fbpx

PICASSO Genijalni slikar koji razotkriva svu tragiku čovjeka, a i danas je ispred svog vremena

Autor: Marina Tenžera/7dnevno

“S ponosom mogu reći – nikada nisam mislio da je slikarstvo umjetnost kojoj je cilj razonoditi i zabaviti. Kako su olovka i boja moje oružje, želio sam njime dublje prodrijeti u spoznaju svijeta”, izjavio je Pablo Picasso.

Ako je umjetnost 20. stoljeća nemoguće razumjeti bez titanske Picassove pojave, njegovih razornih raskida s prošlošću, kao i otvaranja pravaca kojima je utirao nove putove u umjetnosti, zanimalo nas je koliko je veliki Španjolac svojim razbijenim ljudskim likovima i kubističkim figurama blizak senzibilitetu današnjeg vremena.

Muzej Picasso u Parizu, kao jedan od najvažnijih umjetnikovih muzeja, zbog Covida-19 zatvoren je za javnost, ali nudi virtualnu šetnju kroz opus i život ovoga genijalnog slikara. Nakon razgledavanja male, ali bogate virtualne zbirke, jasno je da je genijalni slikar ne samo aktualan, nego još daleko ispred svog vremena svojim razlomljenim ljudskim figurama koje bezvremeno nose tragiku i svu bol ljudske patnje.

Potresni simboli

Za razliku od velikog dijela suvremene umjetnosti što se izgubila u citatnosti, reciklaži i kopiranju, poništivši vlastiti smisao i misiju istraživanja života, Picasso je razbijanjem klasične strukture slike i ljudskog lika proročanski stvorio sliku suvremenog doba. Njegove figure iscrpljenih žena, bijednih obitelji, cirkusanata, žonglera, autoportreti i stotine portreta više nego ikada prikazuju slomljenog čovjeka – treba li reći kao potresni simboli današnjice koja globalno sabire užase.

Muzej Picasso nalazi se u ljetnikovcu Hotel Sale, povijesnoj građevini koja je pod državnom zaštitom. Vila je sagrađena 1659. godine za poduzetnika Pierrea Auberta. Prvi vlasnik palače zaradio je svoje bogatstvo povećanjem poreza na sol. Zapravo, ideja tog imena bila je izvučena izove  činjenice da je francuski naziv vile preveden kao “slan”.




Prva pomisao na stvaranje muzeja posvećenog Picassu potječe iz 1975. godine, dvije godine nakon njegove smrti. Grad je planirano želio stvoriti opsežnu zbirku jer je genijalni  Španjolac stvorio svoju umjetnost u Parizu, stekao bogatstvo i tu živio veći dio svog života.

Muzej je otvoren 1985. godine. Službeno se otvaranje održalo 10 godina nakon pojave te ideje zbog nedostatka djela samog umjetnika. Izuzetno je teško, naime, bilo naći Picassove radove, čak i kod poznatih kolekcionara njegove su slike bile vrlo rijetke. I sve zbog toga što umjetnik nije volio prodavati svoje slike te je ostavio sva svoja blaga svojim potomcima.

Mnogo prije, 70-ih godina, ministar kulture Andre Malraux bio je zabrinut za sudbinu djela poznatog umjetnika. Bio je siguran da će se nakon Picassove smrti sva njegova remek-djela raspršiti svijetom i tiho se smjestiti u privatne zbirke. Slavni pisac koji je napisao i znanu knjigu o umjetniku (Glava od opsidijana) učinio je sve kako bi utjecao na zakonodavstvo tog vremena.




Na izvorima modernizma

Naime, nakon umjetnikove smrti, vrijednost njegove baštine čak i približnim izračunima procjenjivala se na milijardu franaka. Puni vlasnici imovine postali su njegova supruga Jacqueline i sin Paulo, koji nisu imali novac za plaćanje velikog poreza na slike. Stoga je osnovana komisija koja je odredila popis radova koji bi ostali u Francuskoj. Raspon je bio ogroman pa je odlučeno da će uzeti samo apsolutna remek-djela.

Zahvaljujući obitelji umjetnika, stvorena je prva jedinstvena zbirka koja je dodana u muzej Picasso u Parizu. Radovi su nadopunjeni još jednim dijelom slika 1990. godine, kada je umrla umjetnikova udovica. Od tada je galerija postupno popunjena i novim djelima iz privatnih zbirki.

Danas Picassov muzej u Parizu ima opsežnu zbirku od 5000 djela i desetke tisuća arhivskih dokumenata. Posjetiteljima se nudi više od 200 slika, oko 1500 crteža, skulptura, gravura, keramika i eksperimentalnih djela. Tu je i izložba s osobnim fotografijama na kojima je umjetnik prikazan sa svojom obitelji.

Godine 2009. počela je globalna obnova muzeja koja je trajala pet godina. Službeno otvaranje obnovljenog Picassova muzeja u Parizu bilo je 25. listopada 2014. godine. Datum se uspješno poklopio s godišnjicom rođendana velikog umjetnika. Dugoročno restrukturiranje zgrade omogućilo je povećanje galerije. Muzej je nadopunjen osobnom zbirkom slikara koja je uključivala i slike drugih poznatih umjetnika. Vlasti su potrošile 52 milijuna dolara na obnovu, a to je bilo jedan i pol puta više od planiranog.




Picassov muzej, dakako, posjeduje neka od najvrednijih djela iz svih njegovih razdoblja, pa je putovanje otmjenim salama, makar i virtualno, veliko hodočašće kroz život ovoga giganta. Zanimljivo je da Picasso nije završio akademiju. Već u Umjetničkoj školi u Barceloni mapu s umjetničkim radovima koju je trebao pripremiti za mjesec dana pripremio je za jedan dan. Kako je napisala Gertrude Stein, “Picasso se rodio kao gotov slikar” te je već kao mladić u Barceloni šokirao tamošnju zajednicu zrelošću svojih radova kao što je “Prva pričest” (1895.). Premda se upisao na madridsku akademiju San Fernando, posjeti muzeju Prado, gdje je kopirao stare majstore, bili su mu mnogo važniji.

Rano se počeo udaljavati od akademije i zanimati za nove smjerove u umjetnosti, no ipak je ključan bio posjet Parizu, gdje će se naći na izvorima modernizma i osjetiti slobodu za kojom je toliko žudio. U Španjolsku će se vratiti samo nakratko, da bi se 1901. vratio u Pariz, raskinuo s madridskom akademijom i počeo vlastita istraživanja.

Prava revolucija

Prvo veliko eksperimentalno razdoblje u njegovu slikarstvu bit će vrlo žalosno. Započeo ga je nakon smrti prijatelja Carlosa Casagemasa koji se ubio zbog nesretne ljubavi, a upravo je s njim prvi put posjetio Pariz, ostavši šokiran ljubavnim parovima na cesti i noćnim barovima, nezamislivima za konzervativnu Španjolsku. Ne samo da će naslikati maestralnu sliku “Casagemasov pogreb”, već će plava boja biti dominantna u njegovu diskursu iduće četiri godine. Tada je još živio u bijednom potkrovlju, slikajući tragične teme osamljenosti. Iako se vraćao u Barcelonu, definitivno je odabrao Francusku za svoju domovinu nastanivši se u srcu boemštine u Rue Ravignan, gdje će početi živjeti sa svojom prvom djevojkom Fernandom. Stvorila se mala umjetnička jezgra sastavljena od Picassa, Apollinairea i Maxa Jacoba, društva koje se sastajalo u kavani Brzi zec. U tom razdoblju započinje Picassov prijelaz prema ružičastom razdoblju. Počinje slikati žonglere, ljude iz cirkusa, klaunove, ekvilibriste, portrete poznatih… Ne iznenađuje što su upravo ove slike postale popularne kod bogataša, što je jedan teoretičar cinično objasnio: “Bogataši uživaju razmišljati o osamljenosti siromaha, tako im vlastita osamljenost izgleda manje kobnom”.

Slikama ljudi iz cirkusa Picasso je dirnuo u srce cijelog umjetničkog naraštaja – Apollinaire i mnogi drugi umjetnici osjećali su bliskost s tim nomadima i njihovim nomadskim životom. U to vrijeme njegov se stil slikanja nanovo približava klasičnom idealu ljepote i često je pohađao Louvre proučavajući grčku i rimsku plastiku, što će rezultirati slikom “Dječak vodi konja”, ali i dojmljivom slikom “La Toilette” na kojoj je prikazao svoju ženu Fernandu kako se češlja, gdje je očito da se pozvao na antičke uzore.

No slijedila je prava revolucija u kojoj će Picasso srušiti cjelokupnu zapadnu umjetnost. Vidljivo je to u “Autoportretu” iz 1906. godine, kada njegovo lice počinje poprimati izgled maske. Upravo tada Picasso ruši sve poznate kanone umjetnosti, počinje predmet promatrati iz više kutova. Ne samo da prekida način na koji ljudi uobičajeno promatraju slike, nego stvara samostalne strukture s više izvora svjetla. Godine 1907. nastaju prijelomne, nikad shvaćene “Gospođice iz Avignona”, čije su zagonetno značenje istraživale generacije povjesničara umjetnosti. Svaki ženski lik na toj slici je čudnovat, a dvije nemaju ljudska lica. Ne samo da je svaki pojedini lik sastavljen od potpuno različitih elemenata, već su na slici vidljivi utjecaji iberske i afričke skulpture, arhaične forme, koje do danas pokušavaju dešifrirati najveći eksperti. Isprva potpuno neshvaćena, Picassova djela odjednom počinju slijediti mnogi umjetnici, prije svega Braque s kojim će se sprijateljiti i zajedno istraživati novi koncept prostora građen na sezanističkom zahtjevu po kojemu se sve stvari u prirodi mogu svesti na kocku, valjak i stožac.

Idućih će godina Picasso sve više razarati oblike predmeta, usredotočivši se na predmete iz svog atelijera koji su imali određen geometrijski oblik, ali i počinje rabiti kolaže koristeći komade tapeta i obojenog papira kao gotove fragmente, čime je otvorio nov eksperimentalni pravac.

Nova istraživanja

Put po Italiji 1917. udaljit će ga od kubizma u cijelosti, u Rimu će po libretu Jeana Cocteaua raditi scenografiju za balet “Parada”, upoznat će i oženiti se balerinom Olgom Koklovom. Počinje slikati velebne kompozicije pune erotike, vitalnosti i života poput “Žene na plaži” vraćajući se klasičnim istraživanjima. Kasnije je naslikao i slavne portrete svog sina “Paolo kao harlekin”. No svi koji su mislili da se odrekao kubizma prevarili su se. Želja “za potpunim razumijevanjem stvari” 1921. vraća ga postkubizmu kada nastaju fascinantna “Tri glazbenika”. Tada je već toliko promijenio umjetnost, otvorio nove pravce istraživanja i postao slavan, da je postao gigantska figura koju su slijedile stotine slikara. No njegova žestoka priroda uništavala je sve žene oko njega. Nakon Olge upoznat će Marie Therese-Walter, proći i nadrealističku fazu slikanja, a kada mu treća žena ostane trudna, proći će vrlo traumatičan razvod. Taj vrlo težak period obilježit će čudna i bizarna slika deformiranih ženskih likova koje se na plaži igraju brodićem “Kupačice s brodićem”. Ratni period uvest će nove, dramatične elemente u njegovo slikarstvo i novu ženu hrvatskoga podrijetla, fotografkinju Doru Maar koju će ovjekovječiti na nizu portreta (“Žena koja plače”), o kojoj je izložba svojedobno prikazana u Zagrebu.

Njemačko bombardiranje drevnog grada Baska – Guernice, nadahnut će Picassa za nastanak najdramatičnije istoimene slike užasa. Možda najbolje tu velebnu kompoziciju neizdržive patnje opisuju Picassove riječi kojima je završio poemu o seriji grafika “Francov san i laž”: “Krikovi djece, krikovi žena, krikovi ptica, krikovi cvijeća, krikovi drveća i kamena, krikovi cigli, namještaja, kreveta, stolaca, zavjesa, lonaca, mačaka, papira, krikovi pomiješanih mirisa, krik dima koji vas

hvata za gušu, krici ptica koje padaju kao kiša u more…”. Bio je to i njegov prvi komentar na građanski rat koji bjesni između republikanaca i fašista u njegovoj rodnoj Španjolskoj. Kako su Pariz okupirali nacisti, sljedećih šest godina Picasso je nastavio raditi u atmosferi okupacije, u unutarnjoj emigraciji slikajući jezive prizore poput “Mrtve prirode s lubanjom bika”, čiju atmosferu podcrtavaju crne boje, a slika je bez sumnje strašan simbol rata. Nakon oslobođenja Pariza slavili su ga više nego ikada jer je odbijao surađivati s nacistima.

Revolucionarne promjene

Još u doba kada je promijenio pravac cjelokupnog slikarstva, počeo je skupljati afričke plemenske skulpture, a prve radove u plastici – glinene modele grubo sastavljenih ženskih figura koje će trgovac umjetninama Vollard kasnije izliti u bronci, sastavio je još početkom stoljeća. Iako je primjenjivao kubizam u skulpturi na primjeru portreta svoje ljubavnice Fernande (premda se unutarnja struktura glave nije mogla prikazati kubističkim fragmentima), skulptura je bila nadahnuće mnogim umjetnicima. I ne samo to. Kada je počeo raditi “Konstrukcije”, serije glazbenih instrumenata od kartona, lima, žica obojenog drva i valovitog metala, razlaganjem strukture do samostalnih objekata (“Violina i boca na stolu”), započeo je i brojne revolucionarne promjene u skulpturi. Do tada je tradicionalna ideja podrazumijevala ili dodavanje ili oduzimanje materijala. Picasso je otvorio put korištenja brojnih, već gotovih materijala, čime započinje konstruktivističko razdoblje skulpture. Stoga Picassovi glazbeni instrumenti kao reljefne slike predstavljaju vrhunac analitičkog kubizma u skulpturi.

Nakon rata, pritisnut golemom slavom koju nije podnosio, u zamjenu za samo jednu svoju sliku pobjegao je u jednu staru kuću u unutrašnjosti Francuske, prvo u selu Menerbesu, a potom u ljeto 1955. kupuje vilu La Californie iznad Cannesa.

To je bilo njegovo mediteransko svetište, gdje će se posvetiti slikanju atelijera, svoje nove žene Jacqueline s kojom će se kasnije vjenčati te prekrasnih prizora mora. Već 1958. kupio je dvorac Vauvenargues iz 14. stoljeća, gdje će slikati varijacije na Manetovu sliku “Doručak na travi”. Ta su njegova djela, varijacije na poznate slike, doživjela golemu popularnost.

Posljednjih godina njegova života slikarstvo mu je postalo opsesija, svaku je sliku precizno datirao, stvarajući goleme količine djela, uključujući i izvanredna djela od keramike. U mnogo kasnijih radova pojavljuje se i bradati čovjek s lulom i aktovi, ali slikani ne više sa žudnjom mladog slikara. Doživio je duboku starost i najveću moguću slavu, svakako s razlogom, jer se ni jedan europski umjetnik nije bio kadar kretati u toliko različitih pravaca i svima podariti nova otkrića.

Autor:Marina Tenžera/7dnevno
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.