Foto: Boris Kovacev / CROPIX/ilustracija

KULTURA SE ZA ISELJENIKE IZ HRVATSKE VIŠE BRINULA U JUGOSLAVIJI NEGO SADA Današnje umjetnike više zanimaju seksualne manjine i rasizam nego nestanak stanovništva

Autor: Maja Hrgović/7dnevno

Kao sestre blizanke “rođene u ponoć, jedna malo prije, druga kasnije”, kako bi rekao Gibonni, kultura i društvo uvijek su u pitomoj simbiozi – ili barem u tvrdoj kohabitaciji.

Umjetnost i kultura bave se, barem dijelom, istim onim pitanjima s kojima se hvataju ukoštac socijalne politike: gladi i obilja, otuđenosti i straha, egzistencijalne muke i ostvarivanja sna. Čudno je onda što je problem ekonomske migracije, zbog koje je Hrvatska u tri desetljeća svoje samostalnosti izgubila vrtoglavih 18,7 posto ukupnog stanovništva, tako temeljito zanemarena tema u našoj kulturi.

Neobično je to što je prije pedeset godina, kad je, zahvaljujući bilateralnom ugovoru o uvozu radne snage iz Jugoslavije u Njemačku, krenuo prvi veliki val ekonomske migracije na Zapad, tema gastarbajtera bila višestruko više i kvalitetnije obrađena nego što je to danas, kad je jasno da je masovno iseljavanje radno sposobnih Hrvata iz zemlje najveća prijetnja opstanku zemlje. U književnosti, likovnoj umjetnosti, glazbi i filmu, samo je nekoliko suvremenih ostvarenja koja uspostavljaju dijalog s ovom velikom društvenom temom. Dok se hrvatski umjetnici rado bave, primjerice, pravima seksualnih manjina, rasizmom i klimatskim aktivizmom, pitanje neposrednog demografskog osiromašenja zemlje ostavlja ih nezainteresiranima.

Čemer i jad

Neki od radova koji su sedamdesetih i osamdesetih godina tematizirali živote gastarbajtera ušli su u kolektivnu kulturnu svijest i u današnjem se akutnom nedostatku novih radova s temom ekonomskih migracija čine osobito aktualnima.

Ciklus “Povratak gastarbajtera” koji je poznati hrvatski fotograf Mladen Tudor snimio 1978. godine u prekrcanim kupeima vlaka punog gastarbajtera, nevjerojatno je dojmljivo fotografsko svjedočanstvo o sudbini kruhoboraca koji su, pogonjeni u jednakoj mjeri i hrabrošću i očajem, spakirali u kofer sve bez čega ne mogu i uputili se u Njemačku, stvoriti nešto za sebe, za svoju djecu.

Teško je reći je li Mladen Tudor, kad se ukrcao na vlak s gastarbajterima u namjeri da fotoaparatom dokumentira njihovu odiseju, baš ciljao na to da u fokus svojih crno-bijelih fotografija donese njihove nezgrapne, gomoljaste kofere i predstavi ih kao snažnu vizualnu metaforu za život nepripadanja i izgnaništva. Izglednije je da je, zainteresiran prije svega za portrete, za ljude, te kofere “ulovio” objektivom kao neplaniran plijen na fotosafariju. Kako bilo, ti su neugledni glomazni koferi na ovim fotografijama nešto poput spomenika gastarbajterskom čemeru, jedna užasno tužna stvar – čak i na fotografijama na kojima su svi nasmijani od uha do uha.

Naime, na licima ljudi koje je Tudor fotografirao u ovom kultnom ciklusu nema mnogo vidljivih tragova tuge. To su muškarci koji nisu zaslijepljeni tlapnjom o životu bez muke, o kruhu bez motike. Lica su im vedra, neki se smiju, neki su vjerojatno pijani – boca putuje iz ruke u ruku, šeširi su im na glavama bećarski nakrivljeni. Lica su im izborana, a oči se čine starijima, možda i mudrijima od njih samih. Na jednoj fotografiji, kroz prozor vlaka naginju se muškarci spremni za odlazak, mašu jednomu koji je ostao na peronu i okrenut je leđima.




Najpoznatiji ciklus

Na drugoj, kupe u kojemu su se radnici natiskali kao srdele, namjestili se za spavanje, a jedan od njih, razdragan alkoholom, zabavlja i sebe i njih nekim pošalicama. Na trećoj, isti ili susjedni kupe, vlak je krenuo, svi su zaspali. Soundtrack ovim fotografijama mogla bi biti Rundekova “Radnička klasa odlazi u raj”, koja je napisana 1981., tri godine nakon što je Tudor snimio svoj najpoznatiji ciklus. Ili možda “Dok jezdiš k Alemanji” Zabranjenog pušenja u kojemu jednom bauštelcu “čežnja srce razara” dok se nakon odmora u domovini vraća u Njemačku brzim vlakom Kozara express.

Mladen Tudor umro je prošlog ljeta u osamdesetoj godini, a u bogatom opusu koji je desetljećima gradio kao fotograf u novinskim redakcijama (slično kao Tošo Dabac, u čijem je iličkom ateljeu bio čest gost), upravo je ciklus “Povratak gastarbajtera” najblistaviji dragulj.

Prije deset godina, kad se programom festivala Kroatien Kreativ 2013. u Njemačkoj obilježavao ulazak Hrvatske u Europsku uniju, u Povijesnom muzeju u Frankfurtu bila je otvorena izložba Dragutina Trumbetaša “Gastarbajteri u Frankfurtu”. Svestrani likovni umjetnik vratio se tako “na velika vrata”, dostojanstveno, na mjesto na kojem je šezdesetih kao tvornički radnik i ilegalni imigrant na vlastitoj koži proživljavao gastarbajtersku muku. U Frankfurt je pristigao 1966. kao slabo kvalificirana radna snaga u lokalnoj tvornici ženske odjeće. Svoj je život u tvornici i izvan nje bilježio na crtežima koji čine jezgru njegova najzanimljivijeg djela – ciklusa “Arhipelag Gastarbajter”. Na izložbi u Povijesnom muzeju rekreiran je prizor s ključnog crteža u tom ciklusu – sličica njegova radničkog sobička. U tih otužnih par kvadrata nekog potkrovlja na periferiji Frankfurta stao mu je cijeli život: uzani krevet pod kosinom, do njega uljni radijator na kojemu se suši nekoliko pari na ruke opranih čarapa, metla u kutu, kofer na vrhu klimavog ormara, slike golih žena na zidovima uz krevet. U sobičku je i umivaonik, kao u zatvorskim samicama. Na podu je tanjur, kutija soli, malo električno kuhalo. Zanimljivo je i dirljivo vidjeti tu sobu na Trumbetaševu crtežu i u trodimenzionalnom izdanju u prostoru muzeja.




Kao u zatvoru

Nešto je u toj Trumbetaševoj gastarbajterskoj samici bilo magnetski privlačno i redatelju Bogdanu Žižiću koji ga je sedamdesetih posjetio u Frankfurtu i o njemu – baš o toj sobi, baš o tim golim ženama na zidu iznad uzglavlja – snimio moćan kratkometražni dokumentarni film. Film se, nimalo iznenađujuće, zove “Gastarbeiter” i prati Trumbetašev život – ili životarenje – na marginama razvijenog zapadnoeuropskog društva. Žižić film otvara dokumentarnim prizorima frankfurtske parade koju suprotstavlja Trumbetaševu crtežu kolone gastarbajtera. Svi u rukama vuku one nezgrapne kofere s Tudorovih fotografija. Gorak je kontrast između nevoljnih bauštelaca i drečave frankfurtske parade koju prati koračnica limene glazbe. U idućem prizoru, Drago Trumbetaš u svome skromnom sobičku sjedi za stolom i crta u tišini, a za leđima mu je, navrh ormara, isti onakav kofer kakav vuku gastarbajteri kao pregolem teret sudbine.

Trumbetaš je bio u idealnoj poziciji da autentično progovori o položaju gastarbajtera u Njemačkoj jer je metodom vlastite kože iskusio oskudni život gastarbajtera. Po zanimanju je bio slovoslagar, radio je na baušteli, kao skladištar i radnik u tiskari.

Nakon perioda u tvornici, počeo je raditi kao suradnik novina Frankfurter Rundschau i Bild.  Osim što je bilježio proživljena iskustva, na kolažima i crtežima uhvatio je i specifičnosti zatvorskog života koji je iskusio kao politički zatvorenik u Staroj Gradiški. Crteže karakteriziraju jasne, precizne konture, bez sjenčanja, bez ikakvog uljepšavanja, ublažavanja i mekoće, u funkciji brutalne posvećenosti istini i razotkrivanju, pomoću kojih se postiže hladna, jezovita atmosfera.

“Progonjen sam i zatvaran u komunizmu iako za to nije bilo nikakvih razloga”, rekao je umjetnik u jednom od rijetkih intervjua koje je dao. Razlog zbog kojeg ga je partija progonila bio je čitanje hrvatskih emigrantskih časopisa i, kako se tada tumačilo, “širenje neprijateljske propagande”.

Za njegovo puštanje iz zatvora osamdesetih zauzimali su se i poznati njemački političari Willy Brandt, Hans-Dietrich Genscher i brojni drugi.

Vrhunski filmovi

Znakovito je da je jedna od posljednjih samostalnih izložbi koja mu je za života priređena ona u Hrvatskom muzeju naivne umjetnosti u studenome i prosincu 2017. godine, naslovljena – “Otuđeni životi”. Nitko nije s toliko mekoće, topline, ali i humora, prikazao život bauštelaca koji je poznavao “iznutra”.

Drago Trumbetaš umro je 2018., baš na 50. obljetnicu ugovora koji je radnicima iz Jugoslavije omogućio da rade u Njemačkoj. Arsen Dedić posvetio mu je pjesmu “Trumbetaš”, s ovim stihovima: “Toliko je svijeta zlog / piši, pjevaj Lijepu našu / ostalo je malo tog / Gospodine Trumbetašu…”

Nije Bogdan Žižić bio jedini filmski redatelj koji se sedamdesetih godina pozabavio fenomenom novih ekonomskih migracija. Bila je to u tim godinama “vruća tema”, a političke i ekonomske uzroke odgonetali su joj još i Krsto Papić u filmovima “Halo, München” i “Specijalni vlakovi”, pa Rudolf Sremec u svojim “Ljudima na točkovima”, onda Zoran Tadić u filmu “Dernek”… Nesumnjivo je sudar svjetova koji se otvorio gastarbajterskim migratornim kanalima između Dalmatinske zagore i zapadne Europe bio vrelo začudnih motiva, koje su naši filmaši znali prepoznati: primjerice, kad djeca u zabačenim selima ostanu u čudu pred sjajnim novim njemačkim automobilima koji su prvi put zaprašili seoski makadam…

Bogdan Žižić se teme gastarbajterstva držao i u dugometražnom igranom filmu “Ne naginji se van” iz 1977., u kojem 25-godišnji Ivo Gregurević igra svoju prvu glavnu ulogu. Film je osvojio i glavnu nagradu na festivalu u Puli. Šovagović kao gastarbajter Mate, u kičasto napirlitanoj odjeći hvasta se pred seljanima novim Mercedesom i sav važan priča o Njemačkoj kao zemlji meda i mlijeka…

Uvoz radne snage

Pojam gastarbajter pojavio se pedesetih godina prošlog stoljeća, no u razgovornom se jeziku proširio i ustalio tek nakon potpisivanja međudržavnog sporazuma između SFR Jugoslavije i SR Njemačke, kojim je reguliran “uvoz” radne snage iz SFRJ u Njemačku. Taj se sporazum iz 1966. na njemačkom naziva Anwerbeabkommen, a označio je prvi masovni val odlazaka radnika u inozemstvo. O pedesetoj obljetnici komemorirao ga je imotski performer Toni Rebić, autor imotskog “Zida plača”. Ta se instalacija nalazi na imotskom autobusnom kolodvoru, odakle su u bijeli svijet u proteklih pet desetljeća otišle tisuće ljudi, uglavnom u Njemačku, ali i dalje, u Irsku, Kanadu… Rebić je nakon trajnog odlaska prijateljice u inozemstvo zapisao na jednoj cigli njezino ime, tek da bude zabilježeno da su i on i njegov kraj izgubili nekoga vrijednog. To je bilo ishodište projekta koji se s vremenom proširio na još stotine imena gastarbajtera novog doba. Prikladno je da baš Imotski bude mjesto hrvatskog gastarbajterskog zida plača – iz tog su kraja tijekom proteklih desetljeća emigrirale cijele obitelji, kraj se dramatično ispraznio još ranih sedamdesetih, kad je popis stanovništva iz 1971. evidentirao da je 18 posto stanovnika općine živjelo na privremenom radu u inozemstvu. Imotski je po tom udjelu odsutnih bio jugoslavenski rekorder. Naravno, stanovništvo Hrvatske, osobito Dalmacije, emigriralo je stoljećima. Od otočana koje je filoksera potjerala na prekooceanski put trbuhom za kruhom preko radnika koji su se prije stotinu godina iseljavali u industrijska područja SAD-a i gastarbajtera čiju je sudbinu sedamdesetih dijelio Drago Trumbetaš pa do obitelji koje danas napuštaju Slavoniju u korist Irske – naša je povijest zapravo povijest odlazaka na rad u tuđinu.

 

 

Autor:Maja Hrgović/7dnevno
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.