiraju u okomitoj osi s bocom. Stol je središte prizora: on je točka spajanja dijagonala svijenih ruku kartaša, kao i fokus njihovih pogleda. Stol je potpuno osvijetljen, a njegova topla narančasta nijansa čini prijelaz između bezlične, hladne, plavkasto-sive boje kartaša na lijevoj strani i blijedosive boje muškarca na desnoj. Svaka pojedinost na slici služi svrsi i pridonosi cjelokupnom dojmu. Ništa nije prepušteno slučaju. Daleko od slikanja naturalističkog ili anegdotskog prizora, Cézanne je uspio u stvaranju pomno osmišljene kompozicije.

Cézanne je jednom pisao svoj način gledanja na prirodu piscu Joachimu Gasquetu. Koristio je prikaz otvorenih i zatvorenih prstiju da bi objasnio  način reproduciranja motiva: “To je ono što netko mora postići. Ako posegnem previsoko ili prenisko, sve se pretvori u zbrku. Ne smije postojati ni jedna labava spona, ni jedna rupica kroz koju bi se mogli provući stres, svjetlo, istina. Istodobno imam kontrolu nad svakim dijelom svoga platna. Ali stvari počinju težiti razilaženju, služim se instinktima i uvjerenjima da ih ponovo ujedinim. Sve što vidimo se rasplinjava, iščezava. Priroda je uvijek ista, pa čak i kad njezine vidljive  manifestacije na kraju prestaju postojati. Naša umjetnost mora usidriti prirodu u stalnost, zajedno sa svim njezinim sastavnicama i očitovanjima. Umjetnost mora prirodu učiniti vječnom u našoj mašti. Što je iza prirode? Možda ništa. Možda sve. Tako zatvaram ovu ruku koja bludi. Uzimam nijanse boja što ih vidim sa svoje desne i lijeve strane, ovdje, ondje, svuda, i stvaram ove gradacije, međusobno ih spajam. One stvaraju linije koje postaju predmeti, stijene, stabla, bez toga da uopće o njima razmišljam. Oni dobivaju prostornost, oni imaju efekt. Kad ove mase i težine na mojem platnu odgovaraju planovima i točkama koje vidim svojim očima, onda moje platno zatvara svoje prste. Ono se ne koleba. Ono je istinito, gusto puno…No, ako sam imalo rastresen ili osjetim slabost, posebno ako se počinjem previše uživljavati u stvari, ako me danas ponese neka teorija koja proturječi onoj od jučer – sve izmiče”.

Nekoliko godina prije slikar je iznajmio kućicu u blizini kamenoloma Bibemus, istočno od Aixa da bi si olakšao slikanje na otvorenom. Također je iznajmio sobu u Crnom dvorcu, posjedu na pola puta do sela Le Thonolet. Okružena borovim šumama, s kamenom boje okera i pogledom na njegovu omiljenu temu Mont Saint Victiore. Kao što je napisao povjesničar umjetnosti Gottfried Boehm u monografiji o slikarevim slikama Mont Saint Victoirea, umjetnik je težio postići “sintezu promjene i stalnosti, dvije identične strane iste vidljive manifestacije”. Kojim se metodama koristio vidi se na kasnijim djelima Mont Sante Victoire, one nam pokazuju planinu kao dominantan motiv krajolika i slike, veličanstvenu golemu geološku formaciju. Kao i još jedna druga planina u Provansi, Mont Ventoux, planina Mont Sainte Victoire stekla je gotovo mitski status u mislima Provansalaca.

Cézanne je prikazivao svoju planinu prema zapadu, s koje planina podsjeća na stožac koji strmo skreće prema jugu. Ona stoji ispred nas, snažno i neposredno prisutna, bez okvirnih motiva koji bi skretali naš pogled. Cézanne je izgradio sliku od malih, plosnatih površina boje. Ne postoji osjećaj pokreta ili toka: prizor izražava mirnoću i spokoj. Umjetnik je obradio površinu slike na iznimno apstraktan način, vidljivo ponavljajući nasumce po platnu područja s tamnim bojama i ljudskom rukom stvorene strukture. Ništa u pojedinačnim područjima boje nema poseban odnos s vidljivim svijetom predmeta pa je nemoguće prepoznati stabla, polja ili kuće. Slikaru su boje jedine sastavnice slike.

Njezin je oblik određen načinom na koje se boje primjenjuju, a granice među bojama su isto tako i granice među oblicima. Svjetlo na njegovim slikama ne postoji samo za sebe, ono je stvoreno bojom. To je značilo da je slikar prikazivao najsvjetlije i najsnažnije svjetlo koristeći se radije najintenzivnijim bojama nego rabeći svjetlije boje. On se koristio svijetlim i tamnim bojama da bi stvorio područja svjetla i sjene pa se služio kontrastima da bi stvorio strukturu svojih slika. Govorio je o točno određenoj sposobnosti plave boje da daje širinu  i visinu prostoru ili, kako je rekao “da bi zrak postao opipljiv”. Svatko tko je ikada bio u Provansi iskusio je taj fenomen svjetla stvorenog intenzivnim bojama. Sjajno sunce Provanse, duboko plavo nebo i čist zrak su magličasti samo usred dana. Oni obasipaju krajolik zasićenim bojama. Svjetlo izvlači maksimum boja iz predmeta pa se čini da imaju unutrašnji sjaj.

Na verziji slike “Mont Sainte-Victoire viđen iz Les Lauvesa”, Cézanne je na kompoziciji ostavio neobojene bijele površine. I konačno Cézanne je ostvario osobni trijumf u prosincu 1895. godine kada je mladi trgovac umjetninama Ambroise Vollard otvorio izložbu s oko pedeset njegovih slika. Kritičar umjetnosti Gustave Geffroy napisao je pohvalan članak o izložbi u Vollardovoj galeriji: “Prolaznici koji će ući u Galerie Vollard u rue Laffite suočit će se s oko pedeset slika: likovi, pejzaži, voće, svijeće, iz kojih će napokon moći donijeti svoj sud o jednoj od najboljih i najvećih osoba našeg doba. Kad se ovo jednom dogodi, a krajnje je vrijeme da se dogodi, sve ono što je mračno i legendarno o Cézanneovu životu će iščeznuti, a ono što će ostati bit će strogo, a opet privlačno majstorsko, a opet naivno životno djelo…On je velik fanatik istine, žestok i naivan, ozbiljan i suptilan. On će završiti u Louvreu”.

Plesač svjetskog renomea poslao važnu poruku: ‘U današnje vrijeme, trebamo plesati više nego ikada!’

Autor:Marina Tenžera
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.