Photo: Zeljko Lukunic/PIXSELL

GLUMAC JEDVA PREŽIVIO COVID-19: Opisao dramatične trenutke s najtežim oblikom koronavirusa

Autor: N.M.

“Kršćanin jesam, ali nisam praznovjeran čovjek. Taj kašalj oboljelog je, međutim, nešto izvanzemaljsko, takvim sam ga ja čuo u svojoj kalvariji, svuda oko sebe u bolnici. Kao uznemireno jato crnih vrana – noću zvuči kao da netko čovjeku čupa dušu”.

Tim riječima svoju priču iz Covid bolnice na kraju grada započinje Vojin Perić (60), koji je ondje proveo ukupno tri tjedna, od kojih jedan tjedan na respiratoru.

Sve što možete skupiti iz literature strave i užasa, slilo se u KB Dubrava, pišu 24 sata.

Opet slavi život, novi život. Upravo tako, novi život, zove se i kazalište u kojemu Vojin radi kao glumac i tekstopisac te na čijem je čelu godinama i bio. Riječ je o kazalištu za slijepe i slabovidne u Zagrebu, u kojem je Vojin, inače slijep od svoje 11. godine, dosad odigrao mnoge uloge.

Njegova je kalvarija s koronom počela 19. listopada, kad je, nakon odigrane predstave u Vukovaru, dobio temperaturu i sutradan se odmah išao testirati. Nalaz je bio pozitivan, ostao je kod kuće, u Zagrebu, i u početku simptomi nisu bili zabrinjavajući.




“Zadnje čega se sjećam iz Dubrave, prije utonuća u umjetni san, bile su riječi doktora koji mi je smirenim glasom kazao: ‘Ne brinite ništa, sad ćemo mi vama pomoći…’. U tom sam trenutku osjetio potpuni mir, pomirenje zapravo, i pomislio da je to to, kraj je došao, rekao sam u sebi: ‘Svijete, doviđenja…’ Iako uvjeren da odlazim, bio sam smiren, nisam htio niti mogao paničariti, ali se više, kao dotad, nisam mogao niti boriti, prepustio sam se. Prisjeća se Perić tih, zadnjih trenutaka prije nego što je utonuo u sedmodnevni san na respiratoru. Da, najbolje bi to stanje opisao, kaže nam, kao san, to nije nikakav prelazak “na drugu stranu”, ništa nadrealno, samo san u kojem je često imao košmare.

“Kad sam tonuo u njega, prihvatio sam to kao odlazak, kraj, bio sam prilično siguran da sam gotov. Prihvatio sam neminovno, i fizički osjećao samo veliki bol u prsima, zbog obostrane upale pluća. Užasan bol. Poslije, u snu, često sam imao košmare, no jedino čega se sjećam bili su glasovi moje supruge Ana-Marije i kćeri Anje, kao i drugih dragih mi ljudi…” – nastavlja Vojin.

“Mislio sam, dobro je, ništa što malo odmora i čaja neće riješiti. No grdno sam se prevario. Dan za danom temperatura nije padala niti prolazila, čak ni deset dana. A onda me, tog desetog dana, udario zemljotres. Te noći više nisam mogao disati, nisam mogao do zraka i zaključili smo da moram u bolnicu. Nikad prije kroničnih bolesti nisam imao, bio sam zdrav. Sjećam se puta u Dubravu vozilom Hitne pomoći, sve do trena kad sam navodno počeo buncati, tako su mi poslije rekli. Odmah sam stavljen na intenzivnu skrb, na kisik, no nakon samo dan i pol stanje mi se opet pogoršalo, samostalno disanje više nije bilo moguće i morali su me prikopčati na respirator “- nastavlja gospodin Perić.




Na odjelu je, nakon respiratora, proveo dva tjedna, sve do neki dan.

Osoblje u Dubravi se, zaključuje, do posljednjeg daha bori za svakog pacijenta koji im dođe.

“Zahvaljujem im što su spasili moj i još mnogo drugih života. Budimo sretni što ih imamo. Zdravstvo je možda u kolapsu, no oni spašavaju živote kao da imaju lijekova i opreme u izobilju. A zapravo se snalaze samo s vlastitim znanjima – zaključuje ovaj glumac i tekstopisac dodajući kako mu je liječnica pri otpustu rekla: “Pa samo smo vas liječili, radili svoj posao”, zaključio je Vojin Perić o svojoj borbi s COVID-om 19.




Autor:N.M.
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.