Foto: Vojko Basic / CROPIX

Sramimo se Ladarica, slikara naivaca, ‘Ere s onoga svijeta’, a trebali bismo se njima ponositi

Autor: 7Dnevno/ Maja Hrgović

Lasse Verwoerd je Nizozemac koji je prvi put posjetio Hrvatsku kao mladić, sredinom osamdesetih, a sad joj se vratio s dvojicom odraslih sinova. Proveli su aktivan odmor: put ih je vodio od istarskih gradića preko Like i doline Gacke, preko Plitvičkih jezera, slapova Krke i dalmatinskog zaleđa, sve do Splita, gdje su bili gosti moje obitelji. Dok prepričava što ga se u Hrvatskoj najsnažnije dojmilo, Lasseu blistaju oči.

“Veliki slap na Plitvicama i nastup Lada na Sustipanu – to su dvije stvari koje su mi izbile zrak iz pluća”, kaže ovaj svjetski putnik. Nije slatkorječiv i nije ga lako impresionirati, ali o Ladu govori kao o nečemu veličanstvenom, čudesnom. Na Lado je slučajno naletio u Trilju, na besplatnom koncertu u sklopu ljetne turneje kojom veliki folklorni ansambl slavi 73. obljetnicu postojanja, i odmah odlučio da želi ponovno proživjeti to izvanredno iskustvo. U Split je došao samo radi velikog koncerta Lada na Splitskom ljetu.

Živa kultura

Ponekad su potrebni ovakvi osvrti stranaca na hrvatsku kulturu jer pomažu osvijestiti neke činjenice koje smo skloni uzeti zdravo za gotovo ili ih čak i temeljito zanemariti. A skloni smo, u najmanju ruku, uzeti zdravo za gotovo dvije činjenice. Prvu, da je uz neupitnu ljepotu prirode kultura najvažniji razlog dolaska turista u Hrvatsku – što u maloj zemlji koja se (previše) oslanja na turizam podrazumijeva i ključnu ulogu kulture u ekonomiji. Drugu, da je najbolje što hrvatska kultura može ponuditi svijetu najuže vezano uz tradiciju, uz baštinu – a ne uz konceptualnu i eksperimentalnu suvremenu umjetnost koja je neproporcionalno obilato financirana iz proračuna.

Ansambl Lado to potvrđuje. Posrijedi je zbilja fenomen: 40-ak profesionalnih umjetnika u isto vrijeme pleše i pjeva na najvišem umjetničkom nivou, četrnaest vrhunskih glazbenika svira oko 80 različitih tradicijskih i klasičnih instrumenata, a izvanredan folklorni zbor izvodi bogat program narodnih plesova i pjesama, kao i reprezentativan vokalno-instrumentalni program. Mjesto među najboljim folklornim ansamblima u svijetu Lado opravdava svakim novim nastupom.

U oko stotinu koreografija, do izražaja dolazi nevjerojatna raznolikost plesova, pjesama i narodnih nošnji, a ansambl djeluje i kao nekovrsni “putujući muzej”, s obzirom na to da posjeduje fundus s više od 1200 kompleta narodnih nošnji iznimne vrijednosti i ljepote (od kojih su neki stariji od 100 godina). U repertoaru, kao i u kostimima, pečat je žive kulture s jadranskim, alpskim, panonskim i dinarskim utjecajima.

U više od 70 godina postojanja ansambl je održao više od 5000 nastupa u Hrvatskoj i još 48 zemalja svijeta te izdao tridesetak nosača zvuka za koje je osvojio brojna priznanja i nagrade.

Neraskidivi spoj

Od svoga osnutka u Zagrebu 1949. godine, Lado je proputovao gotovo cijeli svijet, dotaknuvši svih šest kontinenata, nastupajući na najvećim svjetskim scenama i koncertnim podijima, od Royal Albert Halla u Londonu preko City Centra u New Yorku i Velikog amfiteatra Sorbonne u Parizu, Mann Auditoriuma u Tel Avivu, Sydney Town Halla i Nakano Sun Plaza Halla u Tokiju.




Ovog je ljeta ansambl Lado osobito aktivan: ljetnom turnejom slavi 73. obljetnicu djelovanja na pozornicama diljem svijeta, u čemu im se pridružio makedonski ansambl Tanec.

Oba ansambla dijele istu godinu osnutka, imaju tradiciju dugu 73 godine i komplementarni su u vidu umjetničkog djelovanja – a posebnost njihova zajedničkog koncertnog spektakla temelji se na scenskoj kohabitaciji dviju potpuno različitih tradicijskih formi i na presjeku dviju različitih tradicija.

Lado i Tanec, čije ime simbolizira makedonski narodni ples oro, odavno su prepoznati kao ambasadori vlastitih zemalja po cijelome svijetu.




Ovaj folklorni crossover dokaz je ne samo predanosti i neumornog pristupa radu, gotovo stalnom propitkivanju sraza povijesti i budućnosti kroz tradicijsku umjetnost, nego se postavlja kao zalog za budućnost, simbolika suradnje i ujedinjenja na točki gdje oboje uživaju neupitan status izvrsnosti – ističe ravnateljica ansambla Lado, Ileana Jurin Bakotić.

Spomenuti koncert Lada i Taneca na Sustipanu za mnoge je bio najimpresivniji dio ovogodišnjeg Splitskog ljeta. Dojam koji Lasse Verwoerd s početka teksta opisuje kao ostanak bez daha podijelila je i splitska publika te zaista posebne srpanjske večeri – a bitan doprinos dalo je i uvrštenje splitskog Kulturno-umjetničkog društva Jedinstvo u program. (Osnovano 1919., Jedinstvo je najtrofejniji hrvatski folklorni ansambl i jedno od najstarijih hrvatskih kulturno-umjetničkih društava.)

Inovacija i šarolikost

Nakon tog trijumfalnog nastupa, Lado je još nastupio i na svečanosti otvorenja Pelješkog mosta. Bila je to, zapravo, izvedba umjetničkog projekta Lado Electro, predvođena divnim glasovima Ladarica te Borisom Harfmanom i Hrvojem Crnićem Boxerom. Izveli su svoj prepoznatljivi singl “Lepi valcer”, s albuma “Memorabilium 2.0”, dvostrukog nosača zvuka koji tradicijske napjeve stavlja u jedan novi i moderniji kontekst elektroničke glazbe.

Bilo je snažne simbolike u tom moćnom nastupu.

Lado je za hrvatsku kulturu zaista nešto poput metaforičkog Pelješkog mosta – povezuje generacije, revitalizira i spaja razdvojene elemente kulturne baštine koja bi bez njega možda bila prepuštena polaganom gašenju, a projektom Lado Electro povezuje tradiciju s modernim zvukom elektroničke glazbe.

Spoj je uzbudljiv i impresivan: predstavlja našu kulturu svijetu onako kako Rimčeva Nevera predstavlja svijetu inovativnost automobilske industrije.

Bez Lada, tko zna koliko bi života još bilo u napjevima, plesovima i običajima koji se nalaze na UNESCO-ovoj listi nematerijalne kulturne baštine, na kojoj Hrvatska zauzima visoko mjesto po broju upisanih dobara. Ansambl umjetnički interpretira i prilagođava za scensko izvođenje ova mala čuda domaće tradicije: godišnji proljetni ophod Slavonskih kraljica – Ljelja iz Gorjana, dvoglasje tijesnih intervala Istre i Hrvatskog primorja, pokladni ophod zvončara s područja Kastva, procesiju “Za križen” na otoku Hvaru, ojkanje i bećarac, pa Nijemo kolo Dalmatinske zagore, klapsko pjevanje, međimursku popevku…

Zanimljivo je i znakovito da je Splitsko ljeto, kao jedan od dragulja u kruni hrvatske godišnje kulturne produkcije, najjače upravo u izvedbama koje su gusto zasićene tradicijom, a minimalno začinjene suvremenim eksperimentima.

More posjetitelja

Da je upravo kultura s bogatim udjelom tradicije naš primarni kulturni izvozni proizvod, potvrđuje – osim Lada, Jedinstva i Begovićeve opere – i novi val zanimanja stranih posjetitelja za hrvatsku naivnu umjetnost. Moglo bi se čak govoriti i o cunamiju zanimanja za naivu, ako uzmemo u obzir podatak da broj stranih (osobito dalekoistočnih) turista višestruko premašuje broj domaćih posjetitelja zagrebačkog Muzeja hrvatske naivne umjetnosti.

Hrvatski muzej naivne umjetnosti jedan je od rijetkih muzeja koji su financijski samoodrživi, kojima nije nasušno potrebna pomoć države da bi opstali: pokazalo se to prilikom pregovora s Ministarstvom kulture o preseljenju muzeja iz palače u Ćirilometodskoj ulici na zagrebačkom Gornjem gradu u adaptiranu zgradu u Demetrovoj, koja bi postavu ponudila mnogostruko više izlagačkog prostora. Jedan od poticaja za preseljenje muzeja bila je i visoka najamnina koju je Ministarstvo plaćalo za njegov smještaj u privatnoj gornjogradskoj palači. Kako bi i u periodu do preseljenja u ruševnu zgradu u Demetrovoj ulici za koju je (nerealno) procijenjeno da će biti obnovljena i useljiva do 2023. godine, ostavili vrata “starog” muzeja otvorena posjetiteljima, bivša ravnateljica Mira Francetić predlagala je da muzej sam podmiri troškove najma u visini od oko 600 tisuća kuna – jer je to mogao. Rijetke su institucije koje si mogu priuštiti privilegij da vlastitim prihodom umanje ovisnost o državi. No njezin je prijedlog odbačen.

“Male zemlje i slabije poznate kulture, koje nemaju zvučna imena u programima svojih institucija, samo vrhunskom kvalitetom mogu privući i osvojiti kritiku, nove posjetitelje i nove poklonike umjetnosti. S više od 24.000 posjetitelja, koliko smo ih registrirali prošle godine, zasigurno smo među najposjećenijim muzejima likovnih umjetnosti u našoj državi te među najposjećenijim muzejima naivne umjetnosti u svijetu”, ističe Mira Francetić.

Bogati fundus

Od navedenog broja posjetitelja na godišnjoj razini, premoćnu većinu čine stranci. Domaći posjetitelji u uspješnoj statistici sudjeluju tek s udjelom od oko jedne četvrtine. Osim gostiju iz SAD-a, hrvatska naiva jako zanima goste iz Azije i Rusije. U HMNU-u kažu da se često događa da turisti iz Japana i Koreje dolaze posjetiti muzej čim slete u Zagreb.

Hrvatski muzej naivne umjetnosti prvi je takav muzej u svijetu. U fundusu čuva 1900 umjetnina, a osnovan je 1952. godine, nakon što se afirmirala prva generacija hrvatskih naivnih umjetnika i počela postizati značajne uspjehe. Muzej je osnovan pod nazivom Seljačka umjetnička galerija, s ciljem prikupljanja, proučavanja i izlaganja radova “seljaka-slikara”, odnosno “seljaka-kipara”, kako se u to vrijeme naivne umjetnike nazivalo.

I dok je naiva prvoklasan kulturno-turistički proizvod sjeverozapadne Hrvatske, Sinjska alka je najjači kulturno-turistički adut dalmatinskog zaleđa. Muzej Sinjske alke koji smo u Sinju posjetili u danima prije održavanja tradicionalne viteške igre bilježi iz godine u godinu sve više stranih posjetitelja.

“Muzej je od otvorenja posjetilo oko 125.000 posjetitelja. Ove godine bilježimo dobre rezultate koji su na razini predpandemijskih te očekujemo da bi do kraja godine muzej moglo posjetiti 20.000 posjetitelja”, procjenjuje Boris Filipović Grčić iz te uspješne sinjske institucije koja je posljednjih godina ovjenčana nizom prestižnih međunarodnih muzeoloških nagrada.

I dok stranci pokazuju sve više interesa i poštovanja prema domaćoj kulturnoj baštini, dio “progresivnog” novinarskog življa gotovo da na nju gleda s prezirom. Dosta revolta podignula je redikulozna objava Slobodne Dalmacije, u kojoj su Sinjani priupitani “je li im dosadila Alka”.

Veliki utjecaj

Prošlogodišnja velika izložba “Hrvatska svijetu” koja je postavljena u Meštrovićevu paviljonu i bila posvećena hrvatskim velikanima u kulturi i znanosti koji su mijenjali svijet potaknula nas je da se usred pandemijske krize okrenemo sebi i svome identitetu.

“Moja je velika želja da izložba probudi entuzijazam i osjećaj ponosa u našim ljudima koji su zapali u veliku apatiju prouzročenu posljedicama koronakrize”, kaže Anita Ruso, kustosica koja stoji iza tog impresivnog multimedijalnog projekta.

Ta nam je izložba postavila ogledalo pod nos ispričavši priču o hrvatskim izumima koji su poslužili kao bitni kotačići u velikom mehanizmu civilizacijskog napretka. Pjesnik Ivan Česmički utjecao je na Kopernikovu teoriju o heliocentričnom sustavu, filozof Frane Petrić utjecao je na Descartesa i Newtona, multidisciplinarni znanstvenik Bošković stoljeće i pol prije Einsteina pisao je o teoriji relativnosti i o četvrtoj dimenziji… Predstavljeni su još i Slavoljub Penkala, Andrija Medulić, Julije Klović, Faust Vrančić, Ruđer Bošković, Nikola Tesla, Andrija Mohorovičić, Andrija Štampar, Franjo Hanaman i mnogi drugi bez čijih bi doprinosa svijet danas izgledao drugačije, siromašnije.

No detalj koji je, iznenađujuće, najviše dao misliti – bile su replike figura s vijenca šibenske katedrale, izložene kao uvodni dio postava. Portreti su to Šibenčana iz 15. stoljeća čiji su identiteti i danas nepoznati i koji se danas “čitaju” kao podsjetnik na opasnost zaborava i upozorenje na važnost sjećanja.

Koliko je kultura s čvrstim osloncem u tradiciji bitna u stvaranju pozitivne slike o zemlji i narodu, dojmljivo je razložio politolog i publicist Božo Skoko u svojoj monumentalnoj knjizi o nacionalnom brendiranju “Strateško komuniciranje država”, u kojoj objašnjava kako se upravo strateško prezentiranje domaće kulture svijetu kapitalizira kroz bolji izvoz, privlačenje posjetitelja, važniji status u međunarodnim odnosima…

A ako vi ne ispričate priču o sebi, ispričat će je netko drugi, a taj drugi ne mora biti dobronamjeran – zaključuje Skoko.

HRVATSKA NAIVA JE PREPOZNATA U SVIJETU: Slike Ivana Generalića prodaju se po 250 tisuća eura

Što je, dakle, tajna međunarodnog uspjeha muzeja naive? Dio razloga treba tražiti u korijenima tog slikarskog pokreta: nastao je u Francuskoj kao odgovor na avangardu i apstrakciju u kojoj je slikarstvo ranog dvadesetog stoljeća bilo “zaglavilo”. Zaokret prema tradicionalnijem poimanju slikarstva stekao je gorljive pobornike i u Podravini, gdje je epicentrom naive postalo selo Hlebine. O uspjehu protagonista naive – a to su Ivan Generalić, Ivan Rabuzin, Matija Skurjeni, Franjo Mraz, Krsto Hegedušić, Ivan Lacković Croata – govori i podatak da je Ivan Generalić, zahvaljujući prodaji svojih slika, od akutno siromašnog seljaka postao najbogatiji čovjek u Jugoslaviji. Njegove slike i danas postižu visoku cijenu kod kolekcionara: cifre se penju do 250.000 eura.

NAŠA NAJBOLJA OPERA UVIJEK ODUŠEVLJAVA: ‘Ero s onoga svijeta’ bio  je vrhunac Splitskog ljeta

Osim ansambla Lado na Sustipanu, najmoćniji dio programa ove godine bila je izvedba opere “Ero s onoga svijeta” u Vrlici, u autentičnom prostoru gdje ga je osmislio i zamislio libretist Milan Begović, a u suradnji s njim i uglazbio Jakov Gotovac.

Operu kod vrličke česme treba doživjeti – ove godine izvedena je ondje 14. put. Kao vremeplov u svijet Dalmatinske zagore u kojoj su ljudi otvoreni, prostodušni, povremeno skloni grubim spačkama, a povremeno dirljivo naivni, “Ero s onoga svijeta” baš pripada Vrlici: između velikih hrastova i borova, pozornica je puna slame i komušine orunjenih kukuruza, tu su i konji i mjesečina i žubor vode, a u zraku se osjeća miris mahovine i kadulje… Zborom ravna maestro Hari Zlodre, redatelj je Krešimir Dolenčić, KUD Jedinstvo i ovdje ima ključnu ulogu, a svih 14 puta glavnog je lika pjevao zagrebački tenor Miljenko Đuran.

“Sve je tu savršeno do te mjere da praćenjem karaktera, slušanjem glazbe i slijedom sjajnoga teksta svaki solist može dati doista najbolje od sebe, svaki dirigent položiti jedan vrlo zahtjevan ispit, svaki zborist ili član orkestra dobro se namučiti u interpretaciji. Ali isplati se. Nema ‘Ere’ pred polupraznim gledalištima, nema ‘Ere’ bez ozarenih lica u publici, nema generacije publike koja neće ‘Eri’ dati posebno mjesto u svojem srcu”, nadahnuto je o “Eri” govorio Krešimir Dolenčić proljetos u zagrebačkom HNK-u, gdje je svečanom izvedbom obilježeno 30 godina od premijere 9. svibnja 1992. godine.

Praizvedba najpopularnije i u svijetu najizvođenije slavenske opere održana je 2. studenoga 1935. u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu, a do 1992. godine “Ero” je doživio 12 premijernih izvedbi u kojima su sudjelovali naraštaji najboljih opernih i baletnih solista i ansambala.

Autor:7Dnevno/ Maja Hrgović
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.