HRVATSKI JEZIK JE U NEVOLJI! Opasnost se nadvija: ‘Više ne možemo računati na mlade generacije’

Mediji su prošloga tjedna uobičajeno podrugljivo izvještavali o novome natječaju časopisa Jezik koji svake godine traga za novim hrvatskim riječima koje bi mogle zamijeniti one strane, osobito one koje se masovno uvoze iz engleskoga i šire kao zaraza preko društvenih mreža. Čudili su se i sprdali s riječima koje su građani kandidirali kao bolju, domaću alternativu za riječi lajsna, lockdown, sauna, titlovi… Ima li mjesta podrugljivosti kada je riječ o projektima koji se trude spasiti jezik od izumiranja?

Osluhnete li govor prosječnoga tinejdžera, mogla bi vas zaprepastiti količina stranih riječi kojom im je zasićen rječnik, do te mjere da je materinski jezik potisnut do puke sintaktičke osnove – a ponekad i dalje od toga. Oni “apgrejdaju” aplikacije, “skrinšotaju” zaslone, “snepaju” i “strimaju”, “šeraju” i “gejmaju”, “lajkaju jutjubere”, “hejtaju tiktokere”, “folovaju” i “skrolaju” dok im palčevi ne odrvene.

Kako na ove promjene u jeziku gledaju hrvatski jezikoslovci?

Novi neprijatelj

“Što mislim o nekontroliranom prodoru američkih razgovornih izraza, napisala sam još 2006. i 2012. u knjigama ‘Hrvatski u zagradama’ i ‘Hrvatski ni u zagradama’. U prvoj su primjeri kad su u hrvatskim novinama engleski, odnosno američki izrazi bili na prvome mjestu, a njihovi hrvatski ekvivalenti u zagradama. U drugoj knjizi hrvatskih riječi više uopće nije bilo ni u zagradama. Kako to komentiram? Hrvati i inače više vole viriti u tuđa dvorišta nego da se brinu o vlastitu. Razloge bi mogli objasniti sociolozi i psiholozi. Obično se takva poplava stranoga lakše širi kod ljudi koji pate od sindroma manje vrijednosti, pa upotrebom nečega svjetskog misle da samim tim i oni pripadaju tom širokom svijetu”, ističe Nives Opačić, jedna od naših najaktivnijih jezikoslovki, čiji su jezični savjeti omiljeni putokaz u snalaženju u hrvatskome jeziku.

Donedavno zaokupljeni misijom da se hrvatski izbavi od prijetnje s istoka i sačuva od politički snažno poticanog stapanja u “srpsko-hrvatski”, jezikoslovci danas shvaćaju da se bojno polje izmjestilo na zapad, gdje front zahtijeva drugačije strategije djelovanja. Prijetnje s istoka ipak nisu sasvim zamrle: prije samo nekoliko godina puno je prašine podigla takozvana Deklaracija o zajedničkom jeziku, dokument u kojem se tvrdi da se u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji i Crnoj Gori govori isti jezik. Deklaracija je rezultat ideološko-kulturnog projekta pod nazivom “Jezici i nacionalizmi”, koji se odvijao tijekom 2016. i 2017. diljem prostora bivše Jugoslavije, a među potpisnicima je bilo i istaknutih Hrvata. Dok su se od velikosrpskih i jugoslavenskih pretenzija u Novosadskom dogovoru hrvatski jezikoslovci branili Deklaracijom o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika 1967., danas pokušavaju jezično osnažiti govornike hrvatskoga jezika, ukazati im na bogatstvo materinskoga jezika, kojemu mladi okreću leđa.

Igra riječi

Čine to, poput Nives Opačić, jezičnim savjetima u medijima (koji su se, paradoksalno, u prvom kriznom naletu otpuštanja radnika riješili lektora u redakcijama) i rijetkim projektima poput spomenutog natječaja časopisa Jezik. Natječaj se provodi od 1992., pokretač mu je Stjepan Babić, podupire ga Zaklada “Dr. Ivan Šreter”, a ideja je da se pronađe nova hrvatska riječ koja bi zamijenila nepotrebni anglizam.
Natječaj uvijek donese neke riječi od kojih zatitra brk: prošle su godine u gustoj konkurenciji bili protucjepiša (umjesto antivakser), rajčić (umjesto cherry rajčica) i utjecajnik (umjesto influencer). Ove godine, pak, 385 prijavitelja predložilo je 538 novih riječi, a među njima i prikaznik (za displej), zaključaj (za lockdown), znojilište (za saunu) i prijevodnici (titlovi).

“Usporedimo li se s Amerikancima i Nijemcima, razlikujemo se. U njih se uvijek biraju riječi već potvrđene u upotrebi i najčešće iz političkog i društvenog života. Riječi u njih ne moraju biti nove, mogu biti i poznate riječi kojima se pripisuje novi sadržaj. Tako su Amerikanci prošle godine izabrali riječ ‘insurrection’, nasilni pokušaj preuzimanja vlasti koji se kod njih dogodio 6. siječnja 2021., a Nijemci ‘Wellenbrecher’, lukobran, ali doslovni prijevod jasnije kaže o čemu je riječ – onaj koji lomi valove – a odnosi se na mjere protiv pandemijskih valova, mjere koje su ih ‘lomile'”, kaže Sanda Ham, glavna urednica Jezika i predsjednica povjerenstva koje je odlučivalo o novim riječima.
Suprotno od medija koji uglavnom sprdnjom diskreditiraju ovaj projekt, trebali bismo ga prihvatiti kao važan pokušaj da se hrvatskomu jeziku vrati i suverenitet i snaga – i govornici. Svaka dva tjedna nestane jedan jezik. Od nekih šest tisuća jezika u svijetu, gotovo je svaki drugi u opasnosti. Takvi gubici potkopavaju kulturne različitosti svijeta jer odlaskom jednoga jezika nestaju i posebnosti jedne kulture.

Zapanjujući rezultati

Na mlade generacije govornika hrvatskoga jezika više se ne može računati kao na pronositelje jezične vitalnosti: tako barem pokazuju rezultati nacionalnih ispita iz hrvatskoga jezika od prošle godine, kada je prva eksperimentalna “mala matura” razotkrila zapanjujuće nisku razinu poznavanja osnova materinskoga jezika kod osmaša. Na ispitu iz hrvatskoga jezika najveći postotak učenika, njih 46,39 posto, spada u osnovnu razinu znanja iz hrvatskoga, a njih 46,11 posto pod srednju razinu, dok je samo 3,45 posto napredno, a 4,05 posto ispod osnovne razine. Traje sezona ovogodišnjih nacionalnih ispita pa ćemo uskoro znati i je li se situacija možda poboljšala u odnosu na prvo izdanje toga velikog programa testiranja.

Jezikoslovac Marko Alerić s Odsjeka za kroatistiku na Filozofskome fakultetu u Zagrebu jedan je od onih koji se ne mire lako s nonšalantnom upotrebom hrvatskih riječi i oduševljenim prihvaćanjem fraza iz engleskoga jezika. Njegov digitalni projekt Jezikomat popularan je kod korisnika društvenih mreža koji traže rješenja pravopisnih, leksičkih i gramatičkih nedoumica. Jednostavni i zanimljivi jezični savjeti nude se u obliku kratkih videa na YouTubeu i drugim platformama, a korisnici pomažu kreirati sadržaj svojim pitanjima.

“Htio sam omogućiti svima koji to žele da na jednostavan način trajno napreduju u vještinama govorenja i pisanja. Posve sam svjestan toga da smo nakon završetka osnovnog i srednjeg školovanja u jezičnom napredovanju najčešće prepušteni sami sebi. Rijetko imamo priliku saznati u čemu griješimo, a u normativnim priručnicima nije se uvijek lako snaći, pronaći odgovor na pitanja koja nas muče. Jezikomat je način da gramatika i pravopis postanu zanimljivi i lako dostupni”, objasnio je Alerić motivaciju za pokretanje Jezikomata.

Nema poštovanja

Standardni jezik, onaj kojemu smo poučavani tijekom formalnoga obrazovanja i koji se razlikuje od svih ostalih oblika, zahtijeva cjeloživotno učenje.
“Ne smijemo zaboraviti da ovladavanje jezikom podrazumijeva ovladavanje pravilima, ali i uvježbavanje njihove primjene. A čim je riječ o uvježbavanju, onda nam postaje jasno da je, kao i u sportu, uvijek moguće postići bolje rezultate”, ističe Alerić.

Postalo je uobičajeno da “lajkamo” fora stvari, a “hejtamo” političare i korporacije, povremeno imamo “reality-checkove”, “stokamo selebritije”, “apgrejdamo” stavove i “downloadamo” filmove, odazivamo se na “team buildinge”, slušamo savjete “life-coacheva”, gledamo “reality-showove”, listamo “lifestyle” magazine. One koji imaju poštovanje prema jeziku, ovakve fraze unezvjeruju. No, njihovo zapomaganje da se govori “hrvatski, molim!”, sve su slabašnije i sve se manje čuju.

Teza je profesorice Nives Opačić da smo, usred poplave pomodnih engleskih fraza – zastali na pola puta do stvaranja novih anglizama (riječi preuzetih iz engleskoga, ali prilagođenih hrvatskomu jeziku) koji bi obogatili naš leksik. Ona ima i zgodan naziv za tu pojavu.

“Stvaramo neki novi jezik, hrengleski: korijen je engleski, a nastavci su iz hrvatskoga jezika”, zaključuje ona, primjećujući kako se tvorbe poput “challengirati”, “downloadirati”, “shoppingirati” i drugi pogrešni i polovični prijevodi posljednjih godina nekontrolirano uvoze sa zapada.
Prethodnik naših vodećih jezičnih savjetodavaca, Nives Opačić i Marka Alerića, bio je profesor Ljudevit Jonke, čije su zasluge za normiranje hrvatskoga standardnog jezika goleme.

Nedoumice i pitanja

Jedna od krilatica kojima se vodio bila je “Piši onako kao što dobri pisci pišu”, a pišući o osobitosti književnoga jezika i jezične kulture, držao se načela “elastične stabilnosti”. Prema tom načelu, književni jezik treba biti stabilan, ali istodobno i elastičan, da može prihvatiti sve novo što pridonosi njegovoj funkcionalnosti i razvitku.
HAZU je prije tri godine, u siječnju 2020., osnovao Odbor za normu hrvatskoga standardnog jezika, savjetodavno tijelo koje će voditi sustavnu stručnu skrb o hrvatskome standardnom jeziku, raspravljati o nedoumicama i otvorenim pitanjima.

Zadaće Odbora su vođenje sustavne stručne skrbi o hrvatskome standardnom jeziku, raspravljanje o nedoumicama i otvorenim pitanjima, upozoravanje na primjere nepoštovanja ustavne odredbe o hrvatskome kao službenom jeziku u Republici Hrvatskoj…

Potrebu jezičnih savjetnika neki jezikoslovci osporavaju. Mate Kapović, lijevi radikal u politici i liberal u jezikoslovlju, gorljivo se zalaže protiv inzistiranja na jedinstvenim pravilima u hrvatskome standardnom jeziku.
Rasprave o jeziku u velikoj su mjeri rasprave o društvu i politici. “Preskriptivizam, kao mistifikacija standardnoga dijalekta i neznanstveno inzistiranje na tome da tobože postoje ‘dobre i ‘loše’ riječi, oblici, značenja i strukture, odraz je konzervativno-nacionalističke političke ideologije. Preskriptivistički teror u vidu ‘ispravljanja’ ljudi i tlačenja da ‘ne znaju svoj jezik’ traje još od početka 20. stoljeća – ni u Jugoslaviji nije bilo drugačije, a zabavno je što su jezični ‘savjeti’ i danas praktički isti u Hrvatskoj i Srbiji.

Grubi okovi

U preskriptivizmu i dalje postoji bratstvo i jedinstvo. Ono što se u Hrvatskoj sve više mijenja jest to što se napokon pojavila i moderna, lingvistička, antipreskriptivistička struja koja se suprotstavlja neznanstvenom i štetnom preskriptivizmu”, kaže Kapović, suautor knjige “Jeziku je svejedno”, u kojoj teze o potrebi oslobođenja govornika od grubih okova pravila hrvatskoga standardnog jezika – izlaže pridržavajući se svih pravila hrvatskoga standardnog jezika.

Kinezi su najbolji na svijetu u čitalačkoj pismenosti

Međunarodni program praćenja kvalitete obrazovanja diljem svijeta (PISA) već godinama pokazuje da hrvatski učenici postižu ispodprosječne rezultate u svim testiranim područjima. Podatke za Hrvatsku prati Nacionalni centar za vanjsko vrednovanje obrazovanja. U kategoriji čitalačke pismenosti, Hrvatska je na prošlom testiranju ponovno postigla ispodprosječni rezultat od 479 bodova i nalazi se na 29. mjestu u ukupnom poretku od 77 zemalja. Za usporedbu, azijske i skandinavske zemlje apsolutno dominiraju: najbolji prosječni rezultat od 555 bodova postigla je Kina, a najniži rezultat ostvarili su učenici iz Filipina i Dominikanske Republike. Od europskih zemalja najuspješnija je Estonija, zatim Finska te Irska. U razdoblju od dvanaest godina koliko PISA provodi testiranja i u Hrvatskoj (od 2006. do 2018.) nije uočen značajan pozitivan ni negativan trend u postignućima hrvatskih učenika u čitalačkoj pismenosti. Zanimljivo je da djevojčice postižu znatno viši rezultat od dječaka, a razlika je na prošlom testiranju iznosila čak 33 boda.

Otkrilo se da je prosječan nastavnik lijeni zabušant

Roditelji koji su u jeku pandemije prvi put mogli svjedočiti, kao pasivni promatrači u nastavi na daljinu, što i kako zapravo nastavnici poučavaju djecu, vidjeli su na djelu i jedan od temeljnih uzroka golemoga obrazovnog podbačaja novih generacija: uz časne iznimke profesora koji su dobri predavači i posvećeni svomu poslu, pokazalo se da je prosječan nastavnik u hrvatskim osnovnim školama zabušant sklon delegiranju svoje obrazovne zadaće roditeljima i, posredno, pružateljima usluga privatnih poduka. Osim emocionalnih posljedica prisilne izolacije, učenici su u pandemijskoj online školi stekli i zjapeće rupe u gradivu pa zapravo nitko više i ne očekuje da se Hrvatska po obrazovnom uspjehu pridigne s donjeg dijela PISA ljestvice. Zbog čega je u svakoj raspravi o stanju jezika nemoguće ne raspravljati o medijima i obrazovanju? Prema Općoj deklaraciji o jezičnim pravima koju je Međunarodni PEN objavio u Barceloni 2011. godine, dvije se bitne točke odnose na medije i školstvo: “Školska nastava mora pridonijeti ugledu jezika što ga govori jezična zajednica nekoga područja” te “Mediji su povlašteni glasnogovornici za provođenje jezične različitosti i za stručan i učinkovit rast ugleda te različitosti”. Čini se da ni mediji ni škole u Hrvatskoj ne zadovoljavaju ni goli minimum tih kriterija.