Photo: Patrik Macek/PIXSELL

POTPUNI NERAZMJER U MIROVINAMA POLITIČARA I ZASLUŽNIH UMJETNIKA: Dimitrije Popović ima 3200 kuna mirovine, a Arsen Dedić živio je s mizernih 1600 kuna

Autor: Marina Tenžera/7Dnevno

Slobodni umjetnici u Hrvatskoj, za koje bez pretjerivanja možemo reći da su duhovna elita našeg naroda, imena koja među ostalim pripadaju intelektualnoj grupi, koja uz zaposlene umjetnike tvore esencijalnu bit hrvatske kulture, koja prezentiraju tu kulturu u svijetu, među najslabije su plaćenim umirovljenicima u Europi, ako ne i u svijetu! Za ripleyevsku rubriku vjerovali ili ne“, svi oni koji su živjeli od vlastitog duhovnog i umnog rada prepušteni nemilim zakonima tržišta svedeni su na prosjačke mirovine koje se, prema podacima, kreću u rasponu od 1200 do 1800 kuna! 

Sve u svemu, može se zaključiti da se samostalna hrvatska država u kojoj se devedesetih godina na sve strane dičilo kulturom od stoljeća sedmog doista strahotno ponijela prema svojoj umjetničkoj eliti koja danas može s ostalim umirovljenicima kopati po kontejnerima za smeće. Nezamisliva je okrutnost kojoj su izloženi slobodni umjetnici i svi oni koji ni ne mogu do tog statusa. No, kako pokazuje povijest, ni brutalni američki kapitalizam koji je instaliran u Hrvatskoj, gdje se politička i tajkunska manjina besramno bogate na račun dugogodišnje agonije propadanja srednjeg sloja, industrije, poljoprivrede i tržišta općenito s egzodusom mladih, što je briljantno na stranim primjerima opisala kanadska teoretičarka Naomi Klein, nije manje okrutan od komunizma.

Prosjaci više zarade

Podatak koji nam je iznio glazbenik Tony Cetinski da je Arsen Dedić imao 1600 kuna mirovine svjedoči da ni komunizam ni rat ni poraće ni famozni prelazak u kapitalizam šoka nisu imali milosti za najveće umjetnike koje je Hrvatska imala. Arsen, čije šansone tvore ono najbolje što je ova država u šansoni imala, sjetni pjesnik i moreplovac stiha svjetskih dosega, bio je sveden u vlastitoj državi doista na mjesto prosjaka koji vjerojatno zarade i više prosjačeći ispred crkava. Isto kao da je Jacques Brel plaćan 200 eura mjesečno za svoje besmrtne pjesme. Dovoljan je to pokazatelj ne samo da je kultura zadnja rupa na svirali nego i da se Hrvatska više nema moralno pravo uopće pozivati na svoju kulturu, čije djelatnike, čak i zaposlene, besramno malo plaća. Tako, primjerice, profesor grčkog i latinskog u privatnoj gimnaziji ima četiri tisuće kuna plaće.

Photo: Sanjin Strukic/Pixsell

Ministarstvo kulture, koje od prošle godine šuti o plaćama slobodnih umjetnika, i Hrvatsko društvo slobodnih umjetnika, koje također šuti o ovoj temi (rekli su nam da zasad Ministarstvo šuti pa valjda i oni trebaju šutjeti!), samo su šlag na torti odnosa prema kulturi, dok je u isto vrijeme, u posljednjih 25 godina, instaliran soj bezobzirno bogatih političara i saborskih zastupnika, mahom anonimaca koji nisu uglavnom ništa radili ili se nisu ni pojavljivali na poslu (hrvatske tiskovine su nebrojeno puta prikazivale fotografije prazne sabornice), a koji primaju i do 15.000 kuna plaće za nerad. Pa, pogledajmo konkretne podatke.




Kako znamo da se minimalna mirovina u Hrvatskoj računa prema aktualnoj vrijednosti od 64 kune po godini staža, što za 40 godina iznosi tek oko 2500 kuna, zanimalo nas je kako uopće nastaju pet puta veće mirovine sabornika i ministara. One, naravno, ovise o plaći, a one se danas u prosjeku kreću oko 15.000 kuna za saborske zastupnike te 18.000 kuna za ministre. Međutim, povlastica se ne sastoji samo u pet puta većim mirovinama nego i u tome što za njih ne moraju raditi koliko i obični umirovljenici. Dakle, osim što mogu imati manje godina staža, mogu se umiroviti u ranijoj dobi. Ipak, to ih ne sprečava da odlučuju hoće li građani raditi do 65. ili 67. godine, iako takve odredbe saborske zastupnike i ministre zaobilaze.

Saborski zastupnik u mirovinu može otići i ako nije odradio cijeli četverogodišnji mandat, nego više od pola, dvije godine. 

Rana mirovina




Uvjet je da ima najmanje 20 godina radnog staža i 55 godina života. Ako je riječ o saborskoj zastupnici, ona u mirovinu može sa 50 godina. Da bi stvar bila bolja, u vrijeme trajanja mandata računa se i ono u kojemu je mandat mirovao. Ova odredba vrijedi za mandate do kraja 2011. Kasnije, uvjet je povećan na 60 godina života i 25 godina staža te sve četiri godine mandata, bez mirovanja.

Mirovina zastupnika i člana Vlade računa se u iznosu od 65 posto osnovice, a povećava se za svaku godinu mirovinskog staža za dva posto. Saborski zastupnik u mirovinu može ići i ranije, ako je obnašao tri mandata te u svakom odradio više od njegove polovine, odnosno dvije godine. Uvjet je da ima 15 godina staža, a mirovina mu iznosi 55 posto osnovice i povećava se za dva posto za svaku godinu staža.

Primjerice, ako je saborski zastupnik koji prima 15.000 kuna plaće radio 15 godina, njegova mirovina iznosi 10.725 kuna (55 posto od 15.000 = 8250 kuna. Dva posto od toga je 165 kuna X 15 godina staža = 2475 kuna. Zbroj je 10.725 kuna).

Ovako izračunata mirovina spada u manje, jer iznos zastupničke mirovine može sezati i do 85 posto plaće. Plaća pojedinih ministara u Hrvatskoj iznosi oko 21.000 kuna, od čega je 85 posto 17.850 kuna. Ako je dužnosnik radio 20 godina, mirovina mu se računa kao 65 posto toga iznosa, što je 13.650 kuna. Povećanje po godini staža je dva posto, odnosno 273 kune, što za 20 godina iznosi 6460 kuna. Zbrojeno, on bi primao više od 20.000 kuna, no maksimum je navedenih 17.850 kuna.




Tako ispada da je Hrvatska doista nalik na one srednjoameričke diktature u kojima jedan posto diktatorske elite upravlja golemim siromašnim zemljama u kojima je kultura također na zaleđu događaja. Možemo li se onda dičiti hrvatskom kulturom danas? Teško. Kako pokazuje naša anketa, zaposleni umjetnici zgroženi su mirovinama slobodnjaka. Također, nije samo Arsen simptomatičan slučaj iz doba komunizma i poslijeratne pretvorbe.

I Dimitrije Popović – slikar, kipar i pisac proslavljen u svijetu, stvaratelj koji je svoje slavne cikluse izlagao od Rima do Pariza, nakon pedeset godina rada ima mirovinu manju od tri tisuće kuna, odnosno s dodatkom zbog zamjetna doprinosa hrvatskoj kulturi nešto više.

Photo: Goran Stanzl/PIXSELL

‘Zaslužni umjetnik’

Kako ističe: Puni iznos moje mirovine je 2600 kuna plus specijalni dodatak od Sabora 600 kuna za kategoriju umjetnika čiji je rad vrednovan kao poseban doprinos hrvatskoj kulturi. Svoj formalni, da tako kažem, radni vijek proveo sam kao slobodni umjetnik. To je bio moj izbor. Pedagoški me rad nije zanimao, kao ni neki drugi u kojem bi se likovna struka mogla  adekvatno vrednovati. U tom smislu sam izabrao teži put, ali sam tim izborom zadovoljan jer sam potpuno slobodan u stvaralačkom smislu. Kako spadam u one umjetnike za čiji rad publika ima povećan interes, a smisao umjetničkog djela jest da bude predan publici, mogao sam od početka svoje karijere  živjeti od svoga rada. U tome sam načinu života uvijek držao balans. Naime, zarađivao sam onoliko koliko mi je bilo potrebno za pristojno organiziran život. U profesionalnom smislu rad mi je bio uvijek na prvome mjestu. Teško mi je reći kolike moji kolege imaju mirovine danas u Italiji ili Francuskoj.

Nažalost, par umjetnika koje sam osobno poznavao nisu više među živima. O Sloveniji sam čuo da njihovi za kulturu zaslužni umjetnici imaju primanja dostojna njihova doprinosa slovenskoj kulturi. Preciznije vam mogu opisati slučaj s Crnom Gorom. Naime, ja se u enciklopedijama ili leksikonima vodim kao hrvatski i crnogorski umjetnik. U Crnoj Gori također spadam među zaslužne umjetnike. Dodatak na mirovinu zaslužnim umjetnicima je 750 eura mjesečno. Međutim, pravo na taj dodatak ne mogu ostvariti jer je moje mjesto prebivališta Zagreb, a ne Cetinje. Zvuči apsurdno, ali je tako. Slično je i s mojim članstvom u Crnogorskoj akademiji nauka i umjetnosti. Zakoni prema umjetnicima moraju biti fleksibilniji, primjereniji onom značenju i važnosti koju kultura i umjetnost imaju za zemlju u kojoj se stvaraju te kulturno-umjetničke vrijednosti.

Moja iskustva s Ministarstvom kulture i Uredom za kulturu Grada Zagreba bila su korektna. Od obje institucije dobivao sam potpore u iznosima zakonom predviđenima za izložbe u zemlji ili inozemstvu, za knjige, odnosno monografije. Država je ta koja mora shvatiti, bez obzira na razne krize kojih je bilo u svim vremenima, značaj kulture i izdvajati adekvatna sredstva. Da kultura ne bude, kao što kažete, na zadnjem mjestu.

Ako takvu mirovinu ima jedan od najpoznatijih umjetnika danas, koji dodaje da pristojno može živjeti jer i u mirovini radi, što tek reći za one koji nisu toliko poznati ili kao freelanceri nemaju status slobodnih umjetnika, pa time čak ni zdravstveno osiguranje. Jer, sudeći prema najavljenu nacrtu prijedloga Zakona o obavljanju umjetničke djelatnosti koji je u proceduri još od prošle godine i još se ne zna što će s njim biti – situacija sa slobodnim umjetnicima samo će se pogoršati. U tom su smislu ključna dva njegova elementa – minimalni financijski cenzus za ostvarenje prava na uplatu doprinosa za obvezna osiguranja iz sredstava državnog proračuna, te kriterij “zamjetnog doprinosa hrvatskoj kulturi” kao konceptualna osnova novog zakona. Kad je o minimalnom cenzusu riječ prema najavljenim kriterijima, tvrde iz Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika, bez statusa bi ostalo 65% od oko 1300 umjetnica i umjetnika, što bi značilo i gubitak privilegija mirovine koja prema HSZU-u iznosi od 1200 do 1800 kuna. 

Kategorija zamjetnog doprinosa hrvatskoj kulturi pak podrazumijeva da se oni koji žele dobiti status samostalnog umjetnika moraju etablirati, da moraju imati ozbiljan i prepoznat rad iza sebe – u prijevodu, da mora proteći nešto godina prije nego što mogu konkurirati za pravo na uplatu doprinosa. To znači da im staž počinje teći razmjerno kasno, što utječe na visinu mirovine. Riječ je o kategoriji koja, ukratko, znači da samo odabrani umjetnici među onima bez redovnog zaposlenja imaju pravo računati barem na nekakvu mirovinu. 

Kako će ove katastrofalne odluke utjecati na radnice i radnike u kulturi, nije teško predvidjeti jer riječ je o sustavu koji je obilježen jednokratnim angažmanima nepredvidljive dostupnosti, uz čestu prisilu rada na crno (osobito, primjerice, u glazbi), gotovo nepostojećom mogućnošću zapošljavanja u nekim područjima (poput suvremenog plesa), rezanjem javnih sredstava za financiranje redovne djelatnosti udruga i brojnim drugim faktorima koji ispunjavanje novih uvjeta za starosnu mirovinu čine nemogućim.

Štoviše, kako je pokazao portal Žene i mediji, poražavajuće je podatke dalo istraživanje “Kako žive umjetnice”, koje su provele Selma Banich i Nina Gojić 2018. na uzorku od 93 umjetnice iz Rijeke i okolice. Većina ispitanica radi u struci, i to u HNK Ivana pl. Zajca, Akademiji primijenjenih umjetnosti, Glazbenoj školi, Osnovnoj školi za balet i suvremeni ples pri OŠ Vežica i u EPK Rijeka 2020.

Istraživanje je pokazalo da čak 24 posto ispitanica ima ukupna primanja manja od minimalne plaće u Hrvatskoj, a više od polovice njih zarađuje manje od prosječne plaće. Zanimljivo je da je više od 80 posto ispitanica izjavilo kako ne mogu živjeti samo od svog umjetničkog rada i da taj manjak nadoknađuju honorarnim i sezonskim poslovima, radom na crno ili podrškom drugih osoba.

Nisu bitni

Ministarstvo kulture očito nema namjeru ublažiti socijalne posljedice mirovinske reforme. Očito je da se slobodne umjetnike i nezavisnu kulturu i umjetnost planski prepušta prirodnoj smrti zbog neprilagođenosti tržištu. Jer, kao što je dobro poznato, ugašeno je osamdeset posto umjetničkih galerija koje su nekada umjetnicima prodavale slike i skulpture, čime je njihov položaj postao mnogo teži. Mnogi slobodni umjetnici stoga rade neprimjerene poslove ispod svoje stručne spreme ne bi li nekako preživjeli, što je veliki poraz hrvatske kulture. Država u kojoj političari imaju do 17.000 kuna mirovine, a umjetnici prosjačkih 1200, dovoljno pokazuje zašto su granice postale autoceste bijega mladih generacija – u kulturnije zemlje!

Photo: Armin Durgut/PIXSELL

Nedavno preminuli velikan hrvatskog glumišta Mustafa Nadarević je, unatoč bolesti, bio prisiljen glumiti do kraja života

Da država nije vodila računa o bilo kakvoj vrsti umjetnosti, pokazuje i primjer netom preminulog doajena hrvatskog glumišta Mustafe Nadarevića, koji nas je svojim kazališnim, filmskim i televizijskim izvedbama oduševljavao od davne 1966. godine. Svi pamte njegova legendarnog Pometa Marina Držića i Krležina Leona Glembaya, a ravnateljica HNK Dubravka Vrgoč sa žalošću je konstatirala da je ta glumačka legenda za cijeli svoj rad primala mirovinu od samo četiri tisuće kuna. Zato se Nadarević i prihvatio uloge Izeta Fazlinovića u bosanskoj humorističnoj seriji “Lud, zbunjen, normalan”. Iako mu se, po njegovim riječima, ta uloga nikada nije pretjerano sviđala, honorari su mu  omogućili dostojan život, kakav ne bi imao od mirovine hrvatske države. Glumac je, unatoč teškoj bolesti, morao glumiti do kraja života te je prihvaćao sve uloge, poput one generala Janka Bobetka u Vrdoljakovu “Generalu”.

A to je čak i mala Crna Gora koja je Francuska po kulturi za Hrvatsku. Što su, uostalom, Arsen, Dimitrije i Mustafa u odnosu na nekog saborskog zastupnika? Očito – ništa!

Autor:Marina Tenžera/7Dnevno
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.