Foto: Darko Tomas / CROPIX

Komunisti gadno zagorčali život poznatoj Hrvatici: ‘Vlasnica sam dijela jednog od najljepših otoka’

Autor: Janja Franko/7dnevno

Osim što je vlasnica dijela jednog od najljepših otoka, Svetog Klementa, točnije Palmižane, Dagmar Meneghello je galeristica, novinarka i mecena. Trenutno sprema 90 djela Borisa Bućana koja idu na izložbu u Graz.

* Vlasnica ste Palmižane, imanja na prekrasnom otočiću preko puta Hvara. Ondje ste ostali zbog ljubavi…
Palmižana nije bila moj životni izbor. Glad tijela i odsutnost najvažnijih civilizacijskih pogodnosti tijelo može otrpjeti. No glad i neishranjenost duše katastrofalna je i taj, upravo, fizički bol pretvara se u bolest kojoj nema lijeka. Takav je bio život kada sam 1965. onamo došla živjeti, bespuće bez ikakvih civilizacijskih tekovina. Za svježe mlijeko muž mi je donio kozu s jaretom koju sam vidjela prvi put u životu. Morala sam musti jer trebalo je hraniti tek rođeno dijete, od tog surovog života nakon života u metropoli moja su prsa presušila. Bila sam naučena na život u Zagrebu, gdje je tada, u šezdesetima, nakon skidanja “željezne zavjese”, sve vrilo od događanja.

A meni su bile samo 22 godine. Prvo sam dijete dobila s 24. Radila sam, kako bi se reklo, od jutra do sutra. Na nenastanjeni otok bez ičega nitko nije htio doći pomoći u radu. Kako bih preživjela i ostala na pustom otoku bez struje, vode i bez ljudi, morala sam se okrenuti umjetnosti. Pozivala sam umjetnike u svoj dom, preorijentirala njihovu umjetnost svjetskim moreplovcima i, pomalo, stvarala impozantnu kolekciju… Osim toga, onamo su dolazili najveći muzičari svijeta, zahvaljujući Dobrili Berković i njezinoj Ljetnoj školi klasične muzike, u nedjelju dopodne zatvarala sam ugostiteljstvo i radila sam matineje. Violine i violončela, glasovir, imali su živu pratnju cvrčaka.

* Odakle je bio vaš suprug?
Moj muž, poznat kao Toto, iz venecijanske je obitelji koja je dojedrila preko mora da upozna mletačke latifundije u 18. stoljeću. Nastavio je tradiciju oca koji se počeo baviti turizmom 1906. i već 1947. godine ponovno je otvorio vrata svoga doma. Bio je prvi ugostitelj nakon rata koji je za to imao dozvolu. Nije ona, doduše, bila za elitni egzotični Palmižanski dvorac njegovih predaka, nego za “krčmu”, ali gosti su ponovno počeli dolaziti. Toto je bio jedriličar, šampion u sportskom ribolovu, posebno poznat kao uspješni lovac na kirnje, koje je izvlačio s tridesetak i više metara dubine. U Palmižanu je pristao i Jacques-Yves Cousteau sa svojim Calypsom. Došao je upravo zbog Tota. Kada u knjizi piše o svom boravku 1954., sjeća se da su ondje sreli ministra vanjskih poslova Engleske. Dolazili su upravo onda kada je drugdje turizam bio u povojima, a tada, u povoju hrvatskog turizma, nakon 2. svjetskog rata, stizali su i glumci čak iz Hollywooda…

Na fotografiji: Dagmar Meneghello.
Foto: Damir Krajac / CROPIX

Sve se srušilo

* Čime se obitelj Meneghello bavila u prošlosti?
Meneghellovi su bili obitelj notara i ljekarnika. Izmislili su balzam od ružmarina. Palmižana je bila kamenita i na njoj se jako teško nešto sadilo, a oni su je cijelu zasadili ružmarinom. Balzam je bio lijek za sve i imala ga je svaka kućna ljekarna. Ako ste htjeli imati dijete, ako niste htjeli imati dijete, ako vas boli zub… Oni su imali tvornicu Quintessenza u Hvaru. Imamo dokument kojim venecijanska vlast 1800. potvrđuje kvalitetu balzama i te tvornice u Hvaru.

Imali su i ljekarnu i imanje. A onda se sve srušilo. Stari veleposjednici Palmižane nisu otvarali otok nikomu. Do 1906., kad je profesor botanike u Nautičkoj akademiji u Dubrovniku, Eugen, Totin otac, zasadio u svom vrtu, osim brojnih egzotičnih biljaka, i jednu za Hrvatsku novu i rijetku vrstu – turizam. On je otvorio Pansion Palmižaniski dvorac. Do otoka se jedrilo ili veslalo na ruke, ali ljudi željni odmora u djevičanskoj prirodi dolazili su. Profesorova vizija bila je boravak daleko od prenapučenih gradova punih smoga, čađe, stresa. Uz svježu, zdravu hranu, morske delicije, plivanje u moru, čisti zrak s mirisima pinija i drugog miomirisnog raslinja. U Dubrovniku se zaljubio u Lokrum i tamošnji arboretum Maksimilijana Habsburškog i pokušao je nešto slično stvoriti u Palmižani. Čarobni Maksimilijanovi vrtovi velika su baština svijetu.

Sa slikarom Tonijem Franovićem obišli smo ih sve, Franović ih je ovjekovječio na svojim platnima, a onda smo ih izlagali: od Miramara kraj Trsta, Lokruma, Meksika, gdje su ga kao novoprozvanog meksičkog cara pobunjenici ubili. U Meksiku – opojnim vrtovima plavih agava napravili smo izložbu u Ministarstvu vanjskih poslova u Ciudad de Mexicu, gdje je Maksimilijan kreirao perivoj na krovu ogromne tvrđave: kada hodate njime, imate osjećaj da šetate među oblacima. Moj muž umro je vrlo rano. Ostala sam sama s troje djece na nenastanjenom otoku, a vode, struje, kanalizacije, telefona, organizirane veze s kopnom na otoku nismo imali. Bilo je nezamislivo teško, ne znam kako sam uspjela preživjeti i ostati.




Milan BandiĆ, Andrej PlenkoviĆ, Antonio PicukariĆ, Dagmar Meneghello. Foto: Davor Pongracic / CROPIX

Odmazda komunista

* Koje je vaše porijeklo?
Moja je obitelj po očevoj strani austrijsko-češko-mađarskog porijekla. Tatina mama je Claudius von Claudenburg, plemenitaška obitelj iz 15. stoljeća. Po očevu tati sam von Gebauer, oni su plemstvo zadobili vojnim zaslugama. Poslani su u Hrvatsku da brane austrijsku monarhiju od Turaka. Postali su poluhrvati. Otac, pravnik, kao državni službenik u činu gradonačelnika, mijenjao je svakih nekoliko godina mjesto boravka, rat ga je zatekao u Baranji.

* Što je bilo nakon rata?
Budući da je nova komunistička država proglasila sve koji su imali visoke položaje ratnim zločincima, moj je otac morao bježati, a mi smo bili premali pa je majka ostala u Zagrebu s nama. Tatinu majku, staricu, komunisti su odveli u logor, gdje je umrla. Majka se bojala za nas zbog našeg germanskog porijekla pa nas je slala k rodbini i prijateljima u provinciju. Tako sam odrastala u Splitu, Križevcima, Đurđevcu, u Brinju…, sve dok se situacija, poslijeratno osvetničko ludilo, nije malo smirila. Mojoj majci nisu dali da radi. Zvali su je na saslušanja, bilo je teško, bili smo gladni, goli, bosi. Očeva rodbina smjestila nas je u prostorije “Dobrotvora”, skromnog ureda u kojem su nekad dijelili milodare ljudima koji nisu imali od čega živjeti.

Sada smo to bili mi u Haulikovoj ulici, među tim uredskim namještajem na kojem smo jeli i spavali. Poneki iz obitelji bolje su prošli. Moj prastric, akademik Božidar Širola, podučavao je uz svog unuka sve nas, svu djecu iz kuće. Imao je veliki uređeni građanski stan, ogromnu knjižnicu, mnogo slika koje su me opčinjavale. Moja prateta, Adra Claudius von Claudenburg, bila je u Hrvatskim zmajevima. Žene, sestre moje bake Afre, Alma, Asta, Adra u tatinoj obitelji bile su imućne i visokoobrazovane. Tako sam svoje životno iskustvo dobivala od njih, prepuno čarobnih priča o velikom prekrasnom svijetu. Svoj život željela sam provesti putujući metropolama svijeta, a završila sam na nenastanjenom otočiću kamena i mora zbog ljubavi. Naša majka nije tada smjela izvan zemlje, a ni mi maloljetni, k ocu. Sve naše molbe i nade završavale su u Petrinjskoj, gdje smo čekali uzalud da dobijemo putovnicu. Sa 16 godina već sam radila u Studentskom listu i napokon sam dobila prvu mogućnost putovanja u inozemstvo. Bilo je prekasno za obitelj…




Petra Vugrinec, Dagmar Meneghello, Iva Sudec, Tarin Meneghello.
Foto: Davor Pongracic / CROPIX

I danas organizira izložbe

* Kada ste već bili u Palmižani, imali ste istovremeno galeriju u Muenchenu.
Dok sam dugi niz godina živjela daleko od civilizacije, moji gosti su mi ostvarili želju da barem zimske mjesece provedem u gradu i bavim se umjetnošću. Pomogli su mi otvoriti GmbH, i to galeriju, izlagala sam hrvatske umjetnike. Bilo je naporno, a prelijepo iskustvo. Ljeti sam bila na otoku, mnogo sam radila, a zimi u Muenchenu i radila još više. Onda je opet počeo rat, Domovinski, morala sam se za stalno vratiti u Palmižanu.

* Kako dalje?
Svoju djecu, koja danas aktivno vode Palmižanu, naučila sam ljubiti taj dom koji je bio i ostao težak i traži mnoga odricanja. S osamdeset sam se vratila kući u Zagreb, nakon 60 godina provedenih izvan civilizacije. Kako sam tijekom života organizirala nekoliko stotina izložbi, to radim i danas. Imam ogroman zadatak srediti svoju veliku kolekciju slika i predstaviti je ljubiteljima umjetnosti. Riječ je o nepoznatim radovima nekad mladih, a danas poznatih i priznatih autora. Osnovala sam zakladu, da umjetnine ostanu na okupu i postanu javne. Umjetnost me je spasila. Održala sam – uz njezinu pomoć – nekoliko stoljeća staro imanje u obiteljskim rukama. Još me uzbuđuje, strasno sam opčinjena njome. Do smrti!

Boris Bućan, Foto: Darko Tomas / CROPIX

Suradnja s Bućanom

* Kako ste došli na slikara Borisa Bućana? Vjerojatno ste s njime i prijateljevali…
Kao što ste imali priliku vidjeti, u velikom smo poslu i pakiramo se za njegovu impozantnu izložbu u Grazu u sklopu manifestacije DesignMonat Graz koja se održava već 15 godina pod zaštitom UNESCO-a. Boris Bućan jedini je hrvatski umjetnik koji je, živeći u Zagrebu, uspio hrvatsku umjetnost uvesti u najveće i najcjenjenije muzeje svijeta. Radovi velikog dizajnera, grafičara, slikara, dio su fundusa Musee de la Publicite Paris, Staatliches Museum fur Angewandte Kunst München, Tate Gallery, London, Deutsche Plakatmuseum, Essen, MOMA New York, Cooper Hewitt Museum, New York, The Library of Congress, Washington, The Israel Museum, Jeruzalem, Victorian Art Center, Melbourne, National Library Canberra, Adelaide Art Centar, Adelaide itd.

Predstavljao je našu zemlju na Bijenalu u Veneciji i Sao Paulu itd. Londonski Victoria & Albert Museum izabrao je njegov rad “Žar ptica” za naslovnu stranicu kataloga o povijesti plakata kroz XX. stoljeće “The Power Of Poster In the XX. Century”. Napustio nas je prije godinu dana i to je njegova prva posmrtna izložba. Bućana sam srela u Zagrebu početkom sedamdesetih godina i od tada smo zajednički organizirali nekoliko njegovih izložbi.

Napravili smo 1983. njegovu izložbu kroz stoljetnu šumu, tako su ih moreplovci iz cijeloga svijeta otkrivali u tada još potpuno nedostupnoj destinaciji. Bućan nikada nije bio na otoku. Susretali smo se u Zagrebu, u njegovu atelijeru blizu Britanca, gdje smo vodili ozbiljne i žučne razgovore o umjetnosti. Uvijek me je tretirao kao svoju učenicu iako sam bila nekoliko godina starija. Poznavala sam ga više od 50 godina. Išla sam na njegove izložbe, sakupljala kataloge, visoko cijenila njegovu umjetnost, kupovala koliko sam financijski mogla… Za ovu izložbu koja se otvara 4. svibnja i traje do 2. lipnja Austrijanci su učinili sve, a kod nas je bio muk, odbijanje i najmanje pomoći. Reagirala je samo Turistička zajednica grada Zagreba, koja je obećala malo sponzorstvo.

ACI je na našoj zemlji sagradio 15 objekata

* Otkad je ACI marina na vašem teritoriju u Palmižani? O tome se dosta pisalo…
Otkako su Meneghellovi stigli iz venecijanske republike negdje u 18. stoljeću i kupili posjed od 320 hektara na Svetom Klementu te ga pošumili, odgojili generacijama miomirisni arboretum, stvorili brend – počela je pohlepa drugih za rajem. Da bi izgradili ACI marinu, 1984. doveli su nenajavljeno i na divlje više od 100 radnika i ogromnu mehanizaciju i počeli su rušiti borove i graditi objekte bez građevinskih dozvola na zemlji koju nam je 1947. prva komunistička država ostavila kao minimum, oduzevši sve ostalo.

Oni nemaju ni dozvolu za rad, a rade ondje više od 40 godina. Otad vodimo sudsku bitku s njima, siromašimo, gubimo iako smo u pravu… Ova je država korumpirana, kao i sudski sustav. Čak i kada se donese zakon i objavi u Narodnim novinama, nitko ne reagira da se provede u djelo. Obitelji Meneghello oduzeto je gotovo 300 hektara, ostao je samo minimum koji je bio “po zakonu”, a taj ACI je baš na tom minimumu. Sagradili su 15 objekata na našoj zemlji gdje mi nismo smjeli graditi, prodalo se i drugim privatnicima koji rade i grade i zarađuju na našem. Ne možete se tući s državom. Išli smo na sudove na kojima smo redom izgubili. Moja obitelj ima mnogo problema s tim. Možemo to nazvati nasilnim suživotom. Čujte, oni mogu oduzeti, ali bi morali platiti to dobro, a država neće platiti. To je apsurdno, ne vjerujete sami sebi da se to događa.

A užasna je stvarnost i da ACI bez papira radi 40 godina. ACI se spojio s partijanerima. Yachtweek je nautička grupa koja iznajmljuje brodove i privlači mlade da mogu doći i da mogu cijele dane činiti što hoće. Mogu piti i vikati od jutra do sutra. Cijeli dan idu s bocom. U Hvaru nestaje elitni turizam, kulturni turizam. Niču hosteli najnižih sanitarnih uvjeta. Mladež baulja pijana i drogirana po tom divnom gradu, nekad turističkom biseru, tu bljuju, spavaju, vrše nuždu i kraj toga se obljubljuju. U povijesnom baštinom bogatom kulturnom Hvaru, među najstarijima u organiziranom turizmu naše zemlje, gradu s najviše sunčanih sati, u ovoj prekrasnoj prirodi. Znam mnogo ljudi koji su prodali svoje vile i koji smatraju da se u Hvar više ne može doći.

Autor:Janja Franko/7dnevno
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.