Naslijeđeno zlo, Poster (Paimonov sigil)

GLEDALI SMO ‘NASLIJEĐENO ZLO’ Revolucionarni horor koji nepovratno mijenja pravila žanra

Autor:

Horor koji na Metacriticsu dobiva 87 automatski privlači sve ljubitelje žanra. Naime, to se događa jednom u generaciji i svega se par uspješnica može pohvaliti takvim rezultatom.

‘Psiho’, ‘Ptice’, ‘Egzorcist’, ‘Rosemaryna beba’, ‘Odvratnost’… I to je više manje to. Polanski i Hitchcock imaju po još par filmova koji su na rubu, ostali ni blizu. I onda se pojavi tridesetogodišnjak Ari Aster i promjeni žanr? Doduše, nije se stvorio niotkuda. Njegov kratki film ‘The Strange Thing About the Johnsons’ prije par godina potresao je američku javnost. Kasnije se mladi autor pohvalio da je riječ o društvenom eksperimentu gdje je homoseksualni incestuozni pedofilski odnos oca i sina namjerno smjestio u afroameričku obitelj, čisto da ukaže na licemjerje političke korektnosti. I kako je samo pogodio – javnost se uzburkala zbog rasizma, sve ostalo bilo je u drugom planu. Tu je nanjušio okvir kojim će šest godina kasnije realizirati dugometražni prvijenac. ‘Svi se mi najviše bojimo promjena kod svojih najbližih.’ Aster se okuražio na tri sloja uvlačenja gledatelja u priču – simbolika, ezoterija, psihologija. Za prvo je cijelu fabulu morao pretvoriti u jednu veliku subliminalnu poruku. Ona djeluje na način da subjekta efektno rastresete i dovedete u stanje ’emotivne razare’ u kojoj će postati sugestibilan i iracionalan. Zatim mu suptilno ‘bacate kosti’ i uvjetujete mu reakcije. Postajete Pavlovljev pas, spreman osluškivati zvonce. Ili, u ovom konkretnom slučaju, klapanje jezikom malene Charlie.

Pozadinska ‘jeka’ poput igre lutkama, sugestibilnih predavanja u školi ili perifernih situacija u kadru pune vam podsvijest. Zatim u priču uključujete ezoteriju. Ritualna magija svoj fokus nosi na ceremonijalnim medijima (alatima), postupku, hijerarhiji i invokaciji. Demoni su po Crowleyu ne samo spiritualna bića već i fragmenti psihe – svaki demon ima jasno izraženu ljudsku osobinu koja paralelno može biti i vrlina i mana, ovisno o potenciranju. Oni nose zabranjeno znanje, ali isto tako predstavljaju i čovjeka. Barem njegovu personifikaciju u materijalnom svemiru Luciferove opsjene. Aster je karakteristike demonskih knezova integrirao u radnju pa su oni ne samo okosnica već ‘pogonski motor’ iste. Psihologija je faktor koji zaokružuje tri sloja. Redatelj je tempo i logiku uskladio s namjerom da gledatelja pretvori u aktivnog sudionika situacije. Prvo nas je dramaturškim segmentom povezao s glavnim likovima, da bismo ‘osjetili’ njihovu bol. Zatim je iste glavne likove izložio konstantnoj transformaciji čime nas je rastresao. Kada smo postali vjerni subjekti, šok, groteska i morbidnost unose nas u svijet gdje logika prepušta mjesto nekim drugim zakonitostima. Spojlere izbjegavam, no ono što mogu reći je da Aster nema podžanrovsku opredjeljenost za tehnike ‘cimanja’ – on ih ne koristi da bi gledatelja uplašio i podsjetio da gleda horor već upravo suprotno, da bi ga trznuo kako je riječ samo o filmu. A mozaik djeluje bez obzira shvatili ga u potpunosti ili dokučili samo klasične smicalice u scenama. Dakle, paleta proizvoda i za najzahtjevnije gledatelje s velikim predznanjem i za one koji se samo žele isplašiti uz kokice i sok.

Ne sjećam se kada je netko ovako hipnotički kročio u svijet filma, i to prvijencem u najambicioznijem žanru na kojemu su mnoge filmske legende ‘slomile zube’. Pa i Polanski je imao jedanaest poljskih filmova prije nego je snimio gore navedene klasike. Aster je i sam priznao da nije imao veliko predznanje o demonologiji i psihijatriji, ali je za razvoj metaobrazaca filma pročitao veći broj knjiga i savjetovao se sa strukom. Obitelj, psihičke bolesti, osobni demoni i sugestibilnost dali su taj uznemirujući štih i atmosferu kojom će brojni novi i stari horor majstori nastojati ponoviti efekt. A to će biti sve samo ne jednostavno – iako sam napisao knjigu o subliminalnim porukama dobrano sam se namučio secirajući sekvence. I ostaje gorak okus da nisam sve pohvatao. Čak i da neke stvari predvidite, to vam neće previše utjecati na kompleksnost konačnog dojma i zaključka. Manična Toni Collette i flegmatični Gabriel Bryne rutinski su odradili iznimno zahtjevne uloge, a sve pohvale idu Alexu Wolffu i mladoj Milly Shapiro – gluma u ovakvom scenariju mora biti kirurški precizna i nesumnjivo su se scene ponavljale desetke puta. A redatelj je poput filmskog Guardiole uspjevao uvjeriti suradnike da će njegov način dovesti do najvećih rezultata. Sjajno je vidjeti i da je film prepoznala publika – do sada je osam puta nadmašio uloženi budžet. Kada se sjetimo da je ‘Get Out’ nominiran za Oskara, nije nimalo pretenciozno zaključiti da bi ‘Hereditary’ mogao i morao poneki i osvojiti. Jer ovo je revolucionaran film koji će poslužiti kao model, ne samo u žanru već i u dramskoj umjetnosti. A mi jedva čekamo njegov novi film ‘Midsommar’, folk horor smješten u Švedskoj i baziran na naturalističkim religijama štovanja prirodnih sila tog podneblja. Autor obećava da će nam jako dugo trebati da uopće povjerujemo kako je riječ o žanrovskoj formi. Jedva čekamo!

Autor:
loading...
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.