fbpx
Foto: Facebook

RAVNATELJ ŽAR PTICE: ‘Možete imati najgenijalnije ideje na svijetu, ali što vam vrijede ako ih nemate s kime provesti u djelo’

Autor: Marina Tenžera

Od 2016. vođen od mladog i entuzijastičnog ravnatelja Drage Utješanovića, Gradsko kazalište Žar ptica, jedno od najpoznatijih kazališta za djecu i mlade u Hrvatskoj, usprkos pandemiji, s tri premijere obilježava svoj 40. rođendan. I sam vrstan glumac, Utješanović već nekoliko godina vodi ovaj teatar s vrhunskim djelima klasičnog i suvremenog repertoara za djecu s djelima domaćih i stranih autora. Prije pandemije Žar ptica je imala oko 55.000 gledatelja i čak 300 izvedbi repertoarnih naslova godišnje. Uspjeh je postignut među ostalim i stoga što se Utješanović okrenuo modelu međunarodne suradnje i približavanju kazališta suvremenim generacijama djece koja su odrasla uz zaslone računala i novu virtualnu kulturu. Godine 2018. godine Žar ptica je pokrenula projekt “Dječje kazalište bez granica” kojim se želi poticati međunarodna kulturna razmjena i kazališni susreti stvaralaštva za djecu različitih zemalja svijeta. U projekt su se međusobnim gostovanjima dosad uključila kazališta iz Sankt Peterburga, Antalije i Beograda.

No Utješanović ne bilježi uspjehe samo kao ravnatelj nego i kao predani i strastveni glumac koji je u ovo kazalište došao davne 2002. godine na audiciju za predstavu “Čudesni svijet brojeva” u režiji gostujućeg redatelja iz Bugarske, Sunnyja Sunninskog, da bi nakon toga postao i glumcem 2003. godine. Da je riječ o glumcu koji doista sudbinski doživljava svoj umjetnički poziv, svjedoči podatak da je godišnje igrao u prosjeku 170 izvedbi, što je do danas sveukupno više od 2200 odigranih predstava!

O velikoj obljetnici kazališta, specifičnostima dječjeg teatra, premijerama i teškoćama koje je donijela pandemija razgovaramo s ravnateljem.


Kada se osvrnete na rad svojih prethodnika, što biste izdvojili kao ključno u njihovu radu, a što je lansiralo Žar pticu među najbolja hrvatska kazališta za djecu i mlade?

Nije se to, naravno, dogodilo preko noći. Žar ptica je jedino zagrebačko gradsko kazalište nastalo iz privatnog, tada Teatra Žar ptica, kojeg je prije četrdeset godina osnovao Tomislav Milanovski. Nakon nekoliko godina djelovanja kao putujuće kazalište, Žar ptica dobiva zgradu u Bijeničkoj cesti 97 i status gradskog kazališta. Nakon odlaska gospodina Milanovskog vodstvo Žar ptice preuzima gospođa Marija Sekelez koja je bila ravnateljica od 2000. godine do 2016. Kada bi trebalo jednom riječju opisati što je dovelo Žar pticu tamo gdje se danas nalazi, onda bi ta riječ bila kontinuitet. Kontinuitet u stvaranju dobrih predstava i afirmaciji poprilično dislocirane lokacije u Bijeničkoj ulici. Useljavanjem u vlastiti prostor, a pogotovo dolaskom Marije Sekelez, počinje postavljanje visokoprofesionalnih standarda koje pokušavamo održati sve do danas. Djelomično je uspjehu pridonijela i činjenica da je kazalište u četrdeset godina postojanja imalo samo tri ravnatelja. Ne kažem da je to uvijek dobro, ali u našem slučaju se pokazalo dobrim jer su to ljudi kojima je zaista stalo i nisu ovdje bili samo u prolazu.

Otkako ste preuzeli čelno mjesto 2016., kazalište je nastavilo redati uspjehe i osvajati nagrade na domaćim i stranim festivalima. U čemu je tajna uspjeha vašeg vođenja kazališta, odnosno kakva je vaša vizija budućnosti Žar ptice?

Ja uvijek kažem da je mene iznjedrio kolektiv. Kada je gospođa Sekelez odlazila u mirovinu, počeli smo razmišljati o osobi unutar kolektiva koja bi mogla preuzeti mjesto ravnatelja, a s obzirom na to da sam dugo bio u ansamblu Žar ptice, pristao sam se kandidirati. A tajna uspjeha? Ne znam ima li negdje druge tajne osim ljudi. Ljudi su sve, zaposlenici koji svaki na svom mjestu predano rade svoj posao. Možete imati najgenijalnije ideje na svijetu, ali što vam vrijede ako ih nemate s kime provesti u djelo. U mnogim smo segmentima, ne samo u kulturi, zapuštali ljude i sad nam to uvelike dolazi na naplatu. Budućnost je, možda čudno zvuči, prekinuta pojavom korone, epidemija je strašno devastirala ovaj sektor i uglavnom radimo od danas do sutra, a svi veći projekti odgođeni su za neka bolja vremena. Nadamo se da neće dugo proći do povratka na naše stare brojeve i rezultate.

Podjednako poštujete u repertoaru klasična kao i najsuvremenija djela. Kako ih odabirete za pozornicu?

Kreiranje repertoara kazališta za djecu poprilično je kompleksno, osim na kvalitetu, treba misliti i na uzrast kojem je predstava namijenjena, zatim na omjer lektirnih i nelektirnih naslova, kao i stranih i domaćih autora. Možete jedan mali dio tog posla odraditi sami, istražujući i tražeći pogodne naslove, no praksa je pokazala da najbolje uspiju oni naslovi koje vam predlože sami redatelji jer onda oni stoje iza njih, imaju ideju, želju i strast do to odradimo dobro, što je osnova uspjeha. Nikada nisam tražio redatelja za naslov, nego uvijek naslov za redatelja, pa ako je to neki od naslova koji je u našem planu, tim bolje, a ako nije, tražit ćemo dalje sve dok ne kažemo: “To je to!”




Koliko je kazalište otvorilo vrata mladim neafirmiranim dramskim autorima?

Nažalost, postoji veliki deficit dramskog pisma za djecu i dramskih autora za djecu. Obično su to autorski projekti, gdje na određenu temu, u nedostatku kvalitetnog predloška, kazalište uz redatelja angažira i dramskog pisca i takvim postupkom su i u kazalištu za odrasle nastale mnoge izvrsne predstave. Problem afirmacije suvremenih dramskih tekstova za djecu je i u kasnijoj prodaji predstava. Ako nisu vezane za neku određenu temu, neki društveni problem, teško se poslije u tržišnoj utakmici nose s poznatim i popularnim naslovima. Tako da još okosnicu repertoara čine adaptacije poznatih suvremenih i klasičnih romana za djecu i autorski projekti.

Koje su predstave zadnjih godina imale najviše uspjeha i najveće odjeke?




Predstava o vršnjačkom nasilju, autorski tekst Dine Vukelić “Ako kažeš, gotov si” u režiji Krešimira Dolenčića veliki je hit. Zatim su tu “Tonček i Točkica”, klasik Ericha Koestnera, “Durica” prema poznatom stripu Ivice Bednjanca, a među najgledanijima su neki naslovi i stariji od deset godina kao “Dnevnik Pauline P.” Sanje Polak i “Družba Pere Kvržice” Mate Lovraka.

Koliko se suvremeno dramsko pismo za djecu tematski promijenilo s obzirom na nove generacije odrasle uz zaslone računala i virtualni svijet, ali i činjenicu da mladi danas brže odrastaju u sferi totalne medijske kulture?

Dramsko pismo se jako promijenilo jer su se i životne okolnosti promijenile. Mobiteli i ostala moderna tehnologija dio su života, pa tako i suvremenih predstava za djecu. U našoj predstavi o vršnjačkom nasilju “Ako kažeš, gotov si” upravo su mobiteli i mobilna tehnologija kao sredstvo maltretiranja stavljeni u prvi plan. Zbog silnog tehnološkog skoka odrastanje današnje djece i djece iz “Družbe Pere Kvržice” čine se stoljećima daleko.

Snažno ste internacionalizirali rad kazališta bogatom međunarodnom suradnjom. GK Žar ptica redovno sudjeluje na brojnim domaćim festivalima (MDF u Šibeniku, ASSITEJ Čakovec, Festival glumca u Vinkovcima, Mali Marulić u Splitu), a gostovalo je i na međunarodnim festivalima u zemljama od SAD-a do Egipta. Možete li izdvojiti posebno važne predstave i gostovanja?

Važnost festivala je najviše u tome što nam pruža priliku vidjeti što rade kolege drugdje u Hrvatskoj i svijetu, kakvim se temama bave i na koji način. Za mene je natjecateljski karakter mnogih festivala manje bitan i općenito vrednovanje, ocjenjivanje i nagrađivanje nekog umjetničkog djela vrlo je upitan i često neobjektivan postupak. To nas je dovelo do apsurda da se juri za nagradama jer se time opravdava financiranje i slično, a zadovoljstvo publike bi nam trebala biti najveća nagrada. Prije sada već gotovo dvadeset godina osmislili smo predstavu “Čudesni svijet brojeva” koju je režirao bugarski redatelj Sunny Suninsky. Predstava je bila vrlo komunikativna, poklopio se splet nekih pozitivnih okolnosti i krenuli su pozivi s mnogih festivala. Predstavu smo igrali na engleskom, a u jednoj prilici djelomice i na njemačkom. Jako je bilo zanimljivo promatrati s pozornice kako djeca reagiraju u različitim krajevima svijeta, od Pariza, Londona, New Yorka i Švicarske do Tunisa, Egipta i Mongolije. A reakcije su manje-više identične. Dijete je posvuda dijete, a smijeh je univerzalni jezik Zemljana. To su za glumca trenuci kad pomisliš da sve to ima smisla i da za ovaj svijet ima nade.

Glumili ste s doajenima hrvatskog glumišta. Koliko je gluma za djecu specifična u odnosu na glumu za odrasle, postoji li uopće granica i koje su vama osobno predstave pričinjavale posebno kreativno i stvaralačko zadovoljstvo?

Ja ne radim razliku između glume u kazalištu za djecu i za odrasle. Uloga je uloga i uvijek je treba savladati, uvijek treba naučiti tekst. Samo jednom glumiš Hamleta, a drugi put kišobran ili paradajz. Dobar, marljiv i predan glumac uvijek je takav u svakoj ulozi. Dokaz su naša iskustva. Imali smo priliku surađivati sa zbilja velikim glumačkim imenima svih generacija. Od Pere Kvrgića, Špire Guberine, Ane Karić, Branke Cvitković, Enesa Kiševića, Otokara Levaja, preko Krune Šarića, Vilija Matule, Edite Majić, Jelene Miholjević, Nine Erak, Mirele Brekalo, do Amara Bukvića, Ane Begić, Filipa Juričića i mnogih drugih. Priliku da igra i upozna takvu plejadu vodećih glumaca iz svih zagrebačkih kazališta imao je samo ansambl Žar ptice i to je ogromno bogatstvo koje svi nosimo u sebi. Jer o glumi se ne uči samo na sceni nego i iza nje, na putovanjima u kombijima, hotelima, a biti u društvu navedenih ljudi i slušati njihova iskustva bilo je zbilja neprocjenjivo.

Žar ptica je otpočela slavljenje svoga jubileja intrigantnom predstavom Mala Frida tandema Anice Tomić i Jelene Kovačić, predstavom o djetinjstvu svjetski poznate meksičke slikarice Fride Kahlo. Možete li objasniti u čemu će biti čar tog djela?

Želja nam je bila pokazati djetinjstvo jedne jako posebne djevojčice, koja je usprkos hendikepima i nedaćama hrabro slijedila svoj put. Htjeli smo da to bude poticaj svoj djeci koja vode svoje velike bitke samo da bi bili kao ostala djeca. Predstava je vizualno posebno atraktivna jer smo je smjestili u specifični koloristički svijet Fride Kahlo. Naslov je ciljano odabran za našu glumicu Amandu Prenkaj koja se fizičkom sličnošću, ali i glumačkom snagom može nositi s takvom ulogom.

Svoj rođendan Žar ptica je proslavila u sklopu 21. Naj, naj, naj festivala, u studenome. Što nam možete reći o predstavama koje je probrala selektorica Ana Prolić?

Nažalost, ove godine festival se zbog epidemijskih okolnosti nije održao uživo nego online. Nismo presretni zbog toga, a opet treba biti zahvalan što imamo mogućnost održati kontinuitet festivala i kontakta s publikom. Posao izbornika vrlo je delikatan, dobar izbornik promatra festival kao cjelinu i nastoji zadovoljiti različite zahtjeve publike. Uvijek pazimo na dob gledatelja, kao i zastupljenost što više različitih estetika, pa i važnih kazališnih sredina. Dobar festival nikad nisu osam najboljih predstava, već osam predstava od kojih je svaka najbolja u svom segmentu, u svojoj kategoriji. Tako je i izbornica, dramaturginja i redateljica Ana Prolić ove godine izabrala osam potpuno različitih predstava, za različite uzraste i prohtjeve. Šteta što nam okolnosti nisu dopustile festival uživo. Koliko god kao zaljubljenici u kazalište bili skeptični prema online izvedbama, to je prilika da djeci omogućimo kvalitetan sadržaj na ekranima za koje su i onako prikovani po cijeli dan, pa da barem pogledaju nešto drugačije.

Osim navedenih svečarskih predstava, u drugom dijelu sezone planirate i postavljanje dvaju iznimnih djela Osvajanje kazališta u režiji Želimira Mesarića po tekstu Jelačića Bužimskog i “Tajni dnevnik Adriana Molea” koju prema istoimenom romanu za mlade Sue Townsend postavlja Saša Broz. Što očekujete od tih premijera?

Teško je bilo što predvidjeti u sadašnjim okolnostima, no treba se nadati da ćemo uspjeti realizirati predviđene naslove. “Osvajanje kazališta” tekst je koji govori o praznom i napuštenom kazalištu, kazalištu bez publike koje nekoliko živopisnih lica pokušava spasiti. Tekst se dosta referira na današnju korona-situaciju, tako da se nadamo da ćemo i mi uspjeti ponovno osvojiti kazalište. “Tajni dnevnik Adriana Molea” ne treba posebno najavljivati. Planetarno poznati serijal romana po kojima su snimane TV-serije i pisani mjuzikli. Vjerujem da ćemo uspjeti napraviti predstavu za sve generacije, Adrianove vršnjake koji su danas već roditelji, kao i za našu djecu koja čitaju roman u sklopu lektire.

Kako je vaša kazališna politika uvelike zasnovana na bogatoj međunarodnoj suradnji, putovanjima i ugošćivanjima najboljih predstava, kako biste pozicionirali Žar pticu u hrvatskom i šire, europskom kontekstu?

Hrvatsko kazalište za djecu ipak je jako oslonjeno na jezik, dakle većina predstava je izrazito verbalna, što ne mislim da je loše, naprotiv. Naše se kazalište oslanja na tradiciju sjajne dječje literature. Takva vrsta predstava, unatoč velikom uspjehu kod domaće publike, teško može pronaći put na međunarodnoj sceni kojom dominiraju neverbalne predstave. Već pri kreiranju repertoara treba pokušati uskladiti i pomiriti ta dva pola. Ponekad postaviti ciljano poneki naslov s nadom da će se uspjeti nametnuti na svjetskim festivalima. Imate primjere sjajnih predstava hrvatskih kazališta za djecu koje nižu međunarodne uspjehe, a gotovo nikako ne pronalaze put do domaće publike.

Na tom tragu, komparirajući inozemne i domaće autore, kako biste ocijenili predstave i teme hrvatskih autora?

Hrvatska ima dugu tradiciju sjajnih pisaca za djecu. Da su Ivana Brlić-Mažuranić, Mato Lovrak, Grigor Vitez ili Ivan Kušan kojim slučajem pisali na engleskom, sigurno bi netko od njih bio nobelovac. Taj sjajni niz danas uspješno nastavljaju Sanja Polak, Sanja Pilić, Miro Gavran i mnogi drugi. Nažalost, kod dramskog pisma za djecu situacija nije takva, tako da mi u kazalištu uglavnom pribjegavamo dramatizacijama romana i priča za djecu. Od stranih autora uglavnom smo orijentirani na klasike, dok se od stranih suvremenih dramskih tekstova uglavnom postavljaju oni namijenjeni starijem uzrastu. S obzirom na to da se jako oslanjamo na lektirne naslove, o fleksibilnosti popisa lektire kao i o uvrštavanju suvremenih naslova umnogome će ovisiti i njihovo pojavljivanje u kazalištima. Tako da će dugo najavljivano osuvremenjivanje i širenje popisa lektire nama dati više materijala za predstave.

Vi ste i sami iz slavne glumačke obitelji Utješanović, glumu ste odabrali kao sudbinu, možete li nam iz tog umjetničkog kuta objasniti što djeci znači prvi susret s kazalištem i njegovim magičnim svjetovima u kojima zaboravljamo teškoće svakidašnjice?

Ja sam odrastao uz kazalište, toliko sam vezan uz njega da se zapravo ne mogu sjetiti prvog susreta, odnosno ne mogu razlučiti koji je susret bio prvi. Kada vam je mama liječnica, povede vas u bolnicu, a kad vam je otac glumac, odvede vas u kazalište. Kazalište se u svojoj osnovi nije promijenilo više od dvije tisuće godina, a pogotovo danas predstavlja nešto dijametralno suprotno od raznoraznih ekrana kojima smo toliko izloženi. Živu riječ i moć poruke živog čovjeka drugom čovjeku.

Autor:Marina Tenžera
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.