fbpx
Foto: Glas Istre

KAŠTEL PETRAPILOS U Istri obnovljena srednjovjekovna feudalna utvrda, projekt je dobio posebna priznanja i nagrade

Autor: Marina Tenžera

Kada se u svega pet mjeseci nanižu četiri međunarodne i nacionalne stručne nagrade za projekt obnove tisućljetnog kaštela Petrapilosa kod Buzeta, red je dati glas autorima, prije svega nagrađenom projektantu Vjekoslavu Gašparoviću arhitektu iz pulske Zadruge Praksa.

Možda i najvrjednije jest posebno priznanje koje je prije desetak dana Gašparović dobio na međunarodnom Salonu arhitekture u Novom Sadu, uz obrazloženje da je ‘projektom naglašena nenametljiva intervencija na utvrdi korištenjem jednostavnih i iskrenih elementa komunikacije, pritom jasno razlikujući staro od novog, te formirajući nove ambijente’.

“Gotovo anoniman pristup arhitekta uz dobro odmjerenu dozu suzdržanosti odiše poštovanjem prema kulturno historijskom nasljeđu i omogućava sveobuhvatno sagledavanje novooživljenog prostora utvrde“, zaključuje se u tom obrazloženju za obnovu srednjovjekovne feudalne utvrde Petrapilose (tal. Pietrapelosa, u Istarskom razvodu naziva se Kostel) koja se nalazi uz rječicu Bračanu, jednu od pritoka rijeke Mirne, duboko u unutrašnjosti sjevernog dijela istarskog poluotoka.


Uz ovo priznanje, ovaj je projekt prvo u svibnju dobio posebno priznanje žirija Europske nagrade za baštinu, dva mjeseca kasnije osvaja nagradu ‘BigSEE Architecture’ u kategoriji krajolika i urbanog prostora, da bi u rujnu – za izvanredna postignuća u području zaštite kulturne baštine u Hrvatskoj – godišnja nagrada ‘Vicko Andrić’ bila dodijeljena konzervatorici Nataši Nefat upravo za vođenje i dovršetak projekta obnove jedne od najvećih i najznačajnijih srednjovjekovnih utvrda Istre, kaštela Petrapilosa.

Kako nam pojašnjava Gašparović, lokacija ima barem dva snažna aspekta, jedan je povijesni, a drugi prirodni. Sa stanovišta kulturne baštine, to je gradinski lokalitet, korišten od prapovijesti, na kojemu se od 11. stoljeća razvijala feudalna utvrda, korištena sve do 17. stoljeća.

Lokalitet je stoga zaštićen kao nepokretno kulturno dobro. S druge strane, lokalitet ima i svoju vrijednost kao prirodni ambijent sa specifičnom vegetacijom na vrhu vapnenačkog grebena, s pripadajućom tišinom, odnosno sa svojim karakterističnima zvukovima vjetra, lišća, ptica, ali i sa svoji mrakom.

“Sve su to vrijednosti koje treba čuvati; mrak treba čuvati, tišinu treba čuvati, specifičnosti vegetacije treba čuvati. Ti su aspekti prirodnog okoliša često ugroženi našim građevinskim zahvatima”, kaže projektant.

Zbog svega navedenog, projekt pristupa i prezentacije utvrde sporo se i dugo razvijao, a najvažniji aspekt razvoja projekta bila je redukcija. Postupno su odbačeni svi nepotrebni elementi projekta, kako bi ambijent čim više zadržao svoje povijesne, ali i svoje prirodne vrijednosti.

Zapravo, radi materijala kojima su povijesne građevine građene, radi kamena koji se pretvara u građevinu, radi stabala koje se pretvaraju u drvene međukatne i krovne konstrukcije, te potom iznova vraćaju i pretvaraju u prirodni ambijent, povijesne su građevine vrlo bliske samom prirodnom okolišu, veli Gašparović.




Projekt je tako reduciran samo na infrastrukturu za horizontalno i vertikalno kretanje kroz sačuvane dijelove nekadašnje feudalne utvrde. Reduciran je i po pitanju materijala, a svi novi arhitektonski elementi izvedeni su od ista dva elementa – samozaštitnog lima i masivnih hrastovih greda.

Oba su materijala, pojašnjava on, odabrana radi smanjenja budućih troškova održavanja konstrukcije. Samozaštitni čelik nije potrebno dodatno štititi antikorozivnim premazima, jer sam razvija svoj zaštitni sloj, koji ga štiti od daljnje korozije.

Lokalitet je opremljen i podzemnom infrastrukturom za povremena i privremena javna događanja. Tri osnovna prostora utvrde – Palas, unutrašnje dvorište i vanjsko dvorište – opremljeni su podzemnim priključcima koji omogućavaju organizaciju kulturnih manifestacija, koncerata i slično.




Gašparović kaže da je cilj projekta bio stvoriti preduvjete za povremeno intenzivnije korištenja lokaliteta i organizaciju javnih događanja, a istovremeno sačuvati i  zatečene prirodne vrijednosti ambijenta.

Minimalna rasvjeta postavljena je samo po osnovnim putanjama kretanja i trebala bi biti korištena samo prilikom organizacije javnih događanja, dok bi ostali dio godine prostor utvrde trebao njegovati tišinu i mrak prirodnog okoliša.

“Nažalost, nakon dovršetka projekta, u prostoru utvrde postavljeni su brojni fiksni multimedijalni uređaji, što je kontradiktorno osnovnoj ideji projekta da se sva dodatna oprema donosi i postavlja isključivo prigodno i privremeno. Osjećam da fiksni multimedijalni sadržaji nisu primjereni ovom prirodnom ambijentu jer svojim kontinuiranim radom, danju i noću narušavaju mir, tišinu i mrak ove prirodne lokacije, a svojom materijalnošću narušavaju sklad osnovnih sastavnih elemenata ovog nježnog ambijenta. Multimedijalna bi oprema mogli biti korisna u nekom frekventnijem gradskom prostoru, u kojem bi mogla bila poticaj za posjet Petrapilosi. Projekt pristupa i prezentacije utvrde Petrapilosa nastavak je razvoja sustava i tipologije arhitektonskih intervencija započet na projektu pristupa i prezentacije utvrde Possert kod Paza”, zaključio je projektant Vjekoslav Gašparović.

Usput, u pojedinim turističkim proglasima naveliko se ističe atraktivnost upravo tih multimedijalnih sadržaja, no, isto tako, može se pročitati da je ovaj kaštel u narodu poznat kao ‘dlakavi dvorac’ i ‘kosmati grad’, a razlog neobičnim nazivima leži u gustom raslinju koje ga okružuje i izlazi iz njegovih zidina.

Autor:Marina Tenžera
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.