Photo: Davor Puklavec/PIXSELL

ŠEZDESETE SU BILE SRETNO VRIJEME: Kultura je nadgradnja! Tko nema za cipele, neće dati novac za kazalište ili za sliku

Autor: Marina Tenžera/7 Dnevno

Diana Sokolić jedna je od onih rijetkih umjetnica čiji je rad značajno odjeknuo i izvan granica Hrvatske. Slikarstvo, dizajn keramika i fotografija likovne su discipline u kojima se ova iznimna autorica lako kreće, njegujući sintezu umjetničkog obrta, primijenjenih umjetnosti, industrijskog i grafičkog dizajna s tzv. elitnom umjetnošću, odnosno total-dizajnom šezdesetih i sedamdesetih godina i tradicijom europske apstraktne geometrijske umjetnosti. Osim iznimnih lumino-kinetičkih objekata i svjetlosnih slika, najveći je uspjeh postigla u dizajnu nakita koji je zbog svoje jedinstvene ljepote u koju su utkana iskustva moderne i suvremene umjetnosti objavljen u najprestižnijim časopisima, od britanskog Tatlera, Voguea, Marie Claira, InStylea, do Harper’s Bazaara, i to u selekcijama urednika za modu kao njihova osobna preporuka, a ne u promotivnom ili info kutku tih magazina.

Ova svestrana umjetnica diplomirala je na slikarskom odjelu Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, a bila je suradnica majstorske radionice profesora Ljube Ivančića i Nikole Reisera. Uz 24 samostalne izložbe, sudjelovala je i na više od 300 izložbi u zemlji i inozemstvu.

Odrasli ste u Rijeci u umjetničkoj obitelji uz roditelje poznate scenografe, majku Ružicu Nenadović-Sokolić i oca Doriana Sokolića. Koliko je ta umjetnička atmosfera oblikovala vaš kasniji umjetnički svjetonazor već u djetinjstvu?

Rođena u kući dvoje umjetnika, teško da sam mogla postati nešto drugo. Moji roditelji uvijek su zajedno radili – bilo scenografiju i kostimografiju za predstave, bilo projekte grafičkog dizajna, bilo zidne slike za hotele, banke, razna poduzeća… Šezdesete su bile sretno vrijeme, dovoljno daleko od rata, da se njegove posljedice više ne vide, bilo je po 12 premijera godišnje u kazalištu, ljetna sezona na Opatijskoj ljetnoj pozornici, gradile su se poslovne zgrade koje su se opremale djelima naših eminentnih umjetnika… Moji roditelji radili su puno – u kazalištu i izvan njega i stalno su razgovarali o svom poslu. Kako je njihov atelje bio u našem stanu, i ja sam uvijek bila s njima, slušala o čemu razgovaraju, gledala kako nastaju djela – od ideje i skice do realizacije. Sjedila sam, ne dišući, u mraku gledališta na probama, pa na premijerama, uvjerena da prisustvujem nečem veličanstvenom, nečemu što nije od ovoga svijeta. Taj me dojam nije napustio do danas. Teatar je za mene doslovno hram umjetnosti. Ništa me ne može tako pomaknuti kao dobra predstava. Ti su doživljaji, doduše, rijetki, ali nakon njih čovjek nije isti. Zato vrijedi odlaziti u teatar, u potrazi za tim uzvišenim trenutkom koji nas resetira u neko bolje ja. Tada se osjećam kao da me predstava rastavila pa ponovno sastavila u neku bolju verziju mene. Zadnja takva predstava za mene je bila “Carstvo mraka” tragično preminulog Igora Vuka Torbice, potom “Unterstadt” iz Osijeka… To se ne zaboravlja.

Koji su profesori utjecali na vaš umjetnički izričaj i kakva su vaša sjećanja na studij?




Iduće godine bit će 40 godina kako sam diplomirala. Sve to vrijeme često se u mislima vraćam na vrijeme provedeno na Akademiji. Tada nas je na godini, na tri odjela, bilo dvadeset i četvero. Na Akademiji smo provodili vrijeme od osam ujutro do osam navečer. Profesori su imali svoje ateljee na Akademiji, radili smo, družili se međusobno i s profesorima. Tartaglia, Mujadžić više nisu predavali, ali su svakodnevno dolazili u svoje ateljee i bilo je normalo da ih posjećujemo i razgovaramo s njima. Kulmer, Matko Peić, Šime Perić, Nikola Reiser, Goldoni, Ivančić, Sabolić, Sikirica, Bošnjak, Janeš, Kuduz, Paro, Šutej, Michieli.… autori su, umjetnici i ljudi koji su nam bili prijatelji, pomagali nam da nađemo svoj put. Danas akademije ima i Split, Osijek, Rijeka, s njih godišnje izlaze stotine umjetnika, a vremena su za umjetnike teža. Nema narudžbi, a opstati kao samostalni umjetnik nije lako. Država uplaćuje doprinose na minimalnu osnovicu pa umjetnici odlaze u mirovinu sa 1700 kuna, iako svakih pet godina imaju reviziju članstva na kojoj moraju dokazati da se aktivno bave svojom strukom, a onda im se odobri nastavak plaćanja doprinosa “zbog znatnog prinosa hrvatskoj kulturi”.

Nema bolovanja do 42 dana, regresa, toplog obroka ni godišnje tramvaj-karte, nema poklona za djecu za Božić… Znam, mnogi poduzetnici će reći “i nama je tako”, ali – nije! Poduzetnici proizvode ili trguju nečim što tržište traži. Umjetnici proizvode nešto što ne treba nikome, samo njima. Društvo mora biti bogato, ljudi moraju imati zadovoljene sve potrebe da bi mogli “konzumirati” kulturu. Kultura je nadgradnja. Tko nema za cipele, neće dati novac za kazalište ili za sliku. Namjerno ne kažem tko nema za kruh ili za režije. Taj i ne misli ni na što nego kako dogurati do kraja mjeseca. A sve je više takvih, nažalost, naročito umirovljenika. U sveopćoj neimaštini pomažu knjižnice koje su i dalje pristupačne svima. Uz dobru knjigu lakše je preživjeti grubu stvarnost.

Tko je od hrvatskih i svjetskih umjetnika utjecao na vaš likovni izraz i umjetnički senzibilitet?




Ne bih mogla reći da sam imala uzore ili da je netko posebno utjecao na mene. Sve što sam doživjela, sva mjesta koja sam posjetila, knjige koje sam pročitala, ljudi koje sam srela, predstave koje sam vidjela, muzeji koje sam obišla, sve ono dobro i ono loše – utjecalo je na mene da postanem ovakva kava sam, kao čovjek i kao stvaralac. Moj način sporazumijevanja je likovni govor pa o svemu što znam i što jesam govorim likovnim jezikom. Doduše, napisala sam i dva priručnika: “O bojama” i sa svojom kćeri koja je diplomirala dizajn pri Arhitektonskom fakultetu i drugi, priručnik “O namještaju”. Naime, u svom dugogodišnjem pedagoškom radu shvatila sam da svoje učenike prvo moram naučiti nazivima boja da bismo se mogli sporazumijevati. To nije problem – čiste boje koje se kupuju u tubama i zovu prema pigmentima: oker, cinober, umbra… lako se nauče. Problem nastaje kada se radi o miješanim bojama. Je li boja banane boja kore banane ili boja unutarnjeg, jestivog dijela? Koja je boja marelice, a koja breskve? Koja je boja bijele kave? Netko će je zamisliti kao kavu s par kapi mlijeka, a drugi kao mlijeko s malo kave. Da bi se izbjegli nesporazumi, napisala sam priručnik u kojemu je obrađeno 136 boja – čistih i miješanih.

Priručnik sadrži i kratki uvod o teoriji boja, kao i način dobivanja boja miješanjem, njihov RGB, HEX, CMYK i PANTONE kod. Ima i puno zanimljivosti o bojama. Drugi je priručnik o namještaju. Sastavljen je iz tri dijela: kratka povijest namještaja, nazivi pojedinih komada namještaja i najznačajniji dizajneri 20. stoljeća i njihovi najvažniji komadi namještaja. Sve komade namještaja sam crtala pa tako knjiga ima više od 170 crteža rukom. U drugom dijelu sam nastojala sačuvati i objasniti izraze koji polako nestaju iz govora, kao što su kredenc, tabernakul, šifonjer, beržera, šezlong, šemizet, psiha… Sve su to pojmovi s kojima se susrećemo u literaturi, a polako se zaboravljaju i nestaju iz uporabe. Ja sam s njima odrasla – moj otac je crtao scenografije i rekvizite za predstave pa su te riječi bile dio moje svakidašnjice kao i nazivi boja. Tek kada sam odrasla, shvatila sam da ih ne znaju svi. Zato se nadam da će ovi priručnici naći svoju publiku jer te vrste literature, posvećene širem krugu publike, kod nas nema.

Kakve teme istražujete u crtežima, slikama i pastelima?

Po završetku Akademije krenula sam od početka – od crteža. Dvadeset godina crtala sam isključivo aktove ugljenom, isprepletena muška i ženska tijela. Iako su to bili aktovi, oni su bili više od erotičnog prikaza ljudskog tijela – za mene su to bili portreti stanja duha, yin i yang, vječno dvojstvo. Za te sam crteže bila nagrađivana od Grafičkog kabineta HAZU-a i Grafičke zbirke NSK. Nažalost, počeo je rat i sve je stalo. Za to vrijeme sam radila u tišini, izlagala gdje se moglo, a svi mi umjetnici svojim smo radom pomagali bilo da smo poklanjali slike ili davali besplatno koncerte i predstave. Početkom dvijetisućitih, počela sam raditi svjetlosne instalacije. Naime, svjetlo me uvijek fasciniralo – od teatra u kojemu se svjetlom stvara magija preko mojih crteža na kojima je igra svjetla i sjene bila bitan dio kompozicije pa do igranja LED rasvjetom koja se tek pojavila. U to vrijeme još nije bilo LED traka pa sam naučila lemiti ledice, spajati ih i tako sam počela. Ispitujući svojstva raznih materijala, izabrala sam pleksi kao onaj koji mi najviše odgovara. Radeći svjetlosne instalacije, ostajali su mi komadići pleksija.




Slikari su svi redom kramari – ništa ne bacaju jer će im sve zatrebati kad-tad. Barem tako misle. Tako i ja nisam bacala ostatke pleksija, nego sam od njih napravila prvu ogrlicu. Volim veliki nakit i uvijek sam ga sebi izrađivala – od različitih materijala. Pleksi ogrlica me oduševila – bila je velika, lagana, jakih boja, sve što sam od nakita željela. Čim sam je počela nositi, i moje prijateljice su je poželjele imati i tako je počelo. Shvatila sam da sam napravila nešto posve novo, ni slično bilo čemu što postoji na tržištu, prijavila sam nakit na međunarodni natječaj dizajna i – osvojila srebrnu nagradu!

Velika prekretnica u vašoj karijeri bilo je izlaganje nakita u talijanskom gradu Comu. Što je osnovna odlika vašeg originalnog umjetničkog nakita?

Sa svojom sam kćeri otišla u Como na dodjelu nagrada. Bilo je divno: dodjela je organizirana u vili na jezeru, nazočni su bili dizajneri iz cijelog svijeta. S mnogima sam se upoznala i ostala u kontaktu. Kamo god da smo išle, ljudi su nas zaustavljali, slikali ili samo komentirali naš nakit. Bila sam iznenađena. To se događa i dalje, ali više se ne čudim, samo mi je drago. To mi je omogućilo da uočim koliko boje vesele ljude i koliko nam nedostaju u svakodnevnom životu. Po povratku iz Coma, dobila sam e-mail iz Voguea, potom iz Marie Claire, pa Tatlera, InStylea … Nakon britanskog Voguea sva su vrata otvorena. Sudjelovala sam i na sajmovima mode u Parizu i Milanu, što je jako bitno za plasman na strano tržište. Ako vas ondje nema – ne postojite.

Nastavila sam kreirati nove kolekcije nakita. To mogu raditi neopterećeno jer moda nije moj glavni mettier i ne moram raditi dvije kolekcije godišnje. Radim ono što se meni sviđa i ono što bih ja nosila, a ne moram misliti na publiku, prodaju, zaradu… Srećom, gotovo sve što sam napravila imalo je vrlo dobar odjek kod žena, a dobila sam još mnoge međunarodne nagrade. Narukvice s čipkom također su višestruko nagrađivane, kao i kragna iako sam kragnu napravila samo jednom, i to za sebe. Drago mi je što sam popularizirala jedan materijal koji do tada nije bio korišten u izradi nakita ili je bio korišten vrlo skromno. Plastika je kod nas neopravdano omražena. Istina je, plastika zagađuje okoliš, treba nekoliko stotina godina da se raspadne. Staklo se ne raspada pa ga nitko ne izbjegava i ne trudi se zabraniti ga. I staklo i plastika daju se reciklirati. Dakle, nije kriv materijal, nego loše gospodarenje njime. Za svoj nakit mogu biti gotovo sigurna da će ga vlasnice čuvati i nositi i da neće završiti u moru ili šumi.

Reljefe radite od pleksiglasa. Zašto koristite baš taj materijal?

PMMA ili pleksiglas je najplemenitija vrsta plastike. Ima divne boje ili je proziran kao staklo. Lako se obrađuje i nije težak. Pleksiglas i PVC su materijali koji najbolje odgovaraju realizaciji mojih zamisli. Koristeći ih, stalno otkrivam njihove nove kvalitete i mogućnosti. Postoje dva načina kreiranja: imate ideju i tražite najbolji materijal da je izvedete ili imate materijal i on vas inspirira na djelo. Mene sada pleksi inspirira na nove radove. Sa svojom kćeri radim na kolekciji predmeta za kuću i rasvjetnih tijela.

Što nastojite umjetnički postići kada stvarate ogrlice, narukvice i kako se snalazite u uvjetima pandemije?

Četrdeset godina radim i stvaram, a tek sam nakitom skrenula pozornost šire javnosti na svoj rad. Drago mi je što sada veći broj ljudi zna i za moje svjetlosne instalacije, a ne samo za nakit. Situacija s koronom opet najviše šteti kulturi: na izložbama, koncertima i kazališnim predstavama ograničen je broj ljudi, a taj broj nikada i nije bio velik. Bila sam na premijeri u HNK u Zagrebu i u Rijeci: publika pod maskama, gledalište s oznakama gdje se sjedi, gotovo prazno. Na kraju predstave sva publika aplaudira, a zvuka nema… Vjerujem da je korona tu da ostane. A kako ćemo se resetirati i živjeti s njom – preostaje nam da vidimo. Mnogo će vremena proći prije nego što glumci na sceni ponovno čuju zaglušujući aplauz punog gledališta, najljepši zvuk koji svaki glumac, pjevač, plesač ili glazbenik može čuti. Sada svatko, u svom miljeu, mora vidjeti što može učiniti da svoj rad prilagodi novim uvjetima. Lijepo je to što su kazališta dala svoje predstave online, što muzeje možete obići klikom gumba na kompjutoru, ali doživjeti umjetnost uživo sasvim je nešto drugo nego čuti koncert ili vidjeti sliku na zaslonu kompjutora.

Koroni sam posvetila i rad napravljen za ovogodišnji 55. zagrebački salon. Autorica Salona, Iva Körbler, izabrala je kao temu Salona Puls trenutka. Sjajna tema omogućila je autorima da prikažu ono što rade, nije ih uskošću sputala kao što se često događa pa mnogi ne mogu izlagati jer se jednostavno ne mogu uklopiti u temu. Sa svojom sam kćeri napravila fotelju od rola toalet-papira. Naime, na prve naznake mogućeg zatvaranja u kuće koje je potom i uslijedilo, ljudi su mahnito počeli kupovati sve i sva što bi im moglo zatrebati ako ne budu mogli ići van. Toalet-papir bio je jedan od najtraženijih artikala. To nas je inspiriralo da napravimo fotelju, a na nju smo stavile i utičnicu jer je danas najvažnije biti stalno online i moći napuniti svoj mobitel. Fotelja je objavljena u svim prilozima o Salonu, a na Instagramu su je uočile i autorice platforme Corona design s Royal Academy of Art i Victoria & Albert muzeja iz Londona. Platforma prikuplja radove inspirirane vremenom suživota s Covidom kako bi ih jednog dana stručnjaci mogli obraditi i istražiti. Nakon što je naša fotelja uvrštena, platforma je na naslovnicu stavila rolu toalet papira. Slučajno ili ne, volim misliti da je naš rad inspirirao tu promjenu.

Kakav vam stvaralački i umjetnički izazov predstavlja svjetlo na Amsterdamskom festivalu?

Amsterdamski festival svjetla jedan je od najvećih u Europi i sasvim sigurno najdulje traje – od kraja studenoga do polovice siječnja. Većina festivala svjetla radi s videoprojekcijama, tj. videomappingom, što smo imali prilike vidjeti i u Zagrebu na festivalu svjetla. To je ono kada se zgrada pred vašim očima transformira u šumu, iz šume lete leptiri koji ulijeću kroz prozore zgrade koje se opet stvorila pred vašim očima… Amsterdamski festival ima i ogroman budžet za izradu instalacija koje potom ostaju u njihovu vlasništvu, a oni se trude da ih diseminiraju po raznim tvrtkama ili gradovima. Dvaput sam bila u finalu – jednom sama, a drugi put s radom koji sam napravila sa svojom kćeri. Moj prvi rad bio je “Utočište”, tema koja me godinama zaokuplja.

Čini se da sam anticipirala Covid jer nam sada svima treba jedno! Utočište nam treba i u stanu, nema svatko svoju sobu, ali ima potrebu za povremenim osamljivanjem, za vremenom i prostorom samo za sebe. Kako su mnogi ljudi proteklih mjeseci počeli raditi od kuće, u svijetu je postao popularan ADU – Accessory Dwelling Unit ili dodatna radna jedinica. U vrijeme kada su cijele obitelji bile zajedno u kući, a nisu se na to naviknule, barem ne u toj mjeri, pa je boravak u kući dovodio do mnogih nesuglasica i nervoze, izradila sam projekt za ARU – Accessory Resting Unit ili dodatni prostor za odmor, tj. utočište. Nadam se da ću te projekte uspjeti realizirati u skoroj budućnosti jer su više nego potrebni.

Autor:Marina Tenžera/7 Dnevno
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.