Photo: Igor Kralj/PIXSELL

NEOBIČAN SLUČAJ NOVINARA N. – Crtica iz bogate karijere, kapljica dobrog vina i jedan veliki (e)kran

Autor:

Dražena Ilinčića prepoznajemo kao svojevrsni trademark domaće kulture – gospodin austrougarskog kova koji koncizno i britko prezentira teme poznate po poslovičnoj dubini i slojevitosti, zbog čega su ranije samom fasadom odbijale brojnu potencijalnu publiku. Navedene kvalitete su ga ispoljile kao zaštitno lice kultne emisije ‘Pola ure kulture’, no i kao ‘posljednjeg Mohikanca’ kulturne scene – koji za razliku od velike većine kolega sadržaj šarmom i ‘mesom’ nastoji približiti ‘mainstreamu’. Ili je barem to hvale vrijedna nuspojava njegovog talenta. Ovo sve je bio nužan uvod pošto je roman (kojeg možete kupiti OVDJE) uglednog izdavača ‘Ocean more’ apostrofiran kao kvazi-autobiografija. Zašto kvazi? Jer plovi uzburkanim vodama između Ilinčićeve bogate karijere, fikcije, valova magijskog realizma i kritične note prema zatvorenom svijetu novinarstva u kulturi. Ironija, sarkazam, cinizam i inteligentno rezoniranje umotani su u ‘smooth flow’ – čitatelj tako bez previše naprezanja roman može otvoriti i na plaži, i uz lampu pored naslonjača, i uz sjedalicu u javnom prijevozu. A kada vas priča osvoji, onda otkrivate da ovo nije proglas novinara za novinare, memorandum iskusnog televizijskog kadra za pitomce ili manifest kulturnjaka za umjetnike u usponu. Već životna crtica za svakog tko ju je željan saslušati, poput vremenske kapsule koju ne morate zabravljenu dekadama čekati.

Iako roman vješto bježi od bilo kakve pretencioznosti, nju je nemoguće izbjeći u brzinskom opisu fabule – zamislite samozatajnog Velikog Gatsbyja u svijetu hrvatske kulture i novinarstva, s daškom jednostavne kompleksnosti Woodyja Allena… Možda je loša usporedba, ali postoje određeni elementi koji se naziru u ovo priči – mladi i neiskvareni protagonist u proboju upoznaje apsolutnog autoriteta kojeg kroz druženje doživljava u čitavom spektru međuljudskih odnosa. Od euforije i impresije do apsolviranja i zasićenja. No baš kao i u Fitzgeraldovom klasiku taj gospodin N. ima ono nešto zbog čega ga pamtite svaki puta kada pogledate u daleki svjetionik na obzoru. Ili, u ovom slučaju – kran koji iz ptičje perspektive razotkriva široki kadar u pokretu. Grad Zagreb koji se kroz N.-ovu karijeru stopio s novopridošlim pukom i metastazirao za nove generacije – novinarstvo više nije ono što je nekoć bilo, kao ni kultura. I Ilinčićev Gatsby na svoj način pati za svojom Daisy, krotkom damom koja je nekoć bila sinonim za jednu struku. A danas gotovo da i ne postoji, izgubljena u nekim novim društvenim vrijednostima. Koncept eksponencijalnog prezasićenja gurnuo je formu ponad sadržaja što je N. s obzirom na prirodni talent i oko prepoznao, pa je sadržaj suptilno pogurao kao svojevrsnu subverziju prosječnom gledatelju. I u tome je uspio pa je njegov mladi poznanik poput spužve nastojao pokupiti barem fragmente iskustva koje u ovom brzom vremenu znači sve manje.

U tom kolopletu dvaju karijera – jedne izložene zaboravu, druge usponu na društvenoj ljestvici – čitatelj osjeti koliko su im drugačiji pogledi na svijet. Kreativni procesi su danas u toj mjeri olakšani da utječu i na samu kreativnost, a platni spisak, ego i brzopletost nadilaze ideju, improvizaciju i prepuštanje trenutku. Ilinčić je za pisanje izabrao N.-ov stil u kojem nenametljivo, jednostavno i iz drugog plana ukazuje na sve ono što dominira današnjim društvom. I to ne kritizira već kao sjetni promatrač analizira situaciju, prepušta mjesto ‘mladim lavovima’ i daje im impuls za kreativni rad, dozu sebe za nastavak sijanja ideje poput ‘Inceptiona’ koji umjesto zvrka koristi kran. Kada dođete u fazu da roman možete pisati godinama bez ikakvog pritiska, da se fabula razvija s novim okolnostima i da na kraju sve ima najpozitivniji mogući oblik rutine – onda znate da se stasali i kao pisac i kao glavni akter romana. Magijski realizam ili životni nadrealizam nastaju uz čašu dobrog vina, kufer prepun uspomena ili odlično društvo u potkrovlju jednog stana u centru. Zato na koncu svaki slučaj (život) mora biti krajnje neobičan. Jer nema običnih ili malih događaja i situacija, samo nedovoljno dobrog kuta gledanja na iste. I nekada nije bitno pamte li vas zbog vašeg rada ili kao lice s televizije. Već donosite li im momentalni osmijeh na lice ili ne. To vas čini neobičnim. I vječnim.

Neobičan slučaj novinara N. // Ocean More
Autor:
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.