pixabay

IZLOŽBA STAROG RIMA U ZADRU: ‘Voda i sapun uljepšavali su antičku ženu’

Autor: Marina TENŽERA / 7Dnevno / 31. kolovoza 2018.

Umijeće ljepote bila je velika tema antike kojom se fenomenološki bavi zadarska arheologinja dr. Kornelija Giunio na još jednoj velikoj izložbenoj uspješnici “Medicamina faciei feminae – odijevanje, frizure, kozmetika i mirisi staroga Rima kroz fundus Arheološkog muzeja Zadar” otovrenoj u Muzeju ninskih starina u Ninu.

Kako ističe ova sjajna arheologinja koja radi jedinstvene izložbe: “osjeća se već pomalo sudbinski vezana za Publija Ovidija Nazona, jednoga od najpoznatijih i najčitanijih rimskih pisaca, elegičara, od kojega već po drugi put ‘posuđuje’ naslov izložbe. Medicamina Faciei Femineae, Kozmetika za lice žena ili Umijeće ljepote, naime, Ovidijev je ep pisan u elegijskom distihu, gdje Ovidije u 100 sačuvanih stihova brani upotrebu kozmetičkih preparata kod rimskih žena i daje pet recepata za tretmane lica.

Naslov je već naznačen u Ovidijevu djelu Ars amatoria, gdje u trećoj knjizi pjesnik daje upute ženama o umijeću ljubavi. Žena mora paziti na svoju vanjštinu i uklanjati ili brižno skrivati eventualne tjelesne nedostatke. Medicamina je djelo nastalo prije treće knjige Ars amatoria, djela koje se smatra da je nastalo između 1. g. prije Kr. i 8. g. poslije Kr. Ovako Ovidije piše u svojoj trećoj knjizi Ars amatoria: “Imam jednu knjižnicu koja jest malena, ali me je stajala dosta truda, u kojoj sam naveo pomagala za vašu ljepotu: u njoj potražite lijeka svojem oštećenu izgledu; moje umijeće ne ljenčari kada su posrijedi vaše potrebe. Ali, ne dopustite ljubavniku da zateknu na stolu izložena poljepšavala: ljepoti lika pomaže skriveno umijeće. Komu ne bi smetala pomast razmazana preko cijeloga lica, koja se sva cijedi i curi u topla njedra? Kako li samo vonja vuneno ulje, iako je poslano čak iz Atene, dobiveno od nečista ovčjega runa? Ne odobravam da se javno uzima ni smiješana srž košute, niti da se javno izbjeljuju zubi. Takve će stvari dati ljepotu, ali su nelijepe kad se gledaju… Tako i dok se ti uređuješ, neka mi mislimo kako spavaš: prikladnije je da te ugledamo kad se posve urediš. Zašto bih morao znati od čega je bjelina tvojih obraza? Zatvori vrata na sobi: zašto da otkrivaš nedovršeno djelo? Muškarcima pristaje da ne znaju mnoge stvari…”

Prirodni izgled bio je znak čednosti i čestitosti. Šminkanje i korištenje drugih elemenata uljepšavanja smatralo se izrazom žene da bude zavodljiva. Pravom je ljepotom smatrana ona unutrašnja, bez vlasulja, krema i rumenila. Jedine dopuštene aktivnosti bile su one kućanske, koje ipak omogućavaju kakvo-takvo gibanje, dopuštajući tako tijelima da sačuvaju elastičnost i pokretljivost, a licu da zadrži lijepu boju zahvaljujući zdravom teku.

U 3. st. prije Kr. doneseni su zakoni u Rimu radi ograničavanja običaja razmetanja bogatstvom, koje se osobito naglašavalo nošenjem luksuznoga nakita. Bila je to borba protiv pretjeranoga isticanja bogatstva jednoga, ustvari, konzervativnoga, zemljoradničkoga naroda. Nadalje, ovi su zakoni bili svojevrsna reakcija na bogaćenje novih slojeva stanovništva, primjerice stanovništva koje se bogatilo trgovinom. Međutim, zakoni su bili i redovito zaobilaženi. Kako se rimska država širila, rimske su žene nesumnjive utjecaje primale iz grčko-helenističkoga svijeta i, posredno, drevne egipatske kulture. Mnogi rimski izvori spominju upotrebu kozmetičkih sredstava, ali jedino Ovidije u ranije spomenutim djelima opravdava njihovu upotrebu: “… nego što danas vlada uljuđenost i što više nema one prostote koja je bila u vrijeme naših predaka … Nas dotjeranost osvaja: neka kose ne budu neuredne; dodir rukom podaruje ili oduzima ljepotu. Ne postoji samo jedan način dotjerivanja: neka svaka izabere ono što joj pristaje i neka se posavjetuje sa svojim zrcalom”. Juvenal je pisao da žene kupuju mirise i losione s preljubom na umu. Seneka je savjetovao žene da izbjegavaju kozmetiku jer je vjerovao da je korištenje šminke jedan od uzroka pada morala u rimskome svijetu, ističe dr. Giunio.

Po mišljenju mnogih antičkih pisaca, pretjerana njega vlastitoga tijela znak je korupcije i raskalašenosti, dok je idealna žena predmet odanosti i prave ljubavi, uvijek ona acqua e sapone (“voda i sapun”). Galen razlikuje takozvanu dobru kozmetiku, kosmetiké techne, i lošu kozmetiku, kommotiké techne. Ali, Rimljanke se nisu previše obazirale na mišljenja rimskih autora, od vremena kasne Republike pribjegavaju ponekad i pretjeranoj upotrebi kozmetike i općenito puno vremena troše na uljepšavanje.

Svakodnevno kupanje

Navika svakodnevnoga kupanja (lavatio) kod Rimljana počela je relativno kasno, kad su Rimljani potpali pod utjecaj profinjenoga grčkog svijeta. U prvo vrijeme Rimljani su se temeljito kupali jednom tjedno ili čak na nundinae, odnosno svakih devet dana na dan tržnice odnosno sajma, dok su ostalih dana prali samo lice, ruke i noge.




Celzo, priznati liječnik iz 1. st., u svojem djelu “De re medica libri octo” preporučuje korištenje toplih i hladnih kupki u ljekovite svrhe, pa kaže da se najprije treba u umjereno toploj prostoriji oznojiti, potom nauljiti i prijeći u sobu s vrućim zrakom, gdje je potrebno dobro se iznojiti i nakon toga se prolijevati vrućom, pa toplom i naposljetku hladnom vodom preko glave. Slijedi struganje strigilom, nakon čega je potrebno ponovno se namazati uljem za zaštitu od prehlade. U republikansko vrijeme muškarci i žene koristili su odvojene prostore, čega se, izgleda, nije pridržavalo u 1. st. poslije Kr. Muškarce i žene ponovno je odvojio car Hadrijan, o čemu piše Sparcijan, lavacra pro sexibus separavit.

Rimljani su se kupali i radi održavanja ljepote tijela. Jedan od najpoznatijih tretmana bilo je kupanje u mlijeku magarice. Upotreba magarećega mlijeka za prehrambenu i kozmetičku uporabu zabilježena je još u starome Egiptu. Zabilježena je ostala lavatio carice Popeje Sabine (Poppaea Sabina, druga supruga cara Nerona, živjela od 30. do 65. g. poslije Kr.), koja si je mogla priuštiti kupanje u mlijeku petstotina magarica, protiv bora, za nježniju i bjelju put.

Rimska moda

Stoljećima se u Rimu način odijevanja nije mijenjao, bio je raskošan i bez mašte, dostojan naroda ponosna i duboko svjesna da vlada svijetom. Veliki je dio rimske odjeće osmišljen tako da označava socijalni status osobe koja ga je nosila. Muškarci su nosili toge koje su svojim svečanim izgledom bile simbol uravnoteženosti rimskoga naroda. Moda je prepuštena ženama, u frizurama, kozmetičkim sredstvima, nakitu, pa i odijevanju. S obzirom na važnost odijevanja kod Rimljana, bogate obitelji imale su robove koji su posebno bili vješti u šivanju (vestiarii, paenularii). Rimske građanke iz uglednijih i bogatijih društvenih slojeva nosile su tzv. donju (indumentum) i gornju (amictus) odjeću.




Rimska matrona morala je preko tunike nositi stolu (stola). Nošenje stole propisao je Senat da bi se matrone razlikovale od žena niskoga podrijetla i ropkinja. Stola je bila duga i bogato drapirana haljina, uhvaćena u struku i s donjim rubom ukrašenim purpurnom trakom (clavus), dopirala je sve do nožnih prstiju (ad talos stola demissa). Matrone koje su bile majke troje ili više djece imale su pravo ukrasiti svoje stole drukčije od ostalih matron. Prilikom izlaska preko stole žene su stavljale neku vrstu toge, plašta (palla), pravokutni komad platna obavijen oko tijela i obješen o jedno ili oba ramena, čiji se jedan krak mogao prebaciti preko glave, što je simboliziralo skromnost, čednost, dostojanstvo udane žene u javnosti (pudicitia).

Na dan određen za vjenčanje žene su se oblačile u odjeću uobičajenu za takvu priliku – tuniku bez poruba (tunica recta) pridržanu vunenim pojasom s dvostrukim obrednim čvorom (cingulum Herculeum), a povrh toga imale su ogrtač (palla) boje šafrana. Na noge su se stavljale sandale u istom tonu. Na vrat se stavljala metalna ogrlica, na glavu, preko kose učvršćene pomoću šest umjetnih vitica odvojenim vrpcama (seni crines) što su ih svećenice djevice vestalke nosile za cijelo vrijeme svoje službe, narančasti veo s plamenim odsjajima, odakle mu naziv flammeum, koji je skrivao gornji dio lica i na koji se stavljala jednostavno ispletena kruna.

I muškarci i žene znali su nositi pojas oko bokova, žene bogatije ukrašen (zona, zonula, cingulum). Odjeća je izrađivana od vune (lana), pamuka ili lana (byssus, linum) i uvozne svile (sericum, bombycinum). Svila – fino, sjajno vlakno koje se dobiva odmatanjem čahura dudova svilca (Bombys mori).

Oblikovanje frizura

Velika pozornost posvećivala se oblikovanju frizura, češljanju kose (coma), kako kod žena, tako i kod muškaraca. Moda rimskih frizura bila je u stalnoj mijeni, posebno u rimskome carskom razdoblju, s čestim pretjerivanjima. Mlade djevojke nosile su uglavnom jednostavne i kraće frizure, dok su rimske matrone nosile složene i neobične frizure, koje su izrađivale za to specijalizirane ropkinje, odnosno ropkinje stručne u češljanju kose (ornatrices). Tip frizure određen je brojnim čimbenicima, kao što su spol, dob, socijalni status, bogatstvo, pa i zanimanje. Za Rimljane je kosa kod žena imala i erotski karakter, ljepota žene bila je vezana uz to kako je držala kosu, stoga su i dosta vremena trošile na izradu frizura.

Frizurama su simbolizirani i posebni trenutci ili obredi. Raspuštena kosa, primjerice, bila je uobičajena na sprovodima, seni crines nosile su mladenke i djevice vestalke: razdijeljena kosa počešljana u šest pletenica, u slučaju mladenke kosa je bila razdijeljena nekom vrstom drška željeznoga koplja (hasta recurva, hasta caelibaris) te okrunjena cvijećem. U doba Kraljevstva i Republike žene su bile vrlo jednostavno češljane. Do svadbe češljale su se sakupljajući kosu u konjski rep ili malu punđu na potiljku. Potom je kosa bila skupljena na potiljku i pričvršćena trakama, iglama i ukosnicama ili je bila upletena u pletenicu, pa je od nje napravljena punđa na tjemenu. Moda je u ovom razdoblju slijedila diktate klasične Grčke, a ponajviše se inspirirala etrurskom modom. Tutulus je vrlo popularna frizura etrurskoga podrijetla, a radi se o vrsti visoke punđe na vrhu glave. Krajem Republike mijenjaju se običaji, moda rimskih frizura postaje znatno razrađenija. Oktavija, sestra cara Augusta i supruga Marka Antonija, tako je inaugurirala tip frizure (tip “Oktavija”) koji su oponašale sve žene u carskoj palači. Ta se frizura sastojala od čvora (nodus) na čelu izrađena poput jednoga jastučića, dok je ostala kosa u pletenicama bila skupljena na potiljku. Na prednjoj strani ostavljala je samo jednu kovrču, znak koketnosti. Prirodnu evoluciju takve frizure čini frizura carice Livije iz njezinih zrelih godina.

Od ranoga 1. st. poslije Kr. u modi je vrlo jednostavna i skladna frizura. Razdjeljak po sredini glave dijelio je kosu koja je padala simetrično oko lica, uokvirujući ga pokojim uvojkom (Mittelscheitelfrisur).

S drugom polovicom 1. st. poslije Kr. frizure postaju sve složenije, to su takozvane visoko podignute frizure. Da bi frizure mogle stajati, ornatrices su stavljale u njih umetke lažne kose. U velikoj je upotrebi calamistrum, željezo za kovrčanje kose. Frizure su bile podignute kao svojevrsne kule, ponekad dvaput tolike kolika je visina glave. Dijademe, igle, cvjetovi pojedinačni ili upleteni u vijence činili su ih još upadljivijim.

Rimska kozmetika

U rimskome Carstvu kozmetika je bila važan dio higijene, odnosno, uz pranje i čišćenje tijela te redovitu tjelovježbu, koristila su se i kozmetička sredstva za uljepšavanje. Njima su se služile ne samo žene, nego i muškarci.

U antici, kao i danas, bili su u upotrebi isti ili slični kozmetički predmeti. To su češljevi, ukosnice, ogledala, bočice za parfeme i tekuće pomade, kutijice za pudere i sjenila, kreme, masti i ulja za sprječavanje nastanka bora i pokrivanje nepravilnosti i ožiljaka i slično. Kozmetiku i kreme brižljivo se čuvalo u kutijicama, škrinjama u kojima su se držali i predmeti za njihovu primjenu. To su preteče naših nesesera, često lijepo ukrašeni i čuvani zajedno s nakitom.

Podatke o kozmetičkim preparatima i njihovoj primjeni Rimljani su dobivali od Grka, odnosno s istoka. Izvori savjetuju da se prije šminkanja lice pripremi raznovrsnim maskama i kremama te prenose velik broj recepata (to kosmêtikon). Ovidije je savjetovao maske za ljepotu strogo na biljnoj bazi; drugi su, primjerice Plinije i Galen, smatrali korisnim dodatke raznih organskih tvari kao što su posteljice, srž, genitalije, žuč, urine i druge koji nas navode na razmišljanje. Cilj je tim proizvodima bio omekšati kožu, ublažiti mrlje i proizvesti blistavu put.

Plinije spominje razne kožne probleme i donosi recepte za njihovo liječenje. To su bili prištići (vari), čirići (molestiae), pjegice (lentigines), pjege (maculae), ljuštenje kože (scobis), svrab lica (lichen), guba (leprae), ožiljci (cicatrices) i drugi (vitia). Radilo se obično o proizvodima na bazi minerala te preparatima biljnoga i životinjskoga podrijetla kao što su med, ječam, polen, pomiješanima s uljima ruže ili tamjana, kao osnovama mnogih pripravaka. Mljevene kamenice davale su licu glatkoću, prištići su se mogli ukloniti mašću peradi i lukom. Kreme za prekrivanje ožiljaka i nepravilnosti kože (splenia) rabili su i oslobođenici za prikrivanje ropskoga znaka na čelu ili licu.

Pepeo puževa koristio se za liječenje pjegica, čireva, gube. Među najpoznatijim sastojcima bila je glavica cvijeta narcisa (sunovrat, lat. Narcissus), koji je davao svježinu, luminoznost licu. Vučjak (lupin, lat. Lupinus polyphyllus), bob (faba) i tamjan koristili su se za čišćenje lica (krema alcionea, alcyoneum), cvjetovi maka koristili su se protiv raznih upalnih procesa na koži. Od vučjaka se proizvodila takozvana smegma. Za čišćenje lica i Grci i Rimljani koristili su oesipum, koji se pripremao od vune neopranih ovaca. Drugi način bilo je korištenje izlučevina egipatskih krokodila pomiješanih s uljem s Cipra. Biljka Helenium činila je lice i kožu savršenima, a ime je dobila po prelijepoj Heleni. Bademovo ulje (amygdalinum) koristilo se za davanje mekoće licu. Posebno je djelovalo pomiješano s medom (mel), koristilo se i za uklanjanje mrlja na licu, popravljanje tena i kolorita lica. Bademovo ulje do dana današnjega zadržalo se u upotrebi u kozmetici, pogotovo u njezi suhe kože. Caccilia je losion na bazi žitarica i otopljenoga voska (cera) koji se koristio za piling tijela. U mnogim drugim receptima korišteni su i mogući i nemogući sastojci. Čuvena je bila noćna hidratantna krema koju je opisao i preporučio čuveni liječnik Galen, poznata pod imenom ceratum umidum Galeni, koja se dobivala miješanjem pročišćenoga pčelinjeg voska, maslinova ulja i ružine vodice.

Kao noćna krema upotrebljavao se i sium, derivat vodenoga pastrnjaka, cvjetajuće vodene biljke. Za toniranje obraza koristila se vrsta tekućega pudera (kreme za ujednačavanje tena, fondotinta) (pigmentum). Ako se željelo pojačati sjaj lica, koristio se puder od svjetlucavih minerala (kristal i hematit). Kao podloga šminki koristilo se olovno bjelilo (cerussa) koje se proizvodilo na otoku Rodosu. Ova se temeljna krema na bazi olova rabila kako bi se ruke i lice učinilo što bjeljim, kao sredstvo za postizanje svježega izgleda i za pomlađivanje i bila je najraširenije kozmetičko sredstvo.

Česta je bila navika crtanja madeža na licu. Oči su se ocrtavale crnom smjesom poput egipatskoga kohla (stibium), izrađenom crnilom od čađi (fuligo), sipinim crnilom ili prženim mravima pomiješanim s nekom biljnom ili životinjskom masti i antimonom u prahu. Šafran se dodavao radi mirisa. Za apliciranje kohla, koji se čuvao u obliku praška, koristila se tanka sonda izrađena od drva, stakla, kosti. Sonda se prvo umakala u vodu ili neko eterično ulje, potom u kohl. I trepavice su se voluminizirale i potamnjivale, dok su se obrve definirale i produživale štapićem drvenoga ugljena. Koristile su se i umjetne trepavice. Cilj je bio povećati izgled očiju, što se nazivalo platyophtalmon.

Ponekad su žene bojale i kapke, uglavnom zeleno (malahit) ili plavo (azurit), olovnim uloškom ili pepelom. Usne su se bojale vrstom glinaste prašine (ocra), koja sadrži minerale i mogla je biti raznih nijansi (narančasta, crvena, žuta ili smeđa). U kozmetičkim kutijicama (narthecia) rimske su žene čuvale bogat izbor sredstava za uljepšavanje. Kutijice su bile od raznih materijala: kosti, stakla, bronce, alabastra. Koštane kutijice cilindričnoga oblika bile su vrlo precizno izrađene jer se za njihovu izradu koristio tokarski stroj. Koštane kutijice raznih namjena izrađivane su i poklanjane kao vjenčani dar ženama, a na zaključak o simboličnom značenju navodi činjenica da su čest grobni prilog. U Arheološkom muzeju Zadar iza Drugoga svjetskog rata bilo je ostalo nekoliko neotvorenih rimskih urni s nekropole antičkoga Zadra te je u jednoj od urni otkrivena kozmetička kutijica (narthecium) koja je gotovo do polovice sadržavala stvrdnuti prašak ružičaste boje s drugim prilozima datiranim u 1. st. poslije Kr.

Parfemska industrija

Najviše o mirisima doznajemo od Plinija Starijeg, koji im posvećuje cijelu XIII. knjigu svoje Naturalis historiae, u kojoj se, među ostalim, žali da Rimsko Carstvo osiromašuje za 100 milijuna sestercija godišnje za kupnju proizvoda iz Arabije, Indije, Kine. Mirisnim uljima (olea) ili kremama (odores) mazali su se prilikom masaže tijela, a za stolom se gost uvijek polijevao po kosi bočicom mirisa. Upotreba kozmetičkih proizvoda i mirisa znatno se raširila od kraja rimske Republike. U osobnoj upotrebi i muškarci i žene imali su običaj mirisati glavu i kosu, ali i odjeću i donje rublje, iako bi prije oblačenja strugačima odstranjivali s odjeće višak mirisne tvari. Car Neron zahtijevao je da mu se sandale natope mirisnim tvarima, a car Kaligula je čak tražio da mu se po zidovima posipaju mirisi. Mirisi su se dodavali vinu i ostaloj hrani.

Osobe koje su se bavile proizvodnjom parfema zvale su se unguentarii, a kako su često to bile žene, unguentariae. Umijeće proizvodnje nazivalo se ars unguentaria. Priprema ovih proizvoda zahtijevala je poznavanje botanike i kemije te određenu tehničku stručnost. Kako bi se proizveli mirisi, aromatske tvari namakale bi se u toplom ulju, nakon čega bi se filtrirale. Cijeđenjem su se dobivala eterična ulja, dok su se masti proizvodile namakanjem latica cvijeća, grmova i korijenja u životinjskim mastima. Diaspamata su parfemi koji su se pripremali na suho, pretvaranjem u prah aromatičnih biljnih tvari.

Osnova je svakoga mirisa omphacio, koji se dobivao namakanjem, odnosno derivat je zelenih maslina (oleum omphacium), a koristio se i sok nezreloga grožđa ili sok grejpa zvanoga agresto. Mirisna se tvar potom bojala raznim bojama. Plinije nam objašnjava da su osnovni elementi koji se upotrebljavaju pri proizvodnji parfema sok i esencija (sucus et corpus). Sok su ustvari razne vrsta ulja. Esencija su mirisi. Jedno su tvari koje zatvaraju, stežu (sucus, stymmata), drugo su arome (corpus, hedysmata). Treći bi element bila boja, koja se dobiva dodavanjem cinabra, crvene boje (crvenoga minerala) i cvijeta krvavice (Alcanna tinctoria). Prstohvat soli dodaje se kako bi se zadržala priroda ulja. Dodaju se smola ili guma kako bi se miris fiksirao, inače se brzo gubi. Radionice mirisa uglavnom su nastajale tamo gdje je u izobilju bilo sirovina za njihovu izradu.

Među brojnim i skupocjenim mirisnim uljima najpoznatiji su bili medesium, megalesium, metopium, amaracinum (ulje mažurana), susinum (ulje lovora), oenanthinum (ulje cvijeta loze), melinum (ulje cvijeta dunje), spicatum (ulje klasja), iasminum (ulje jasmina), rosaceum (ulje ruže). S Cipra se izvozilo ružino ulje, bademovo ulje iz južne Azije (amygdalinum), ulje ljiljana iz Pergama, ulje šafrana (crocinum) iz Kilikije. U Lidiji se proizvodio brention, s Tarsa potječe pardalium, iz Atene panathenaion. Ungentum Nardi ili Nardinum proizvodio se u raznim regijama Carstva, pa i u Liguriji i Istri.Temelji se na ulju lavande s nizom dodataka. Rhodinumje izrazito jaki miris koji se proizvodio u Kampaniji, a ime izvodi od otoka Roda. Na bazi mirte i lovora je miris Myrthum-Laurum. Iz Egipta potjecali su mirisi zvani myrobalanum, metopium, cyprinum, galbanum, laudanum. Cyprinum se navodi kao omiljeni Kleopatrin parfem. Cipero ili cypros osnova je mirisa, radi se o cvijetu Kozjak, ciparskoga podrijetla, koji otoku duguje i ime.

Dodavao se još kardamom (Elettaria cardamomum), mirisna trstika (Acorus calamus), božje drvce (Artemisia abrotanum), aspalathum ili ružino drvo (manji grm, cvijet sličan ruži, ali jačega mirisa) i drugo. Metopium je miris na bazi gorkih bajama iz Egipta s dodatkom mire, mirisne trstike (Acorus calamus), meda, vina, rogoza. Regale unguentum tako je nazvan jer su ga upotrebljavali partski kraljevi, poznat je još od oko 3000. g. prije Kr., sadržavao je dugi niz sastojaka. Susinum je također miris vjerojatno egipatskoga podrijetla i bio je jedan od nježnijih mirisa. Sastojao se od ljiljana, šafrana, mirisne trstike, cimeta, mire, ruže. Pod imenom mira ili smirna (μύρρα, σμύρνα, myrrha) podrazumijevaju se gumismole od različitih vrsta roda Commiphora (Commiphora abyssinica, Balsamodendron Myrrha). Već se u predbiblijsko vrijeme smirna upotrebljavala kao mirisna tvar u parfemu i kao sastojak svetoga ulja u kulturi židovskih i drugih religija.

Brojni grčki i rimski pisci spominju peruniku, ističući da najbolja raste u Iliriku, na moru i uz Neretvu. Pretpostavka je da su se još Korinćani u 6. i 5. st. prije Kr. specijalizirali za proizvodnju mirisa perunika (irinum), o čemu svjedoči keramičko posuđe toga vremena, a po sirovinu su dolazili u dolinu Neretve. Iris Illyrica antički je naziv za peruniku (“bogišu”), od koje su u predrimsko i rimsko doba Iliri pripravljali lijekove za različite bolesti, a mnogobrojni antički pisci hvale djelotvornost tih lijekova kojima se liječila glavobolja, čirevi i slično, pomiješana s medom služila je za izazivanje pobačaja. Zbog ugodna mirisa od nje su se pravila zrna koja su bogate Rimljanke nosile nanizane u ogrlicama. U rimsko doba jedan je od najpoznatijih izvoznih proizvoda iz Dalmacije. Ukrako, još jedna vrhunska i unikatna izložba dr. Giunio teme koja prije nije obrađivana, a izložba je do sada prikazana samo u matičnom zadarskom muzeju.

Autor:Marina TENŽERA / 7Dnevno / 31. kolovoza 2018.
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.