GLEDALI SMO ‘VOLEĆI PABLA’ Escobar i Narcosi za nestrpljive

Kolumbija. Zemlja u kojoj je magija realizam. Zvuči poznato priča o čovjeku koji je iz progonstva promatrao kako milijuni ljudi zbog njegovog naslijeđa imaju dopaminske izboje sreće i euforije.

Iz daljine je mogao sve – uživati u najboljoj hrani i piću, sudjelovati u misnim slavljima, družiti se sa sebi bliskim ljudima. Sve. Osim onoga što je on doista i htio. Biti poštovan, prihvaćen i glorificiran. Ne, nije riječ o domaćim kraljevima najvažnije sporedne stvari na svijetu nego o čovjeku po kojemu je Kolumbija postala prepoznatljiv međunarodni brend. Javier Bardem i supruga Penélope Cruz utjelovili su El Patrona i blisku mu TV zvijezdu Virginiu Vallejo, danas dio programa za zaštitu svjedoka u SAD-u i autoricu bestselera po kojem je i konstruiran film. Fernando León de Aranoa relativno je poznat španjolski filmaš (nama u sjećanju po koprodukciji ‘A Perfect Day’ vezanoj uz odličnu glumačku postavu i naše područje) koji je uletio u prilično nezahvalan posao. Istina, da bi balansirao komleksnost zadatka i očekivanja – dobio je potpunu kontrolu nad režijom i scenarističkim predloškom kojim je ekranizirao navedenu biografiju.

Sve to ne bi bio pretjeran problem da praktički svaki pojedini gledatelj nije pogledao maestralni serijal ‘Narcos’ i o Escobarovom životu znao više nego o vlastitom. Taj dio Aranoa nastoji omekšati izvrsnom glumačkom postavom i nešto osobnijim pristupom. No, kao što već vjerojatno i pogađate – efekt je bio minimalan ili nikakav. Već je tempo dijelom promašen. Gledati sekvence Escobarovog života podsjeća na premotavanje Netflixovog serijala i teško se oteti dojmu da ste sve već vidjeli pa sad uživate reciklažu postojećeg. Fokus isto nije najveća vrlina pošto se moglo skoncentrirati i na manje poznate storije, ne i na one prepričane u najmanje tri serijala. Čak je i emocija značajno ublažena – ako izuzmemo scene u zatvoru s djetetom i skrivanje iza neprobojnog stakla u zalagaonici, dobivamo posve neiskorišten glumački potencijal. Dapače, dojma sam da je od silnog iščekivanja nečega epskog bolja opcija bila uzeti lokalne i nerenomirane glumce, te od njih stvoriti novu vrijednost. Da, pardon. I to smo već vidjeli. U ‘Narkosima’. Jednostavno je prevelik uteg tako dobrog djela i nemoguće ga je bilo i ponoviti. Da ne kažem preambiciozno.

Koliko je Escobarov život zanimljiv govori i činjenica da nije riječ ni o dosadnom ni o posve prežvakanom ni o lošem filmu. I nije u pitanju ‘mlaćenje mrtvog magarca’. Samo su sve te epizode u gotovo identičnom ruhu prikazane na par različitih mjesta. Nije čak riječ ni o neautentičnom prikazu. Iako je sve najavljeno kao prikaz njegovog života iz očiju zaljubljene žene dobili smo punokrvni Biopic. Da je PR ispoštovan i u scenariju možda bismo pričali o materijalu vrijednom nominacija za prestižne nagrade. Romantika koja okružuje Kolumbiju i Escobarov život tako blijede u upornom nastojanju ka eksploataciji njegovog lika i djela. A iz ove perspektive teško se što novoga uopće može i ispričati. Tako nam preostaje jedino da pričekamo filmsku verziju života njegove supruge ili djece. Uz zaključak da je glumačka postava pored ovako perspektivnog materijala sekundarna. I na njoj se može uštedjeti, bez obzira koliko nam je drago vidjeti jednog Bardema u El Patronovom ruhu. Šteta je da ovakvu priču moramo ocijeniti tek solidnom trojkom, no što je, tu je.