Foto: Ivo Čagalj/PIXSELL

NELI RUŽIĆ: ‘Radnica u plavoj kuti simbol je našeg poraza kao društva’

Autor: Marina Tenžera

Jedna od najznačajnijih, najzanimljivijih i najangažiranijih umjetnica koja se bavi teškim temama naše stvarnosti u rasponu od pljačkaške pretvorbe i privatizacije koja je opustošila mnoge nekoć uspješne tvornice, zaborava povijesti i njezinih žrtava do katastrofalnog odnosa prema radnicima jest Splićanka Neli Ružić (1966.). Ova iznimna stvaralačka ličnost s međunarodnim iskustvom, magistra umjetnosti, diplomirala je slikarstvo na Fakultetu primijenjenih umjetnosti u Beogradu.

Od 1991. godine živjela je u Splitu i sudjelovala aktivno na hrvatskoj umjetničkoj sceni, da bi krajem devedesetih godina otišla u Meksiko te završila poslijediplomski studij na tamošnjem Fakultetu umjetnosti, UAEM. U Hrvatsku se vratila 2012. godine. Njezini su radovi dio kolekcija Galerija umjetnina u Splitu, MMSU-a Rijeka, MSU-a Zagreb, Kolekcije suvremene umjetnosti Galerije “Marino Cettina” i Canal Mediateca Caixa Forum Barcelona. Neli Ružić koristi različite medije poput fotografije, objekata, instalacija i videoinstalacija, te često radi procesualne radove kroz dulja vremenska razdoblja.

Neki od njezinih radova su zamišljeni kao vremenski strojevi, a problem vremena, heterokronije i memorije provlači se kroz cijeli njezin rad. S umjetnicom razgovaramo o njezinu opusu koji propituje i iskustva migracije: geografske, povijesne i osobne diskontinuitete, situacije u kojima se preklapaju društveno i emocionalno te utopije prošlosti i osobne mikroutopije, povijest i pejzaž.

Nedavno ste u Tehničkom muzeju na poziv kustosice Kosjenke Laszlo-Klemar sudjelovali u razgovoru o temi Automatizacija rada i radni odnosi s Draganom Modrić. Kako su vaši videoradovi Ana“, u kojem je glavna protagonistica bivša radnica zatvorene tvornice Dalmatinka Sinj, i rad Do konca odgovorili na temu?

Često sam se u svojim radovima bavila bilježenjem nevidljivih povijesti, tema vezanih uz postsocijalistički kontekst, društvenu tranziciju i proces brisanja povijesti. Rad “Do konca” svojevrsni je hommage propaloj sinjskoj tvornici Dalmatinka i njezinim radnicama, zanimalo me učiniti vidljivima i vratiti u javni prostor društveno odbačene i obespravljene, one koji su svoje živote i radni vijek ugradili u industrijski napredak i ostali bez tog konteksta.

Razgovor na poziv kustosice Kosjenke Laszlo-Klemar u kojem sam sudjelovala s Draganom Modrić odvio se u okviru Filmskog programa u Tehničkom, gdje je prikazan i rad “Do konca”. Razgovarali smo o temi “Automatizacija rada i radni odnosi”, odnosno o segmentiranju poslova u kojima jedna osoba godinama obavlja jednu repetitivnu radnju. Ali i o procesu uključivanja žena u polje rada u slučaju Dalmatinka i promjenama koje je (de)industrijalizacija imala na društveni položaj i život žena posebno u ruralnim područjima.

Instalacija “Do konca” nastavlja se na niz godina istraživanja Dragane Modrić, Nikole Križanca i Jelene Pavlinušić koji su od 2014. godine počeli istraživati značaj tvornice u lokalnoj zajednici. Sastoji se od okomite projekcije videoinstalacije “Ana”, filma “Do konca” te tri obostrana industrijska viseća sata spašena iz bivše Tvornice i predionice konca Dalmatinka Sinj. Vrijeme na satovima bivše tvornice pokazuje sedamnaest sati i šesnaest minuta, a zaustavljeno je u trenutku kada je ugašena i proizvodnja.




Vertikalna videoprojekcija portret je bivše radnice Ane Radović, prikazan kroz memoriju automatiziranog pokreta na kružnoj predilici, stroju na kojem je radila od 1963. do 1992. godine. Video je nastao tijekom radionice s bivšim radnicama Pokreti za strojeve (mikro koreografije), održanoj u listopadu 2018. koju sam vodila sa snimateljem Darkom Škrobonjom, a u okviru participativnog projekta “Skrojene budućnosti? Umjetnost i kultura o tekstilnoj industriji” Tehničkog muzeja Nikola Tesla. Radionicu smo ostvarili u galeriji “Sikirica” u Sinju u trenutku dok se tvornica Dalmatinka rušila bagerima.

Zamolila sam bivše radnice da pokušaju po sjećanju rekonstruirati pokrete rada na strojevima. Nakon mnogo godina Ana Radović priziva tjelesnu memoriju i vjerno rekonstruira pokrete tijela u praznom prostoru u tišini. Akcija je potresna na više razina: zbog osjećaja izgubljenosti jedne generacije čiji je polet zamišljanja budućnosti do kraja izbrisan u tranziciji, ali i zbog same praznine koju ona uspijeva ispuniti pogledom koji opredmećuje ondašnji stroj i nit pamuka. Bivša radnica Ana, u plavoj radničkoj kuti, simbol je našeg poraza kao društva, kriminalne privatizacije i marginalizacije radničke klase. Film “Do konca” bilježi zatečeno stanje propale tvornice u njezinu terminalnom stanju, tijekom kraja stečajnog postupka 2017. i tijekom 2018. godine, kada je tvornica prodana tvrtki Business park.

Rad je postavljen na skupnoj izložbi “Skrojene budućnosti?” kustosice Julije Gracin, kao i na mojoj samostalnoj izložbi u Galeriji “Sikirica” u Sinju koju je kurirala Dragana Modrić. U filmu “Do konca”, osim sa snimateljem Darkom Škrobonjom, surađujem i sa Studiom Sensoria / Tonči Bakotin, koji je zaslužan za zvučnu kompoziciju filma. Ovaj rad dio je zajedničkog napora jer se prelama sa zajedničkim nastojanjima i naporima.




Za svoj videorad znakovita naziva Stolen Future (Ukradena budućnost) dobili ste drugu nagradu T-HT-a MSU-a, a rad se kroz medij svjetla bavi napuštenim Motelom Trogir. Kao rezultat te inicijative, Motel Trogir je 2013. dobio status trajno zaštićenog kulturnog dobra RH. Kako je došlo do nastanka tog rada koji je postao dio fundusa MSU-a i što ste željeli postići osvjetljavanjem devastiranih bungalova?

Kao i projekt “Do konca”, i rad “Stolen Future” dio je zajedničkih napora. Videorad je nastao kao rezultat intervencije u napuštenom objektu Motela Trogir, krajem 2014. godine u organizaciji projekta “Motel Trogir” i udruge Slobodne veze za suvremene umjetničke prakse.

Videorad je realiziran u suradnji sa snimateljima Idom Skoko, Darkom Škrobonjom i kompozitorom Ricardom Cortésom. Bilježi protok vremena: mijenjanje ambijentalnog svjetla, od dnevnog do sutona i noći. Od sirove dnevne slike devastiranih bungalova prelazi u onu kontrastnu noćnu koja kombinira elemente svečanosti i propadanja stvarajući tenziju između entropije i utopije. Gornja etaža svakog od šest zapuštenih motelskih bungalova bila je osvijetljena različitom bojom, naglašavajući njihove karakteristične otvore, ujednačeni ritam identičnih kubičnih paviljona i skulpturalnu dimenziju Vitićeve modernističke arhitekture. Intervencija je trajala samo jedno popodne do noći. Gotovo oprečno od sadašnje situacije devastiranih prostora, ovim radom sam htjela stvoriti iluziju mogućeg, alternativu apsurdnosti tranzicijske devastacije.

“Stolen Future” bljesak je nekog drugačijeg scenarija; nematerijalnost svjetlosti priziva prošle budućnosti, ali i alternativne sadašnjosti. Motel Trogir (bivši motel Sljeme, zatim Soline), izgrađen 1965. godine po projektu arhitekta Ivana Vitića, krajem devedesetih dvaput je prodan, nekoliko vlasnika spori se za vrijednu parcelu i samu građevinu, slučaj je u sudskom procesu već niz godina, a lokalne vlasti ne vide mogućnost rješenja.

Na koji ste način u svom poznatom filmu Nigdina/NOWhere u kojem ste na tvrđavi Klis snimali ostatke svoje skulpture Prije svitanja i spomenik Bogdana Bogdanovića Čuvar slobode istražili tzv. arheologiju vremena?

U filmu “Nigdina/NOWhere” istražujem preslagivanja identiteta i percepciju vremena u procesu mog povratka u zemlju nakon dugogodišnjeg izbivanja u odnosu na sudbine i stanja dviju skulptura na Kliškoj tvrđavi: ostatke moje skulpture “Prije svitanja” kojom premjeravam vrijeme vlastite odsutnosti i prazno mjesto spomenika Bogdana Bogdanovića “Čuvar slobode” koji mi nudi povijesni okvir, pogled na politike memorije i zaborava.

Apsurdna situacija tih dviju skulptura, jedne privremeno postavljene, zaboravljene te pronađene i druge trajno postavljene te demontirane, otvara prostor za promatranje paradoksa vremena. Iz takve post-situacije, neke vrste konzumirane budućnosti koju nalazim u tragovima, međusobno iščitavam osobnu i kolektivnu memoriju kroz spektar poslijeratnog perioda brisanja, kolektivne amnezije 90-ih, iskustva migracije i interumjetničkog dijaloga. “Čuvar slobode” posljednji je spomenik Bogdana Bogdanovića, arhitekta i urbanista, značajnog po brojnim spomen-područjima posvećenim borcima NOB-a i žrtvama fašističkog terora.

Spomenik palim borcima nalazio se na Klisu samo osam godina, do 1996. godine, kada je uklonjen. Razgrabljeni Bogdanovićev spomenik “Čuvar slobode” metafora je otimačine, privatizacije zajedničkog dobra. Moja skulptura “Prije svitanja” pronađena nakon 20 godina, sastojala se od 79 betonskih ploča s otiscima ruku, a ostala je na Kliškoj tvrđavi igrom slučaja te iste 1996. godine. Snimatelj filma je Boris Poljak, a film je producirao Kinematograf i produciran je uz pomoć HAVC-a.

“Nigdina/NOWhere” intermedijalni je rad, odnosno sastoji se od eksperimentalnog filma i umjetničke knjige koja je nastala u suradnji s Irenom Bekić i Galerijom Prozori. Knjiga polazi od šireg istraživanja percepcije vremena i problematizira pojam “povratka” u posttranzicijskom kontekstu. Na poetičan način isprepliće osobne arheologije i povijesne situacije brisane i nevidljive povijesti kao i promišljanja o nelinearnom protoku vremena: preklapanja, izmještanja i istovremenosti. Nigdina je za mene taj osjećaj balansiranja na rubu bezdana, međuprostor, limbo bez pravog konteksta. Suočavanje s povratkom, s vremenom, sa samom sobom, sa zemljom u koju sam se vratila.

Kako je izgledao vaš rad u Meksiku, gdje ste desetak godina radili kao profesorica na ENPEG La Esmeralda, kao i na drugim umjetničkim akademijama?

Iskustvo Meksika, zemlje s postkolonijalnim problematikama i nepomirljivim klasnim podjelama, ali i kultura različitosti i hibridnosti, otvorenosti i interesa za kulturu i umjetnost ključni su za moj umjetnički i pedagoški razvoj. U Meksiku sam desetak godina predavala na likovnim akademijama ENPEG La Esmeralda u Mexico Cityju, te na UAEM-u, Morelos, kraće vrijeme na ESAY na Yucatanu. Smatram da je za mene bilo ključno iskustvo sudjelovanje na Tránsitos, istraživanje, eksperimentiranje i umjetničko transdisciplinarno stvaralaštvo čiji sam sudionik bila više godina (2008. – 2011.).

Diplomado Tranzit je eksperimentalna – transdisciplinarna nadogradnja diplomskih studija. Osim teoretskih razmatranja novih pristupa umjetničkom obrazovanju, osmišljavali smo i zanimljive radionice koje su vodili dvoje ili više koordinatora različitih umjetničkih disciplina, npr. glazbenik i likovni umjetnik ili čak matematičar i koreograf. Niz ideja o umjetničkom obrazovanju o kojima smo raspravljali na tom seminaru utjecao je i na moj koncept Galerije Škola.

Poziciju organizatorice imali ste i kao voditeljica splitske Galerije Škola, izložbenog prostora Škole likovnih umjetnosti. Učenici su se kroz taj program imali priliku upoznati s najvažnijim autorima suvremene umjetničke scene u Hrvatskoj. Kako je izgledao proces provođenja izložbenog programa u sklopu jedne srednjoškolske obrazovne institucije?

Krajem 2014. godine povjerena mi je uloga voditeljice tada još nepostojeće galerije Škole likovnih umjetnosti. Kao posebnost ovog galerijskog prostora definirala sam stvaranje poveznica i prostora dijaloga između suvremenih umjetničkih praksi i inovativnih pristupa u umjetničkom obrazovanju. Projekt je započeo nultom izložbom “Prošle budućnosti: Buduće prošlosti” koja je problematizirala arhiv škole i njegove moguće narative, izložba je bila kamen temeljac za cijeli projekt Galerije Škola jer se bavila samom školom, životom u instituciji, topologijom bliskosti.

U sklopu programa Galerije Škola, sljedeće tri godine predstavljene su izložbe autora suvremene umjetničke scene uz jednako važne popratne programe poput radionica i razgovora s umjetnicima, projekcija te izložbi školskih projekata i učeničkih radova. Za djelovanje Galerije Škola izuzetno je dragocjena bila suradnja s Ivanom Meštrov koja je kurirala većinu izložbi te s Nikolom Križancem koji je definirao njezin vizualni identitet.

Od 2016. godine, Galerija Škola s drugog kata škole izmještena je u novi prostor u neposrednoj blizini škole koji smo uspjeli dobiti na korištenje od Grada. Budući da je od samog početka dogovoreno da se voditelji galerije izmjenjuju, od 2017. godine donedavno galeriju je vodio Hrvoje Zuanić, a od 2021. godine program osmišljava Hana Letica, nova voditeljica Galerije Škola.

Kao dugogodišnja nastavnica u istoj školi i docentica Slikarskog odsjeka UMAS-a, gdje vidite prostor unapređenja obrazovnog sustava umjetničkih škola i višeg umjetničkog obrazovanja?

Moj autorski rad još od samih početaka bio je isprepleten integriranjem polja umjetničkog i pedagoškog rada te angažmanom u organizaciji izložbi. Uvjerena sam da umjetnost kao polje senzibiliteta i solidarnosti može pridonijeti jačanju spona koje nas drže zajedno, a sve ove aktivnosti samo su oblici tog proširenog polja. Umjetničko obrazovanje odraz je šire društvene, pa i globalne situacije, ali i samih lokalnih stvarnosti. Proces podrazumijeva određeni početni impuls, kaos, traženja i promjenu, otkrića i područja intenziteta, kao i sublimacije. Naravno, za sve procese važna je struktura u stjecanju znanja i vještina, ali i uporan rad.

Vjerujem da umjetničko obrazovanje ponajprije treba biti usmjereno na razvijanje senzibiliteta, ali i kritičkog odnosa prema svijetu koji nas okružuje. Stvoriti uvjete za duboko shvaćanje i razvijanje umjetničkih procesa koji su transformativni u osobnom i u društvenom smislu. Kao umjetničkog pedagoga zanima me kako kod studenta/ica potaknuti razvoj autentičnog, kako usmjeriti da se ono razvije u bogato umjetničko iskustvo?

Vjerujete li da angažirana umjetnost i snažna likovna scena mogu utjecati na društvene promjene?

Umjetnost stvara iskustvo u najintenzivnijem smislu, zajedničko iskustvo. Kroz imaginarno priprema prostor mogućeg. Ima potencijal političkog, stvaranja sasvim novih veza u javnom prostoru i transgresije stvarnosti.

Prošle godine bili ste kustosica Almissa Open Art Festivala 112 u Omišu čije kuriranje svake godine preuzima jedna umjetnica ili umjetnik. Koliko je taj festival koji je pokrenuo Vice Tomasović zaživio svojim umjetničkim praksama koje se referiraju na stvarnost?

AOA Festival djelomično je izvaninstitucionalna manifestacija (uz vrijednu podršku HULU Split) i zato je fleksibilna i izuzetno zanimljiva. Zahvaljujući entuzijazmu Vice Tomasovića, osnivača i direktora festivala, jedini je dugotrajniji kulturni događaj suvremene umjetnosti u Omišu. Osim aktiviranja prostora grada, njegova specifičnost je i to da od 2016. godine Tomasović svake godine pozove jednog umjetnika ili umjetnicu da osmisli festival. Mogu, naravno, govoriti samo iz vlastitog iskustva, različiti umjetnici pristupaju na različite načine, ali mislim da je svima zajedničko to što predlažu teme iz autorskog kuta i vlastitog umjetničkog istraživanja. Pristup je zasigurno donekle intuitivniji. Mislim da je to važno, posebno u kriznim i neizvjesnim situacijama kada treba preuzimati rizik, što kao rezultat može proizvesti eksperimentalnijie i radikalnijie načine interveniranja u život grada, što Almissu čini jedinstvenom.

Autor:Marina Tenžera
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.