fbpx
Foto: Wikipedia

U svijetu odjeknula vijest o aukciji odjeće slavnog nobelovca: Obitelj dala čak četiri stotine odjevnih predmeta i modnih dodataka

Autor: T. Š.

Slavni kolumbijski pisac, nobelovac, novinar, izdavač i politički aktivist Gabriel José García Márquez (Arcataca, Kolumbija, 1927.- Ciudad de Mexico 2014.) promijenio je književnost 20. stoljeća svojim remek djelima magičnog realizma.

Njegova su djela »Pukovniku nema tko pisati«, »Pogreb velike mame«, „Sto godina samoće” , »Patrijarhove jeseni«, »Ljubav u doba kolere«, »General u labirintu«, »12 hodočasnika«(zbirka pripovjedaka), »Ljubav i drugi demoni« utjecale na generacije pisaca svojim jedinstvenim stilom i tematikom.

Stoga je u svijetu odjeknula vijest da će se ovog tjedna ponuditi na prodaju čak četiri stotine odjevnih predmeta i modnih dodataka slavnog pisca, kako je  objavila njegova obitelj. Događanje pod nazivom “Ormar Garcije Marqueza” odvija se u sklopu otvaranja kulturnog centra u Marquezovoj rezidenciji na jugu Meksika gdje je stvarao svoja kultna djela. Odjevne je predmete odabrala Marquezova unuka Emilia Garcia Elizondo, koja će voditi kulturni centar. 

Gabo (Marquezov nadimak) imao je omiljene krojače i omiljene dizajnere. Neki komadi njegove odjeće u sebi nose i tragove njegovog života kao pisca, poput jakne u čijem je džepu kemijska olovka koju je koristio za potpisivanje svojih knjiga – kazala je Elizondo u svom priopćenju.  Sakoi od tvida po kojima je slavni pisac bio poznat također su dio kolekcije, a moći će se kupiti i osobni predmeti njegove supruge Mercedes Barche. Međutim, u prodaji se neće naći odjeća koju je ona nosila kada je njezin suprug primio Nobelovu nagradu za književnost 1982., no bit će izložena. Prodajna akcija počinje 20. listopada, a prihod će biti doniran zakladi koja pomaže djeci iz autohtonih zajednica u južnom Meksiku.

Podsjetimo, jedan od najčudesnijih literarnih svjetova ovoga nenadmašnog majstora evocirao je njegovo fantastično djetinjstvo  provedeno s djedom pukovnikom Nicolasom Ricardom Márquezom, žestokim protivnikom tiranije koji ga je učio riječi i bakom Tranquilinom Iguaran Cotes, koja mu je kao jako praznovjerna, pričala o duhovima, predosjećajima i sudbinskim znakovima. I kako je sam pisac jednom ustvrdio: „sve njegovo pisanje bilo je o iskustvima iz vremena koje je proveo s njima, a priče je morao pisati na način da i sam vjeruje u njih i s istim izrazom kao što je to radila njegova baka: potpuno ravnodušna lica, uvjerena da je ono što govori, ma kako čudno zvučalo, potpuna istina”.

Svoje najveće uspjehe kao pisac doživio je u Mexico Cityju, gdje se sa suprugom i sinovima Roderigom i Gonzalom doselio 1959. godine.

Njegovo najpoznatije djelo  i jedna od najčitanijih knjiga svjetske književnosti „Sto godina samoće” (Cien años de soledad) u kojoj je ingeniozno prikazivao nevjerojatne događaje kao nešto prirodno prodana je u više od 10 milijuna primjeraka i osvojila mnogobrojne nagrade, te je iznjedrila cijelu školu “magičnog realizma” (zanimljivo, sam se Márquez uvijek ograđivao od tog naziva). 

Márquez je tada imao 39 godina, a dobar dio zarađena novca darovao je ljevičarima u Angoli, Argentini, Kolumbiji i Nikaragvi te pomogao pri osnivanju organizacije HABEAS (organizacija posvećena sprječavanju zlouporabe vlasti i oslobađanju političkih zatvorenika u Latinskoj Americi).




Bio je politički vrlo aktivan te mu je zbog jednog novinskog članka u kojem je opisao događaje jedinog preživjelog mornara kolumbijskog razarača koji je potonuo zbog nemara, a vlada to sve pokušavala preokrenuti i zataškati, život bio u opasnosti, te je morao napustiti domovinu. 

Njegovo druženje s Castrom izazivalo je brojne negativne političke reakcije. Potaknut kubanskim događajima Márquez je pomogao pri osnivanju ureda Castrove izvještajne agencije Prensa Latina u Bogoti, a zatim i u New Yorku čime je uvrijedio Amerikance te mu je do 1971. bio zabranjen ulazak u tu zemlju.

Zbog svojih političkih stavova, ponovno je morao otići iz Kolumbije u Meksiko, jer ga je kolumbijska vlada optužila da novčano pomaže gerilskoj grupi M-16. Godine 1982. dobio je Nobelovu nagradu, nastavio pisati, poučavati i bio je politički aktivan.

Početkom ljeta 1999. počele su se širiti misteriozne glasine o Márquezovoj tajanstvenoj bolesti, netko je čak 9. srpnja 1999. plasirao na internet kako je pisac dan ranije umro u Mexico Cityju. Istina je bila da se on počeo još u proljeće loše osjećati i da je postao toliko slab da se počeo rušiti i u bolnici je postavljena dijagnoza ne-Hodgkinova limfoma. A za to se vrijeme Márquez potpuno predao poslu, sve u strahu da svoja djela neće nikada završiti.




U jesen 2002. objavio je svoj prvi dio autobiografije »Živjeti da bi se pripovijedalo« i prvih 50 000 primjeraka prodano je u svega dva tjedna. Prvi dio memoara govori i o odnosima njegovih roditelja, a završava 1955., odnosno objavljivanjem prve priče. Knjiga otkriva porijeklo likova i pripovijesti iz »Sto godina samoće«, »Pukovniku nema tko pisati« ili »Kronike najavljene smrti«. U drugom dijelu piše o životu do objavljivanja »Sto godina samoće«, a treći o prijateljstvima s nekim od najpoznatijih svjetskih vođa, poput Castra ili Clintona. Pred kraj života najveći dio vremena provodio je u Mexico Cityju.

Autor:T. Š.
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.