‘OD HRVATSKE HRANE ODUŠEVILI SU ME ĆEVAPI I BUREK’ Autor kultne serije ‘Svi vole Raymonda’ u tajnosti u Hrvatskoj

Autor: Gordan Šojat/7dnevno

Slavni scenarist nagrađivane serije “Svi vole Raymonda”, Phil Rosenthal, boravio je osam dana u Hrvatskoj, gdje je snimao novu epizodu dokumentarnog serijala “Neka netko nahrani Phila”. Posjetio je Split, Hvar, Korčulu i Dubrovnik, gdje je uživao u delicijama hrvatske kuhinje. Iako je u Hrvatsku došao u tajnosti, proveli smo s njim neko vrijeme na Korčuli te nam je otkrio zanimljive detalje o svom životu, kao i o popularnoj seriji koja ga je proslavila.

Iako će za sebe reći da voli komfor i da nije avanturist, Rosenthal je tijekom godina prigrlio avanturistički duh kako bi gledateljima predstavio svojevrsnu suprotnost onomu što je, primjerice, radio Anthony Bourdain. Iako mu se divi, kaže da želi kušati i predstaviti svijetu jednostavnu, domaću hranu, koju može jesti rukama, nešto što bi svi kušali i nešto što bi si mogli priuštiti mladi željni putovanja i novih iskustava. Upravo zato odabrao je našu zemlju.

Zašto ste došli u Hrvatsku snimati svoj show?

Oduvijek sam htio doći u Hrvatsku. Čitao sam posljednjih godina o Hrvatskoj kao destinaciji, vidio sam videe i snimke na YouTubeu i Instagramu, a prijatelji se vraćaju odavde i kažu da je spektakularno… Uvijek tražim mjesta za koja mislim da ljudi onamo žele otići.

Vi ne jedete sve…

Ja nisam avanturist, čak ne želim skočiti u more, ne želim jesti janjeće oko, ne želim jesti insekte. Razumijete? Nisam avanturist. Ne želim tetovažu kao Bourdain na prsima koju su mu čavlima napravili pripadnici plemena. To nisam ja.




Većina ljudi to ne bi učinila…

Pogodili ste točno u bit. Svi smo gledali Bourdaina ili showove kao njegove i rekli bismo: On je divan, ali ja to nikad neću učiniti. Zato sam želio napraviti show u kojem jednostavan lik radi stvari koje bih ja mogao učiniti. Jamčim da ćemo u većini mjesta u koje idemo biti u hotelu s krevetom i jastukom te da će biti hrane koju prepoznajete iz vlastitog života, kao ovdje u Hrvatskoj. U hrvatskoj kuhinji vidim sličnosti s talijanskom i s austro-ugarskom kuhinjom, to je hrvatska kuhinja koju prepoznaješ i koje se ne moraš bojati.




Koje vam je bilo najbolje jelo u Hrvatskoj?

Prva stvar koja mi pada napamet su ćevapi koje sam jučer jeo u Splitu. Preukusno.

To je zapravo bosanska kuhinja. Gotovo da nema ništa s Hrvatskom…

Nisam znao. Ispričavam se. Svidjelo mi se sve što sam kušao. Na Hvaru sam jeo specijalnu ribu, nekog morskog psa u maslinovu ulju. Predivno, bilo je preukusno, obožavam to!

Znam što volim – burek.

I to je isto bosansko jelo.

Oprostite, samo sam jeo što su mi rekli da jedem.

Naravno, to je ulična hrana.

Tako je! Obožavam jednostavnu hranu koju mogu jesti rukama. Što jednostavnije. Neku večer s gradonačelnikom Hvara jeo sam ribu koju smo, iako je bila u ulju, jeli rukama. Kako je gradonačelnik objasnio, lakše odvojiš meso od kostiju i jednostavno poslije opereš ruke. Mi to ne radimo. Ponekad jedemo rukama, ali takvo ‘mokro’ jelo nikad rukama. Ovo kod vas u Hrvatskoj je sva ljepota i romansa, spektakularno okružje i vrijeme, nešto što asocira, primjerice, na Italiju, ali u pola cijene. Preporučio bih posebno mladim ljudima koji imaju avanturističkog duha i žele otići nekamo gdje je lijepo i egzotično da dođu ovamo. Prvo bih došao ovamo.

Hrvatska je još donekle “divlja” destinacija za europske pojmove, ali to se mijenja, zar ne?

Da, primijetio sam to, evo sad je dosta izvan glavne sezone, a Korčula je puna turista, čartera, a ni “Igre prijestolja” vam nisu pomogle da ostanete tajnoviti. Znate da nikad nisam gledao “Igru prijestolja”? Čim sam čuo za vile i zmajeve, nisam htio čuti za to. Volim priče, ako znate što sam radio prije, volim priče o ljudima, priče koje su istinite, s kojima se ljudi mogu poistovjetiti, koje se zaista mogu dogoditi. U devet godina, koliko smo pisali “Svi vole Raymonda”, imali smo zapravo samo jedno pravilo – zapitati se može li se to zaista dogoditi. Mislim da je naša formula uspjeha što smo uvjerljivi, što smo se poistovjetili s ljudima i specifičnostima koje su se dogodile u našim obiteljima. Jer što specifičnije pišeš, to postaješ univerzalniji. Nema veze odakle dolazimo. Suočavamo se sa specifičnim stvarima, svi mi imamo neke specifične navike…

Primjerice, Raymondov brat u stvarnom životu jede tako da stavlja žlicu na čelo prije nego što je stavi u usta. Gotovo devet godina to nismo objasnili, a onda smo se zapitali otkud to dolazi? Moraš imati objašnjenje. Nas deset pisaca je razmišljalo kako to napisati jer prava osoba nije imala objašnjenje, to je samo navika.

Kako je došlo do serije “Neka netko nahrani Phila”?

Došlo je od Raymonda. Jeste li gledali epizodu u kojoj smo bili u Italiji, koju smo snimili kao film s jednom kamerom, sve u jednoj snimci? To je epizoda za koju smo snimili eksterijere u Rimu, a interijere u studiju Burbank u Kaliforniji. Znači, kada hodaju ulicom i ulaze u kuću, to je u Italiji, a kada su u kući, to su kulise u Kaliforniji.

Glumca Raya Romana pri kraju prve sezone Raymonda pitao sam kamo ide na odmor. Rekao je na obalu New Jerseya. Rekoh, ok, ocean, plaža, malo hladno, nije loše… Pitao sam ga je li bio u Europi. Rekao mi je da nije, a imao je već 40 godina. Nikad nije bio u Italiji, odakle mu je obitelj, zato što nije baš zainteresiran za druge kulture. Čim mi je to rekao, pomislio sam kako moramo snimiti epizodu u kojoj ćemo ga poslati u Italiju s tim stavom da ga nije briga. Rekao sam, odradit ćemo emisiju i vratit će se s mojim stavom. Takvu sam epizodu napisao i takav se vratio, oduševljen ljudima, Italijom, hranom… Upravo to je pobudilo želju u meni da takve stvari napravim za sve ljude u novoj emisiji takvog tipa. Jedino što je do realizacije prošlo pet godina… Odbili su me gotovo svi, a onda mi je PBS dao show od šest epizoda. Nazvao sam brata i objasnio mu da je ideja da putujem na najbolja mjesta za hranu. Pitao me zar će mi stvarno to dati raditi i hoće li se show onda zvati “The Lucky Bastard” (Sretni gad). Rekao sam mu: ‘Richarde, daj otkaz i dođi raditi sa mnom, producirat ćeš show, a firmu ćemo nazvati Lucky Bastards’. Tako smo je i nazvali. Sretni smo, on je moj najbolji prijatelj, putujemo zajedno, radimo emisiju zajedno…

Tako ste počeli na javnoj televiziji…

Da, počeli smo na javnoj televiziji, odradili smo šest emisija, osvojili nagradu James Beard Foundation Award za najbolji “travel show”, i onda, ne znam zašto, možda je bio novac, ali su nam otkazali. Hvala Bogu, došao je Netflix i budžet nam je odmah odletio u zrak. Htjeli su da snimamo s 4k kamerama, a na sastanku s Netflixom pitali su me što nisam imao prije, a sad bih htio imati. Najbolji razgovor koji možeš imati! Rekao sam da želim tematsku pjesmu.

Kao James Bond?

Pomalo. Obožavam bend Lake Street Drive i pitao sam ih bi li snimili pjesmu. Ja sam napisao tekst, a oni sjajnu glazbu koja je jako zarazna. Mislim da “Prijatelji” nikad ne bi bili tako popularni bez one sjajne pjesme.

Koliko ste sada zbog visoke produkcije promijenili show? 

Show je točno onakav kakav je bio na PBS-u, i ja sam isti, nisam se promijenio, mislim. Možda sam postao malo veći avanturist, jer kad putujete, ipak si ne možete pomoći. Moram vam priznati da sam ipak jeo insekte, pojeo sam mrave u Japanu. Na salati su bila dva ogromna crna mrava. Jeo sam i škampa koji je upravo bio ubijen i još se micao. No, kako god, za mrava je trebalo puno hrabrosti. Prvo sam pomislio da taj restoran baš nije čist jer su kukci u jelu, no kad su mi objasnili da je to namjerno, počeo sam oklijevati, a kuhar je rekao da ima okus poput limuna. Skupio sam svu hrabrost i jedva zagrizao. Bilo me strah onog hrskavog zvuka, ali pojeo sam. I doista, kao da je netko stavio limun na vrh. To je bio specifičan mrav iz tog dijela šume u Japanu koji ima okus po limunu. Fascinantno.

Zamislite koliko su ‘krivih’ mrava pojeli dok nisu našli onog pravog! 

Da, postoji izreka “Hrabar je bio čovjek koji je prvi pojeo kamenicu”. Kamenica ne izgleda baš privlačno, a kad je kušaš, bajno! Jedno od najboljih životnih iskustava. Ali to je život, isprobavamo stvari. Ako ne isprobavate, nećete znati.

Sutra ću jesti ježince koje jako volim. Jeo sam ježince u Japanu, odličan okus. Jedem ježince u Kaliforniji, drugačijeg su okusa. A sada ću probati ježinca u Hrvatskoj i sigurno je puno jeftiniji nego onaj iz Santa Barbare.

Uvijek izgledate spremno, ali i iznenađeno kad idete na novo mjesto, kao dijete koje se veseli novom iskustvu…

Takva sam beba. Volim da mi je ugodno. Star sam sada, ne volim se smočiti, ne volim da mi bude hladno, beba sam. Ali jednom kad sam vani, radim, moram, to je moj posao. Ne glumim, doista ne glumim i mislim da više od ičega osjećam sreću što imam priliku ovo raditi. Duboko sam zahvalan. I duboko, duboko u sebi, mislim da nikad niste razgovarali sa sretnijom osobom.

Koja je najbolja kuhinja koju ste kušali?

Mislim talijanska. Naravno, sada smo jako blizu Italiji i osjećam taj utjecaj ovdje. Kamo god odem, postoje lokalni specijaliteti i morate ih probati. Znam da Amerikanci, kada putuju, traže McDonald’s jer im je to poznato, to znaju. Bio sam jednom na nekom manjem kruzeru i ondje je bila hrana, kao Las Vegas buffet, ali bio je dobar i uživao sam. Kada smo došli u Barcelonu, išao sam u grad na večeru, a ljudi s kruzera su me pitali zašto idem kada imamo fine hrane na brodu. Pa, moraš kušati stvari kad si već tamo, zato si došao.

Možete biti avanturisti samo ako se dignete iz kauča i odete nekamo gdje niste bili, čak i u vlastitom gradu. S tim sve počinje, da ne želite iste stvari u životu svaki dan, da ih promijenite malo. Čak i za vrijeme korone možemo i dalje putovati. Pogledajte na telefon, provjerite restorane u svom gradu u koje još niste išli, posebno restorane iz drugih strana svijeta. Naći ćete nešto. Učinio sam to s ćevapima. Ne postoji izgovor da se ne isprobaju nove stvari.

Tko donosi odluke kamo ćete ići snimati?

Ja, ali mi je uvijek drago čuti prijedloge.

Gdje još niste bili?

U Novom Zelandu, u Indiji, Africi, Cape Townu… Htjeli smo snimati u Aziji, ali je propalo zbog covida.

Jeste li bili u Rusiji?

U Rusiji sam snimio cijeli film “Exporting Raymond”. Rusi su me zvali i htjeli su da svoj show “Svi vole Raymoda” snimim u Rusiji pod imenom “Svi vole Kostu”. Nije prošlo kako sam očekivao, ali smiješno je. Ma morate pogledati dokumentarac.

Je li bilo votke u Rusiji?

Bilo je jako puno votke! Jednom su nam na sastanak donijeli čaše pune vode i ja sam popio malo i shvatio da to nije voda. Oni popiju nekoliko takvih punih čaša dnevno. Ali život je težak u Rusiji, jako je hladno i prolaze kroz puno s*anja, pa moraju piti. Ja mislim da je alkohol izmišljen kako bi život učinio podnošljivijim i ugodnijim.

Koliko očekujete sezona “Neka netko nahrani Phila”?

Onoliko koliko još mognem izdržati. Ova emisija je odlična promocija za zemlju pa radimo i s turističkim zajednicama, Netflix nam daje dio budžeta, a ostalo popunimo sami. To ne činimo kako bismo uzeli novac, već kako bismo naveli ljude da dođu na lokaciju u tu zemlju. Nigdje nisam imao loše iskustvo, no kada bi hrana negdje bila loša, onda to ne bih stavio u emisiju. Nemam namjeru prikazati negativnu stranu, već samo pozitivnu. Nitko nije uzbuđeniji od mene što sam sada ovdje kako bih pokazao svijetu kako je ovdje sjajno.

Autor:Gordan Šojat/7dnevno
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.