Photo: Luka Stanzl/PIXSELL

‘Preselit ću MODERNU GALERIJU i promijeniti joj ime’

Autor: Marina Tenžera/7dnevno

Branko Franceschi, novi ravnatelj Moderne galerije u Zagrebu, povjesničar umjetnosti, likovni kritičar i poznavatelj svjetske likovne scene, u riječkom Muzeju moderne i suvremene umjetnosti bio je ravnatelj od 2004. do 2008., a na čelu Galerije umjetnina Split od 2014. do sadašnje dužnosti. Na likovnoj se sceni pamti i kao voditelj i kustos zagrebačke Galerije “Miroslav Kraljević”. Organizirao je brojne samostalne i skupne izložbe domaćih i inozemnih umjetnika u Hrvatskoj i izvan nje. Među njima se ističu one u New Yorku, Budimpešti i Istanbulu, dok je u Hrvatskoj organizirao izložbe međunarodnih umjetnika poput Luca Tuymansa, Tonyja Cragga, Miroslawa Balke i Michaela von Hausswolffa. Bio je nacionalni selektor na bijenalima u Sao Paulu, Pragu, član kustoskog tima Bijenala Kvadrilaterale u Rijeci i Međunarodnog bijenala mladih umjetnika u Bukureštu, povjerenik te kustos Hrvatskog paviljona na Venecijanskom bijenalu. Inicirao je i koordinirao rezidencije i projekte kulturne razmjene Hrvatske i SAD-a, te Hrvatske i Velike Britanije.

* Kao ravnatelj galerija i muzeja otvarali ste širok dijalog publike sa suvremenom umjetnošću. Kako ćete u tom smislu četiri godine voditi zagrebačku Modernu galeriju?

Cilj mi je Modernu galeriju učiniti dinamičnom, otvorenom institucijom, privlačnom svim generacijama publike, a nadasve mladoj jer je u njoj budućnost. Namjeravam to postići tako što će Moderna po dinamičnoj organizaciji sadržaja, njihovoj dvojezičnoj muzeografskoj obradi i njihovoj komunikaciji prema publici putem društvenih mreža i drugih oblika današnje komunikacije funkcionirati kao suvremeni muzej. Posao ravnatelja u svom sam nastupnom govoru kolegama opisao kao posao dirigenta koji je tu da fluidno vodi instituciju i omogući da se čuje cjelokupno bogatstvo kolektiva. Ili, jednostavnije, neću biti uvriježeni tip patrijarhalnog ravnatelja koji će postaviti svoj postav zbirke i kraj priče.

* Kako kanite aktivirati prebogati postav Moderne galerije i kakve ćete izložbe priređivati?

Cijenim da, za razliku od svih, izbjegavate sintagmu stalnog postava. Zbirku ćemo predstaviti na drugom katu promjenjivim kronološkim pregledom u kojem će svaki kustos odraditi dionicu zbirke za koju je zadužen. Paralelno će u zapadnom krilu prvog kata zbirka biti predstavljena fenomenološki po projektima domaćih i kustosa izvan institucije. Ta je dionica zamišljena vrlo otvoreno, s umjetničkim intervencijama, kroz suradnje itd. Mašta je granica. Istočno krilo, ulazni prostor i ovalna dvorana bit će područje izložbenih projekata u standardnom rasponu od samostalnih, retrospektivnih, problemskih, revijalnih i drugih izložbenih formata. Ovalna dvorana bit će i poprište predavanja, okruglih stolova i prezentacija. Namjeravam pokrenuti seriju izložbi koja bi predstavila status tradicionalne likovne produkcije po hrvatskim regijama, jer mi smo nacionalni, a ne zagrebački muzej. Plan mi je internacionalizirati program jer je obveza nacionalnog muzeja i da uključi vlastitu sredinu na međunarodnu scenu. Nažalost, za to je potreban sve veći novac, a uzimajući u obzir recesiju, ne vidim ga u tako skoro vrijeme. Izložbe međunarodnih zvijezda koje sam priređivao bile su moguće s obzirom na njihovu želju da u projektu i financijski sudjeluju. Ne znam koliko će to biti moguće u budućnosti, a i nije obrazac po kojem nacionalni muzej može funkcionirati i osmišljavati programske strategije.

* Da će galerija “Josip Račić” biti zanimljivo umjetničko odredište, potvrdili ste izložbom umjetnika iz Los Angelesa Antuna Roje. Kakve daljnje izložbe pripremate za taj prostor?

Galerija “Josip Račić” je površinom mala i locirana u samom srcu Zagreba, što je čini idealnim prostorom za održivu organizaciju i ispreplitanje domaćeg i inozemnog programa. Radim na tome, ali nije lako. Moramo unaprijediti mikroklimatske i sigurnosne aspekte prostora. Volio bih predstaviti radove poznatih umjetnika koji u Hrvatskoj nikad nisu izlagali. Također, Račić je tijekom osamdesetih imao reputaciju mjesta na kojem se mogla kupiti vrhunska umjetnost, što ga je činilo važnim i živim, pa izviđam kako danas zakonski stojimo u tom pogledu. Dakako, prije svega moramo odraditi već prihvaćeni program.

* Spomenuli ste da Moderna galerija zbog svoje važnosti treba biti nacionalni muzej suvremene umjetnosti. Možete li obrazložiti tu ideju?

Nije to moja ideja. To je činjenica. Takve su uloga i funkcija institucije. Mi i sada u engleskoj inačici naziv prevodimo s The National Museum of Modern Art. Moji prethodnici su nastojali promijeniti ime u bilo koju varijantu koja uključuje pojam muzej kako bi publici bilo jasnije o kakvoj je instituciji riječ. Ustrajanje na nazivu Moderna galerija kontraproduktivno je i zasniva se na ideji kako je institucija poznata pod tim imenom. To stoji, ali isto je bilo s Modernom galerijom u Rijeci i Galerijom likovnih umjetnosti u Osijeku koje su uspješno promijenile naziv. Poziva se na primjer Tate Gallery, što samo govori o našem provincijskom kompleksu i zanemaruje se da je riječ o takvom međunarodnom institucionalnom brendu da se koristi samo Tate, odnosno, Tate Modern. I kod nas se za naš muzej kaže Moderna, ali taj bi kolokvijalni izraz opstao i pri promjeni naziva u Muzej ili Nacionalni muzej moderne umjetnosti. I vi biste bili iznenađeni koliko ljudi ne misli da je Moderna muzej, čak i umjetnika. Da ne govorim da svaki put u međunarodnoj prepisci moram naglašavati da je riječ o muzeju. U nacionalnoj strukturi muzeja, matičnosti, za umjetničke muzeje referentan je MUO, a ne Moderna, što bi bilo odgovarajuće. Vjerujte da je to posljedica naziva na podsvjesnoj razini. Tako sam i u Splitu i sad u Zagrebu u kolektivu inzistirao da se o instituciji uvijek piše kao o muzeju, umjesto kao o galeriji, jer time čitatelj ili osoba s kojom ste u razgovoru automatski u mentalnoj hijerarhiji instituciju rangira niže od njezine istinske pozicije. To je pogotovo problematično kod upravnih tijela koja donose odluke o instituciji i njezinim potrebama, uključujući i one zakonske.

* Istaknuli ste u javnosti i zanimljivu ideju o rješenju problema čuvaonica umjetnina Moderne galerije koja sadrži čak deset tisuća djela. O kakvoj ideji je riječ?

Predložio sam da se muzej premjesti u 8000 m2 prostora bivšeg studentskog doma na Trgu žrtava fašizma, koji bi lokacijom, arhitekturom i površinom nakon preuređenja zadovoljio sve naše tehničke i organizacijske potrebe. Nažalost, HAZU kao većinske vlasnike zgrade zanima jedino rentijerski biznis, unatoč njihovoj deklariranoj društvenoj ulozi promicatelja i pokrovitelja kulture. Pa ako u tom činu društvene odgovornosti ne vide sebe, mogli bi u tome vidjeti rješenje problema vlasništva nad Vranyczanyjevom palačom koju svojataju i tako jednim potezom ujedno zahvaliti društvu na desetljećima financiranja svoje djelatnosti i privilegija. Ako im se pak ne mili ideja umjetničkog muzeja, mogu zgradu ponuditi Povijesnom muzeju koji, unatoč opsesijom poviješću, sve ove godine nismo u stanju izgraditi. Ovako u HAZU-u u zgradi koja je zbog godina neodržavanja upropaštena, od svih opće društveno korisnih mogućnosti vide samo hotel. Možda nas porezne obveznike epidemija koronavirusa spasi od tog društvenog, a vjerojatno i poslovnog debakla.

* Gdje je ona fina granica gdje prestaje modernitet i počinje suvremenost u likovnosti? 

Pitanje svih pitanja na kojem planiram zasnovati cijelu programsko-teorijsku liniju. Uvriježeno se vremenskom razdjelnicom modernog i suvremenog u vizualnoj umjetnosti smatra pedeseta godina. Osobno smatram da je riječ o paralelnim fenomenima, gdje modernost predstavlja kontinuitet i razvoj tradicionalnog pristupa umjetničkom stvaralaštvu usmjerenom na realizaciju umjetničkog objekta likovnim disciplinama. Suvremenost je pak zasnovana na avangardnoj ambiciji dokidanja tradicije i umjetničkog objekta kao takvog te poistovjećivanju života i umjetnosti koje prvi stupanj ima u umjetničkom angažmanu i aktivizmu. Naravno da sami umjetnici malo mare za takvu ili bilo kakvu podjelu te se ove dvije ključne odrednice u njihovu radu plodonosno isprepliću. U tome je čar. Mi imamo dvije muzejske institucije, Modernu galeriju i Muzej suvremene umjetnosti, koje u tom pogledu nedovoljno ili nikako ne surađuju.

* Moderna galerija sadrži remek-djela hrvatske umjetnosti. Može li se hrvatska moderna staviti u isti rang s europskim majstorima moderne?

Pa ono što mi smatramo perjanicama naše moderne zapravo je u zaostatku za onim što se kao povijesno relevantnije u tim trenucima događalo u svjetskim središtima kulturnog stvaralaštva. Ta konstatacija ne umanjuje vrijednost naših umjetničkih velikana, oni su u korelaciji s lokalnim kulturnim i duhovnim okruženjem i konstituiraju specifično našu kulturnu povijest u matici velikog kulturnog narativa. Možemo na njih biti ponosni, oni su temelj naše vizualne umjetnosti koja je negdje od tridesetih sa Zemljom, ili možda nešto malo ranije s dadaističkim frakcijama, uhvatila korak i aktivno pridonosila stvaranju umjetnosti 20. stoljeća i suvremene vizualne kulture. Iz mog iskustva, strancima se upravo sviđa taj naš specifikum u univerzalnom likovnom jeziku 20. stoljeća koji inače dobro poznaju.

* Koliko je suvremena hrvatska umjetnost važna u odnosu na svjetsku likovnu scenu?

Puno je važnija nego što je bilo što hrvatsko važno u bilo čemu drugom osim možda u sportu, koji je, dakako, vidljiviji. To je posebno vrijedno jer je umjetnost sam vrhunac onog ljudskog u čovjeku. Naši umjetnici se jako dobro plasiraju na velikim svjetskim manifestacijama, a kao sredina redovito dobivamo komplimente na visokoj kvaliteti koja obilježava cijeli raspon našeg umjetničkog stvaralaštva, od likovnih disciplina do multimedije. Zadnjih godina imam dojam da se ipak postupno zatvaramo prema međunarodnoj sceni. Pojavljuju se svježe umjetničke sredine koje su financijski puno bogatije i vidljivije od nas, poput arapskog svijeta, srednje Azije i nekih afričkih država, koje osim novca unose i određenu egzotičnost. I zemlje bivšeg socijalističkog bloka se bolje integriraju od nas. Smatram da je razlog ponajprije niska razina financiranja, ali zatvaranje sigurno generira i neracionalni i tromi kulturni sustav, loša politika zapošljavanja, loše koncipirana, teško održiva i neodržavana infrastruktura te konačno naša nemogućnost da konstituiramo legalno tržište umjetnina i potaknemo sinergiju privatnih inicijativa s javnim institucijama. Kao i u svemu, imamo dobar materijal kojim ne znamo dobro gospodariti.

* Što bi trebalo učiniti da hrvatska umjetnost bude još prisutnija i poznatija u svijetu?

S obzirom na to da sam dijelom već odgovorio na ovo pitanje, dodat ću još praktični prijedlog da bismo, da prodajemo naše umjetnike, trebali kupovati strane umjetnike. Kolekcije hrvatske umjetnosti bile bi puno vidljivije i podizale bi relevantnost naše umjetnosti da uključuju i djela stranih umjetnika. Marinko Sudac jedini je to shvatio i na tome kapitalizirao. Naše institucije nemaju više sredstava za otkupe, a kamoli za djela skupih umjetničkih zvijezda. Privatnici bi to možda mogli kad bi takve akvizicije promatrali kao isplativu investiciju. Kad bih nekom galeristu mogao reći da imam kupca za njegova umjetnika, organizacija izložbe više ne bi bila problem. U konačnici se ipak moramo zapitati i o drugoj krajnosti: što je loše u tome da budemo jedna samodovoljna i samozadovoljna umjetnička scena? To je opasno razmišljanje kao i svaki drugi oblik nacionalizma. Mentalno bismo se ugušili u dosadi vlastite produkcije. Da bismo se razvijali, potreban nam je taj dinamični, često naporan i frustrirajući odnos s međunarodnom scenom.

* Iza vas su četiri godine vođenja Splitske galerije umjetnina. Što ste sve ostvarili u Splitu i kakvim se temama bave splitski umjetnici?

Zapravo više od pet godina. Ostvario sam puno toga, a smatram najvažnijim da sam otvorio muzej suvremenim muzeološkim standardima postava i rada sa zbirkom, ispunio ga zvukom i umjetničkim djelima na svim očekivanim i neočekivanim, do tada praznim mjestima i prostorima. S otvorenim načinom razmišljanja odmah se kao samo od sebe počinje događati umrežavanje s lokalnim i drugim institucijama. Umjetnici vole život pa se i oni spremno odazivaju, jedna stvar rađa drugu i tako dalje. Zahvaljujući suradnji s Galerijom Kula, uspjeli smo dovesti važne svjetske umjetnike, što taj dinamični prostor ni muzej sami ne bi mogli organizirati. Splitska scena je izrazito živa i bogata, premda se to njima samima tako ne čini, i pokriva svu širinu suvremene umjetničke produkcije. Postoji izvjesna doza “kampanilizma”. Zanimljiva je fokusiranost na lokalne motive, bilo da je riječ o standardnoj tržišno orijentiranoj produkciji, bilo da je riječ o ozbiljnom društvenom aktivizmu koji se precizno referira na sve akutne gradske probleme uz vrhunsku razinu, kako konceptualnog, tako i izvedbenog pristupa. Naravno, postoji i fantastična umjetnička zajednica koja egzistira u svom zatvorenom svijetu baveći se univerzalnim problemima iz tipično splitskog dišpetožnog kuta i humora. Možda sam najsretniji biljkama koje sam posadio u neposrednom muzejskom okruženju i skulpturama koje sam postavio ili vratio u javni prostor.

* Koji su, po vašem mišljenju, posebno zanimljivi svjetski umjetnici danas, koje biste izdvojili i kakvim se temama suvremene civilizacije bave?

Jako je teško danas govoriti o pojedinim umjetnicima, više nema jasno izdvojenih i nedodirljivih umjetničkih ni kustoskih zvijezda. Zadnji projekt koji me je iskreno dirnuo mješavinom divljenja i zgražanja je projekt Damiena Hirsta “Treasures from the Wreck of the Unbelievable” u venecijanskom Palazzo Grassi i Dogani. U megalomanskoj hiperprodukciji materijala kroz prizmu trash-pop ikonografije, Hirst je predstavio kulturnu povijest čovječanstva do apsolutnog zasićenja. Najsnažnija kritika civilizacije spremne za muzealizaciju bilo kojeg aspekta života, tehnološki sposobne da proizvede bilo što iz svoje povijesti u beskrajnim edicijama, a bez i najmanje političke volje da stvari u sadašnjosti promijeni nabolje. Bio je to cinični multimilijunski produkcijski pothvat koji se podsmjehivao pseudoaktivizmu liberalne internacionalne kulturne vrhuške. Uglavnom, projekt je bio loše primljen i izazvao je salvu negativnih kritika koje je Hirst sigurno cijenio kao pokazatelj da se uspješno drznuo dirnuti u tvrđavu intelektualnog elitizma. Naravno, tu je Gerhard Richter koji je u svojoj svestranoj likovnoj praksi utro put današnjem figurativnom slikarstvu koje propituje politički kontekst naizgled indiferentnih motiva. I mnogi drugi od kojih sam s nekima, poput Tonyja Cragga, Luca Tuymansa ili Daniela Richtera, imao čast surađivati. Od mlađih umjetnika istaknuo bih Njujorčanku Nicole Eisenman, čiju izložbu pokušavam organizirati u Zagrebu.

Otvorenje samostalne izložbe akademske umjetnice Ivane Mrčele ‘We are watching you’

Autor:Marina Tenžera/7dnevno
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.