Barbie ispunjava sve želje progresivnih ljevičara: ‘Nema veće sreće nego proglasiti se žrtvom’

Otišli ste pogledati film o Barbie, očekujući dobru zabavu i smijeh, kako je obećavala najava. No, nakon par dovitljivih fora na samom početku, ubrzo vam se počelo činiti da svaka scena ove holivudske megauspješnice traje dulje nego što bi bilo optimalno i primjećujete da šale ne uspijevaju dobaciti dalje od milostivog smješka blagonaklone publike. U publici, žene su brojčano nadmoćne i odjevene su u ružičasto. Tako izgledaju kina diljem zapadnog svijeta u posljednjih desetak dana, koliko je najružičastijem filmu svih vremena trebalo da obori rekord najboljeg kino otvaranja neke ženske autorice i da postane uvjerljivo najveći kinohit godine.

Ispucane fore

Uz besprijekorno odrađenu marketinšku kampanju, Barbie je zaradila pola milijarde dolara u prva tri dana prikazivanja, a ta brojka nastavlja vrtoglavo rasti; po statistikama je dvostruko uspješnija od barem dvostruko boljeg “Oppenheimera” Cristophera Nolana, koji je lansiran u kina u istom vikendu, a donosi sjajnu priču o ocu atomske bombe, fizičaru Juliusu Robertu Oppenheimeru. Nolanov je film remek-djelo, o tome postoji konsenzus među kritičarima, ali i u najširoj publici. Izgledno je da će biti nominiran za više Oscara. Oni koji su ga gledali reći će vam da je posrijedi jedan od onih filmova koji traže i zaslužuju da ih se pogleda dvaput. Za “Barbie” vam to nitko neće reći.

Sve dosjetke kojih se domislio scenaristički duo – Greta Gerwig i Noah Baumbach – “ispucane” su na samom početku: Barbie koju glumi Margot Robbie stanovnica je izmaštanog ružičastog svijeta napučenog bezbrojnim Barbikama koje, kao na Mattelovoj reklami, mogu biti sve što požele: princeze, balerine, liječnice, menadžerice, predsjednice. Za ovo potonje trebaju, doduše, zadovoljiti jedan uvjet: u Barbie svijetu, predsjednica je tamnoputa i nalikuje na aktualnu dopredsjednicu SAD-a, bolno netalentiranu ljevičarku Kamalu Harris, koja pokušava skupljati bodove zalažući se za bezuvjetni pobačaj, imigraciju bez granica i ugrožene transrodne osobe.

U Barbielandu žive, osim Barbika, i Kenovi – onog u fokusu radnje sjajno igra Ryan Gosling. Barbie svijet je utopija o kojoj maštaju današnje feministkinje: žene dominiraju, a muškarci su “lijeva smetala”, blesavi i iritantni papučari, praznoglavi nabildani tipovi kojima je lako manipulirati. Za feministkinje koje preziru muškarce ovo je možda utopija. Ali čak i u izmaštanom svijetu plastičnih igračaka pokazuje se da je takva društvena asimetrija štetna – i za Kenove i za Barbike. Barbie je pomalo iziritirana Kenom, ali ga tolerira.

Neumjestan odjek

Muče je, međutim, opsesivne misli o smrti. Ta će je tjeskoba pogurati da ode iz Barbielanda u stvarni svijet – gdje će pronaći djevojčicu koja se njome igra i tako doći do odgovora na pitanja koja je muče.

Gledajući film Grete Gerwig, na mahove će vam se učiniti da, umjesto u kinodvorani, nazočite propovijedi ili, možda i preciznije, kakvom predizbornom skupu na kojemu netko s viškom ambicija i manjkom karizme s govornice uživljeno ispaljuje parole, soli pamet i docira. Na predizbornom skupu takav se tretman publike nekako i očekuje, glasači su u većoj ili manjoj mjeri mazohisti – ali u kinu, na projekciji filma kojemu su ciljana publika ponajprije djevojčice i djevojke s iskustvom igranja plastičnom lutkom, političko-ideološko dociranje ima čudan i vrlo neumjestan odjek.

U stvarnom svijetu u koji dolazi Barbie, žene nisu svemoćne, a ni osobito cijenjene. Barbie će, zapravo, genijalnošću scenarista (oboje radikalni ljevičari) spoznati da je ona ustvari – žrtva. Stvarni svijet pripada muškarcima, koji su mahom zli bijeli izrabljivači, dok su žene, eto, jednostavno žrtve. “Progresivnim” ljevičarima nema veće sreće nego proglasiti se žrtvom; to je žuđena pozicija koju pokušavaju doseći svim raspoloživim sredstvima, uključujući i blatantno laganje. U “Barbie” su Gerwig i Baumbach dali na volju snatrenju o ugroženim žrtvama: sve su žene nesretne žrtve mrskog patrijarhata, lišene šanse za dostojanstven život, svedene samo na objekte, prepuštene na milost i nemilost okrutnim muškarcima. Ova je poruka lažna i štetna, ali pobornici lijeve ideologije imaju od nje koristi, što zarada “Barbie” u kinima i pokazuje. Simbolično raskidanje spona s prošlošću bitan je prvi korak u novoj žrtvoslovnoj ideologiji koju “Barbie” propagira. Na samom početku filma, Helen Mirren u trećem licu pripovijeda o vremenu prije Barbie.

Raskid s prošlošću

Bila su to jeziva, mračna vremena; male djevojčice igrale su se tada lutkama koje su nalikovale na dojenčad. Ironiziran je i demoniziran, dakle, poriv djevojčica da u igrama s bebama rekreiraju ulogu majke. Kakve li strahote, voljeti bebe, igrati se majke! “Barbie” se čita kao političko-ideološki pamflet protiv majčinstva, protiv tradicionalnih rodnih podjela, protiv obitelji. No, pamflet s takvim porukama u svojoj je srži kontradiktoran: zato se scenaristi i zapleću u proturječja, “Barbie” je izvan “sputavajućih okova” tradicionalne obitelji i braka duboko nesretna, depresivna i jadna – a lijek traži na svim pogrešnim mjestima.
Ne, ovo nije film za djecu. Djecu treba zaštititi od laži koje “Barbie” uvaljuje uz dozu ružičaste šećerne vune: teze da su muškarci opresori, nasilnici, izrabljivači, a žene njihove nevine žrtve. Ta laž ima dalekosežne posljedice: društvo koje se gradi na ideji viktimizacije i opresije osuđeno je na propast: ono je polarizirano i nevoljno, otrovno i zajedljivo, kao depresivna Barbie koja shvaća da joj u svijetu ružičastog obilja – nešto nedostaje.

It’s the BEST DAY EVER! 🤩 #BarbieTheMovie is NOW PLAYING only in theaters! Grab your Barbies and Kens, and cruise over to the big screen now 🚘💕: https://t.co/3WZ1okXdmF pic.twitter.com/uEHlB4tuwN

— Barbie Movie (@barbiethemovie) July 21, 2023

Scenaristima, naravno, ne pada na pamet da je ono što Barbie tako bolno nedostaje mogućnost samoostvarenja u ispunjujućoj ulozi majke i supruge. Umjesto toga, postavljaju pred nju misiju uništenja patrijarhata pa Barbie metaforički postaje verzija radikaliziranih feministkinja s ljubičastom kosom, lica iskrivljena od mržnje prema “privilegiranim bijelim muškarcima”. Činjenici da je riječ patrijarhat u filmu izgovorena više puta nego što se Barbie presvuče u drugu ružičastu kombinaciju, narugao se i Elon Musk.

“Ako drmneš žesticu svaki put kad Barbie izgovori riječ ‘patrijarhat’, onesvijestit ćeš se prije kraja filma”, napisao je na Twitteru. I zaista je tako. Konzervativni kritičari poput Piersa Morgana i Bena Shapira skreću pozornost na licemjerje i toksičnost u tumačenju riječi patrijarhat: radikalne feministkinje semantički su izokrenule taj pojam kako bi njime označile mrske moćne muškarce koji su silom podčinili žene i profitiraju na njihovu izrabljivanju.

Heroina feminizma

Politički je korektno demonizirati cijeli muški rod. A da pokušamo obrnuti priču? Zamislite holivudski blockbuster koji bi bio neka kontra Barbie, u kojemu su žene grubo izrugivane, predmet sprdnje i općenito okarakterizirane kao nesposobna i šupljoglava niža vrsta. Za autore takvog filma tražilo bi se vjerojatno javno smaknuće. Ovako, Gerwig je slavljena kao heroina feminizma i borkinja za prava žena – ali i muškaraca koji se “osjećaju kao žene”. Naime, da zatitra po isplativoj žici u političko-ideološkoj simfoniji, među Barbike je stavila i jednu koja je – oh, kako hrabro – transrodna žena, to jest biološki muškarac.

Neobično je da su s obje strane ideološkog spektra stavovi o Barbie nabijeni emocijama. Konzervativci je gorljivo preziru, progresivna ljevica je nekritički adorira. Shapiro je svojom 45-minutnom negativnom kritikom filma (koja je uključivala i obredno spaljivanje lutke) prizvao i prijetnje smrću.

It’s more than a movie, it’s an experience. 💖 #BarbieTheMovie is NOW PLAYING only in theaters! Get your tickets now: https://t.co/B0rCwnGulq pic.twitter.com/vrHNBtG6QS

— Barbie Movie (@barbiethemovie) August 7, 2023

Ono što mediji na sva zvona slave žrtvoslovna je homilija koju u filmu izgovara Gloria, zaposlenica tvrtke Mattel koja proizvodi Barbie (glumi je America Ferrera). Govor ide ovako: “Doslovno je nemoguće biti žena. Tako si lijepa i tako pametna i ubija me što ne misliš da si dovoljno dobra. Kao, uvijek moramo biti izvanredne, ali nekako to uvijek radimo pogrešno. Moraš biti mršava, ali ne premršava. I nikad ne možeš reći da želiš biti mršava. Moraš reći da želiš biti zdrava, ali moraš biti i mršava. Novac moraš imati, ali ga ne možeš tražiti jer je to suludo. Moraš biti šefica, ali ne smiješ biti zla. Moraš voditi, ali ne možeš gušiti tuđe ideje. Trebala bi voljeti biti majka, ali nemoj cijelo vrijeme govoriti o svojoj djeci. Moraš biti žena od karijere, ali i uvijek paziti na druge ljude. Moraš odgovarati za loše ponašanje muškaraca, što je suludo, ali ako to istakneš, optužena si da se žališ. Za muškarce trebaš ostati lijepa, ali ne toliko lijepa da ih previše dovodiš u iskušenje ili da prijetiš drugim ženama jer bi trebala biti dio sestrinstva…”

Izdanak konzumerizma

U tom se govoru, koji feministkinje obožavaju, dalje navodi kako je “sustav namješten” i kako je biti ženom “preteško”. “Preteško je! Previše je kontradiktorno i nitko ti ne daje medalju niti kaže hvala! I ispada, zapravo, da ne samo da sve radiš krivo, nego si za sve sama kriva.”

‘Papa prešao na mračnu stranu’: Franjo slavi autora ‘Popišanog Krista’

Rješenje koje Greta Gerwig nudi za probleme u Barbielandu je podjela na muški i ženski svijet. Jedini način da žene budu sretne nije, dakle, u postizanju skladnog suživota dvaju spolova, nego u postizanju ženske dominacije nad muškarcima, a ako to već nije moguće, onda u potpunom izgonu muškaraca iz ženskog svijeta. Blesavo, nezrelo i licemjerno – ali ljevica je zadovoljna tom distopijom.

Nije isto iskustvo gledanja “Barbie” nekoj djevojci iz Amerike i nekoj djevojci iz Hrvatske. Za mladu Amerikanku, Barbie je izdanak konzumerizma koji budi nostalgiju i misao na djetinjstvo. Za generaciju koja je, poput moje, s Barbikom u ruci ulazila u podrume za vrijeme zračnih uzbuna, ta je široko nasmijana lutka sa savitljivim nogama značila nešto više… Film o Barbie gleda se kroz ružičaste naočale (u mnogim slučajevima i doslovno). Uz nju nas vežu uspomene na vrijeme kad su se djevojčice još igrale, bile ludo maštovite, stvarale bujne svjetove – čak i u novozagrebačkim podrumima za vrijeme zračnih uzbuna. Barbie je lako voljeti jer je uvjeravala djevojčice da jednog dana zaista mogu postati što god požele, za razliku od filma koji ih uvjerava da svijet ne pripada njima i da je jedino što mogu biti – žrtve.