Screenshot

KADA LOPTA POLUDI: ‘Hrvatsko kolektivno drpanje po guzama zahvatilo je i žene’

Autor: Roza Leko

Ako ste se nakon ovog četvrtfinala našli na nekom od glavnogradskih trgova, a brat ste ili sestra skeptik prema organizirano grupnim događanjima, doživjeli ste i sami zašto psihijatar Gruden sklonost nacionalnoj nogometnoj euforiji naziva – orgazmom. Ovo je bio pravi pravcati grupni orgazam, prepuštanje čarima sretnih emocija, stimulacija do nesvjestice!

Razmjeri kovitlajuće mase emocija dali su se naslutiti po sablasno praznim ulicama grada oko pola sata prije utakmice, kad je na tramvajskim stanicama stajalo svega par izgubljenih duša, a retrovizor na autu su mi skoro raznijela jedina tri auta na praznoj Ilici koji su kasnili na organizirano gledanje. Nije to uopće bilo bitno, i da ga je netko od njih odnio vjerojatno bismo izašli i, onako kockasti, bratski se izljubili i, da smo samo stigli, popili kratku. Bratstvo i jedinstvo po nogometu! A po novom i sestrinstvo!

Za nas žene, šerana euforija je relativno friška pojava (osim ako ste milenijalac, onda ste se s njome rodili. Ili bar s PS Fifom i razrješnicom za predsjednika uprave u ruci). Muškarci, kojima je tradicionalno zabranjeno iskazivati emocije, društveno prihvatljivu ekspresiju pozitivnih emocija pronašli su odavno u sportskom zajedništvu. Ako mislite da pretjerujem, pitat ću djevojke i žene među vama ne biste li i vi rado da vas vaš pravi, kao mene moj imaginary dečko zagrli, poljubi i štipne po guzi ko što suigrač štipne svoga kad zajedničkom akcijom daju gol!

Žene su pak imale više problema s iskazivanjem ljutnje, a dugo nismo sudjelovale ni u javnom iskazivanju euforije. No eto nas, nekoliko Rosa Luxemburg i jedno četvrfinale kasnije, hrvatsko kolektivno drpanje po guzama zahvatilo je i žene – pa evo ravnopravno sudjelujemo, bar u nogometnoj euforiji. Doduše, da još malo pokvarim veselje, neke od nas i zato da bismo se obranile od razočaravajuće statistike koja kaže da diljem svijeta obiteljsko nasilje raste kad je u tijeku neko nogometno reprezentativno igranje.  Jest, nažalost, u rastu. I kad gube. I kad pobjeđuju. I kad igraju.

Zato, u kontekstu ove aktualne nacionalne euforije – dobro je dok traje. Zajedništvo, mislim. Volimo se, opraštamo, gubimo i dijelimo zajedno. Bez obzira jesmo li žene, muškarci, lijevi, desni, sjeverni ili južni. Napokon smo zajedno. Što se tiče ženskih predstavnica nogometne nacije, barem mojih prijateljica i mene, nastavljamo urlati na Badel(j)a, držati dah na elveru, veseliti se i opraštati i sretno sudjelovati u kolektivističkom preuzimanju identiteta male zemlje koja pobjeđuje u nogometu. Ne znači to da smo zaboravili na vlastite identitete. Da smo zaboravile biti žene.

Nažalost, nećemo zaboraviti niti biti dio statistike.

Autor:Roza Leko
loading...
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.