Foto: Ilustracija / Vanesa Pandzic / CROPIX

Iskrsnula tema koja je uzburkala duhove u Hrvatskoj: ‘Ovo je najveća sramota u 20 godina’

Autor: Maja Hrgović/7dnevno

Vjerojatno nema bolje metafore za kulturnu scenu u Hrvatskoj od one “mala bara puna krokodila”: slika je to pod koju se može podvući činjenica da je publike malo, novca još manje, a onih s velikim, zubatim, krokodilskim ambicijama – puno.

Prošlog je tjedna ponovno iskrsnula tema koja, svaki put kad je tkogod načne, uzburka duhove: tema namještenih natječaja. Ovog ju je puta otvorio ugledni splitski arhitekt Damir Rako pomalo kriptičnom i dovitljivom prozivkom UHA-e, Udruženja hrvatskih arhitekata, poručivši kako “smrdi od glave, a ide od uha do uha”.

“Ova namještaljka s UHA-inim nagradama, to je najveća sramota hrvatske arhitekture u zadnjih 20 godina. Nema opravdanja. Bijedni pokušaj prosječnih da budu važni. I ništa više”, ogorčeno je zaključio Rako. Mislio je, dakako, na nagrade koje to strukovno udruženje svake godine dodjeljuje najboljim ostvarenjima u području arhitekture za minulu godinu.

.
Damir Rako. Foto: Paun Paunovic / CROPIX

Interesna veza

Predsjednik žirija koji je ove godine odlučivao o nagradama jest arhitekt i filmaš Vjekoslav Gašparović. Damira Raku uzrujala je činjenica da Gašparović tijesno i rado surađuje s arhitektom kojemu je dodijeljena nagrada u jednoj kategoriji – konkretno, riječ je o nagradi koja nosi ime Drage Galića, a dodjeljuje se za kuće ili stambene građevine, dakle za stanovanje.

U toj su kategoriji bila nominirana tri projekta, a nagradu je dobio onaj koji potpisuju Nikola Fabijanić i Juraj Glasinović, za kuću Nodi u Ivanić-Gradu. (U konkurenciji je bila još Kuća O, za koju su projekt radili Igor i Ivan Franić, te Uska kuća, projekt Borisa Ilekovića i Dine Vulin Ileković).

Prigovor Damira Rake odnosi se na činjenicu da između predsjednika žirija Gašparovića i laureata spomenute nagrade za stanovanje Nikole Fabijanića postoji interesna veza. Objelodanjena je u Fabijanićevu medijskom istupu u povodu osvajanja nagrade, u intervjuu što ga je tom prigodom dao. Evo kako je u tom intervjuu predstavljen: “Nikola Fabijanić rođen je 1981. u Puli.

Željko Marković, Dušica Radojčić i Vjekoslav Gašparović. Foto: Danijela Peracic / CROPIX

Moralno upitne prakse

U Rijeci završio je gimnaziju te 1999. upisuje Arhitektonski fakultet u Zagrebu na kojem diplomira 2007. godine. Nakon studija šest godina radi u struci, nakon čega osniva ured Tri kvarti. Većinu projekata radi s dragim kolegama Jurjem Glasinovićem i Vjekoslavom Gašparovićem.”




Predsjednik žirija koji je Fabijaniću odlučio dodijeliti ovu prestižnu nagradu njegov je “dragi kolega”. Damir Rako nije jedini koji je to zapazio. Indicije o sukobu interesa zasmetale su popriličnom broju arhitekata koji su se o ovome oglasili na društvenim mrežama. Među njima je i Miroslav Rajić, koji tijesnu suradnju između Gašparovića i Fabijanića uzima kao “razlog što nema smisla uopće sudjelovati u UHA-i”.

“Nepotizam, namještanja natječaja i ostale moralno upitne prakse, a koje se doimaju već ukorijenjenim obrascem djelovanja, te su tijekom godina dovele do implozije kvalitete arhitektonske prakse u Republici Hrvatskoj”, zaključuje Rajić. Glasine o sukobu interesa u UHA-i, koje “idu od uha do uha”, natjerale su Gašparovića da se pokuša od njih obraniti.

Na fotografiji: Nikola Fabijanić. Foto: Ronald Gorsic / CROPIX

Partikularni interesi

“Dragi kolega Nikola Fabijanić i ja poznajemo se s fakulteta. Oduvijek smo imali odvojene urede, on u Zagrebu, ja u Puli i Rovinju. Ponekad surađujemo, radi druženja, da ne izgubimo kontakt u svakodnevici koja nas, nažalost, sve razdvaja i suprotstavlja. Rad žirija potpuno je transparentan, svatko se od nas devetero izuzima kad je riječ o bilo čijem poznanstvu.




Sve su odluke zajedničke pa ničiji partikularni interes ne može prevladati. Štoviše, partikularnog interesa i nema jer svi se samo borimo za bolju budućnost arhitekture i društva u kojemu živimo, zato smo i pristali odraditi jednu dionicu ovako odgovornog angažmana u Udruženju hrvatskih arhitekata”, poručio je Gašparović u Jutarnjem listu.

No, osim problematične kategorije projekata zgrada namijenjenih stanovanju, bilo je negodovanja i u vezi s ostalim kategorijama. Za nagradu “Viktor Kovačić”, koja se tradicionalno dodjeljuje za najbolje arhitektonsko ostvarenje u protekloj godini, ove se godine natjecala jedna televizijska emisija (“Betonski spavači”) i rekonstrukcija postojećeg hotela (Hotel Zonar na zagrebačkoj Trešnjevci).

Je li bolje kupiti novogradnju ili starogradnju? Arhitekti imaju savjet za buduće kupce

Presedan

Ovo je presedan. Prošle je godine ovu nagradu, podsjetimo, dobila Gruntovnica u Zagrebu Davora Bušnje, prije toga Iva Letilović i Igor Pedišić za Providurovu palaču u Zadru… “Betonski spavači” zbilja jesu izvrsna televizijska emisija koja je na inovativan i svjež način približila arhitekturu širokoj publici (iza nje stoje Maroje Mrduljaš, Saša Ban i Nevenka Sablić), no pitanje je je li nominirana u pravoj kategoriji.

Isto se pitanje postavlja i za projekt rekonstrukcije hotela Zonar, koji su radili Lea Pelivan i Toma Plejić. Odlukom da tako široko razlabavi kriterije dodjele nagrade “Viktor Kovačić”, da ona izuzme konkretne građevine (a tako i svrhu vlastitog postojanja), ispalo je da žiri smatra da nijedna zgrada u Hrvatskoj nije dovoljno kvalitetna da zavređuje biti nagrađena.

Predsjednik žirija Gašparović komentirao je kako su “Betonski spavači” ocijenjeni kao ravnopravni ostalim radovima u konkurenciji “zbog utjecaja na društvo i kontekst u kojem nastaju, te u kontekstu krize u kojoj se arhitektura nalazi”. Primjera sukoba interesa poput onoga između Gašparovića i “dragog” mu kolege “Fabijanića” ima mnogo u svim segmentima.

Na natječajima za poeziju, za romane, za likovna ostvarenja, za filmove, u proteklih je dvadesetak godina bilo toliko prikrivenog ili “nehotičnog” namještanja nagrada po principu “svoj svome” da ih je teško i pobrojiti. O mnogima se govorilo tek po kuloarima, iz straha od zamjeranja moćnicima na sceni (ili krokodilima u bari, da se nadovežem na metaforu iz uvoda).

Pokoji zviždač

Povremeno se u nas pojavi pokoji zviždač, spreman viknuti uvredu na dodjeli nepravedno žirirane nagrade, baciti stolac u revoltu ili napisati ogorčen status na Facebooku. Društvene mreže olakšale su svima da ukažu na korupciju u kulturi, na svim razinama. Mnogi ih i koriste; Damir Rako jedan je od njih – da nije bilo njegova statusa za koji su se, zbog intenziteta emocija, zalijepili mediji, prošla bi ispod radara ovogodišnja “neobična” dodjela UHA-inih nagrada.

Što je veći iznos (javnog) novca kojim se honoriraju nagrade, to su veće šanse da će netko “zviždati” na nepotizam i korupciju i da će sukob interesa biti razotkriven. Kad je na čelo Ministarstva kulture došao Zlatko Hasanbegović, prvi mu je potez bio raspuštanje Povjerenstva za neprofitne medije. Slušao je zviždače – predvođene grupom aktivista iz inicijative U ime obitelji – koji su prokazali duboku i gustu interesnu premreženost povjerenstva koje je odlučivalo o dodjeli milijuna proračunskog novca takozvanim neprofitnim medijima – s kojima su članovi tog povjerenstva često i surađivali.

Privatni, prijateljski i topli kolegijalni odnosi između članova povjerenstva i članova redakcija koje su konkurirale za potpore obilato su evidentirani – neki su članovi tog povjerenstva, poput Hajrudina Hromadžića, bili i zavedeni kao stalni suradnici medija kojima su dodijelili novac. Član Stručnog povjerenstva za neprofitne medije Hajrudin Hromadžić naveden je u impressumu portala H-alter. Navedeni gospodin tako je sudjelovao u donošenju odluke da se portalu H-alter dodjeli najveći iznos na natječaju za potporu neprofitnim medijima od 250.000 kuna. Raspuštanje povjerenstva koje je tako duboko zaglibilo u očiti sukob interesa trebalo bi biti pozdravljeno kao značajan korak u borbi protiv korupcije. No otpor je bio golem.

Bacanje novca

Bivši predsjednik Hrvatskog novinarskog društva Zdenko Duka koristio je svaku priliku da osudi Hasanbegovićevu “čistku”. “Riječ je o političkoj odluci, u korist politike koju provodi dio HDZ-a, a to je zatiranje medijskih sloboda, zastrašivanje i antidemokratska haranga. Financirali smo medije koji zagovaraju ljudska prava, kritiziraju vlast i bave se slobodarskim novinarstvom”, rekao je Zdenko Duka, šire zapamćen kao čovjek koji je svojedobno poručio onima koji u medijima naginju desno “doći ćete na red kad dođu vaši”.

Milijunske potpore “slobodarskom novinarstvu”, kako ga je ocijenio Duka, ustvari su kroz povjerenstvo koje je raskinuo Hasanbegović bile usmjeravane prema medijima koji su bez iznimke bili ideološki ustrojeni lijevo, radikalno lijevo ili su se, u slučaju nekoliko portala, bavili manjinama i nekim stručnim pitanjima u kojima nema puno mjesta ideologiji. Desetak malih portala s izrazitim lijevim angažmanom bilo je, takorekuć, pretplaćeno na poticaje za medije koje je dijelilo povjerenstvo pri tadašnjem Ministarstvu kulture.

Na fotografiji: Miljenko Jergović. Foto: Damjan Tadic / CROPIX

Ispad na dodjeli nagrade Jergoviću

Trebalo je nešto hrabrosti – ili pijanih javnih ispada – da se optužbe izgovore javno, glasno, i da privuku pozornost medija. Jedan takav događaj iz 2011. danas se smatra antologijskim. Riječ je o skandalu u Klovićevim dvorima, na proslavi koja je u toj gornjogradskoj galeriji upriličena u povodu dodjele nagrade za najbolje prozno djelo prethodne, 2010. godine. Nagradu, koja je tada bila financijski najizdašnija u zemlji i iznosila je 50 tisuća kuna u svakoj kategoriji, dodjeljivao je Jutarnji list. Tjednima se šuškalo da će organizator tim novcem nagraditi vlastitog autora, Miljenka Jergovića. (Jergović je tada pisao za Jutarnji i gotovo da je bio zaštitno lice tog dnevnog lista.)

Kad je zaista Jergovićevo djelo “Volga, Volga” proglašeno najboljim, nastao je skandal: pisci Željko Špoljar i Rade Jarak vidno su pripiti prigovarali i ismijavali namještenu dodjelu, a razjareni Jarak podignuo je stolac i bacio ga. Intervenirali su zaštitari koji su pobunjeni dvojac udaljili iz Klovićevih dvora. Laureat se činio potresenim; Jergović je nakon toga održao prilično kratak i kiseo govor. Jarak i Špoljar slavljeni su kao rijetki ljudi “s kičmom” na kulturnoj sceni koji se usude reći “Car je gol” i ukazati na nepravdu i izostanak objektivnih kriterija u vrednovanju književnosti – makar uz pomoć alkohola.

 

Foto: Darko Tomas / CROPIX

Rada Borić  istupala protiv nepotizma

Kako se u financiranju kulture stvaraju sukobljene interesne mreže, zorno ilustrira način na koji je stranka Možemo, došavši na vlast u Zagrebu, kadrovirala po kulturnim institucijama. Za članicu Upravnog vijeća Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu postavljena je sestra Rade Borić, zastupnice Nove ljevice u zagrebačkoj Skupštini, Nada Beroš, dok je u vijeće koje vrednuje i dodjeljuje novac za likovnu djelatnost imenovana nećakinja Rade Borić, arhitektica Ana Dana Beroš.

Nada Beroš bivša je zaposlenica Muzeja suvremene umjetnosti, sada u mirovini. Nećakinja Rade Borić na novoj poziciji u likovnom vijeću odlučuje o raspodjeli proračunskog novca za likovnost u Zagrebu – njezin glas sudjeluje u donošenju odluke o tome hoće li se, i koliko, dati novca instituciji u čijem je upravnom vijeću njezina majka, Nada Beroš. Ana Dana Beroš članica je Možemo i bila je kandidatkinja te platforme na parlamentarnim izborima 2020. godine u desetoj izbornoj jedinici.

Autor:Maja Hrgović/7dnevno
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.