yt screenshot

Otišao je Oliver. Iza njega, kao vječnost spora, ostat će samo tišina mora

Autor: Mia Mitrović

Napustio nas je prvi glas Dalmacije, legendarni stari morski vuk, Oliver Dragojević. U noći sa subote na nedjelju izgubio je bitku sa zloćudnom bolešću u KBC-u Split na Firulama.

Otišao je Oliver, skalinadom u nepoznato, a s njim i jedan dio boemskog, autentičnog Splita koji nas je katkad osvajao i šarmirao, a katkad iritirao i tjerao na ‘grintanje’. Otišao je Oliver, a za njim ostaju brojne kancone, balade i romance koje se pjevaju u svim prilikama od krstitki i vjenčanja pa do sprovoda. Oliverov blago nazalni glas, topao poput Mediterana, mekan kao runo otočkih ovaca i lagano hrapav od vina i soli, pratio je djetinjstvo, odrastanje i starost nekoliko generacija. Hrvatska diskografija ne bi bila ono što je bez Oliverovih antologijskih pjesama poput “Galeba”, “Skalinade”, “Magdalene”, “Cesarice”…

Oliver se rodio se u Splitu, 7. prosinca 1947. a djetinjstvo proveo u Veloj Luci na Korčuli. Kao i mnogi virtuozi, ljubav prema glazbi otkrio je rano, već s pet godina kada je na poklon od oca dobio usnu harmoniku. No, mali Oliver kad poraste nije imao namjeru postati pjevač.

‘Kad san bija mali i kad bi me pitali šta ću biti kad narasten, govorija san – mesar. Zna san jednog sina od mesara i u nj’ se svaki dan jilo meso’, rekao je Oliver u intervjuu Zlatku Gallu.

Na Splitskom festivalu nastupio je već s 14, a sa 16 postao vokal i klavijaturist sastava “Batali”. Nakon raspada benda, Oliver započinje suradnju s kompozitorom koji će obilježiti njegov život- Zdenkom Runjićem. Prva pjesma koju je skladao za Olivera, “Picaferaj”, doživjela je 1967. fijasko na Splitskom festivalu pa 20-godišnji pjevač razočaran napušta Dalmaciju i odlazi u emigraciju. Svirao je i pjevao u klubovima prvo u Njemačkoj, a potom i Švedskoj, Švicarskoj i Francuskoj. U gastarbajterskim danima od silne upotrebe ‘ohrapavio’ mu je glas i dobio ovu današnju, prepoznatljivu dimenziju.

Na povratku kući, pridružuje se kratko Dubrovačkim trubadurima. U Dubrovniku je upoznao svoju buduću suprugu Vesnu, koju je, kaže, danima slijedio po gradu. S Vesnom je u braku dobio tri sina, a starost su Oliveru uljepšala dva unuka i unučica Lucija.

Godine 1973. ušao je u sastav grupe More gdje je pjevala Meri Cetinić, a bubnjeve svirao Dragoljub Milo Vasić (Jasmin Stavros). Oliverov strelovit uspon prema samom vrhu jugoslavenske estrade počinje sredinom 70-ih nakon obnove suradnje sa Zdenkom Runjićem. Splitski festival pokorili su 1975. “Galebom”, a potom nižu uspjeh za uspjehom. “Skalinada”, “Malinkonija”, “Romanca”, “Oprosti mi pape”, “Cvit Mediterana” neki su od bisera s Prokurativa koji su se slušali 70-ih u svih šest republika i obje autonomne pokrajine.

Nastanak jednog od najljepših evergreena domaće glazbe “Moj galeb i ja”, opisao je Zdenko Runjić u intervjuu glazbenom kritičaru i novinaru Zlatku Gallu. Galeba je Runjić zamislio kao klapsku pjesmu, no Oliver ga je odgovorio od te ideje.

”Počeo sam razmišljati kakva bi to trebala biti pjesma. Možda filozofski razgovor između čovjeka i galeba? On gore slobodno leti, nema prirodnog neprijatelja, čovjek je dole, okovan svojim brigama… Kad sam došao kući nazvao sam šjor Slavka (Tomislava Zuppu), rekao mu kako sam zamislio pjesmu i pitao ga što bi mogao napisati na tu temu. Nakon tri dana dolazim s posla iz Jugoplastike, dočeka me kuverta i u njoj tekst. Zvao se Moj galebe. Pročitam tekst, ali u njemu ne pronađem ono što sam htio i pomalo ljut ostavim ga na klaviru. Prošlo je više od mjesec dana kad su me nazvali iz Omiša da se natječaj za festival uskoro zaključuje i hoću li nešto poslati. Sjeo sam za klavir, ponovno dva, tri puta pročitao Zuppin tekst i tada, bez opterećenja prvobitnom idejom, odjednom zaključio da je izvrstan. I počeo sam pisati prema njemu, ali kao hommage klapi. Odem do Olivera, on je odsvira i zapita me: “Za koga ti je ovo?”. “Za Omiš!”. “Ma, kakav Omiš! Ovo ja pjevam” – ispričao je Runjić.

”Ako postoji reinkarnacija, volio bih u sljedećem životu biti galeb” – rekao je Oliver tada Runjiću s kojim je raskinuo suradnju 80-ih nakon “Žutog lišća ljubavi”. Poslije razlaza s Runjićem surađuje s Dinom Dvornikom, Gibonnijem, Tonyjem Cetinskim, Leom Deklevom

Osim Runjića, za Oliverov opus važna su i dva pjesnika- Splićanin Momčilo Popadić i Komižanin Jakša Fiamengo koji potpisuju tekstove nekih od njegovih najljepših pjesama. Jakša je Oliveru napisao “Piva klapa ispo’ volta”, “Ništa nova”, “Karoca gre”, “Nadalinu” i mnoge druge, dok je Popadić ‘kriv’ za “Oprosti mi pape”, “Ča je život vengo fantažija”, “Adio kupmpanji”…

Iako je jedan od rijetkih glazbenika koji se može pohvaliti da je stekao gotovo planetarnu popularnost te pjevao u njujorškom “Carnegie Hallu”, londonskom “Royal Albert Hallu” i u čuvenoj sydneyjskoj operi, Oliver nije puno mario za slavu. Nikad nije bio pohlepan za novcem, a živio je skromno, u svojoj kući pored mora na Korčuli. Kad god je bilo prilike, rado je odlazio u ribe.

”Jesam li ja sastavni dio mora, ili je more nezaobilazan dio mene, ne mogu razlučiti zato šta sam tipičan Dalmatinac koji odmah čim prođe Klis, počne plakati za morem. Kad ga vidim, prolazim kraj njega i nije mi važno, a bez njega ne mogu”, rekao je u jednom intervjuu.

Odlazak Olivera odlazak je još jednog komadića duše staroga Splita, onog iskonskog, progresivnog mediteranskog grada kakav je nekad bio, prije nego što su ga osvojili i sebi podredili razni kamenjarci. Otišao je Oliver, oba Dvornika, Lepa i Smoje… Malo tko je ostao da brani splitske boje.

Miljenko Smoje, Boris Dvornik i Oliver, surađivali su samo jednom, na “Roku i Cicibeli”, seriji prema životu ubogog splitskog para koji je živio na gajetama Matejuške. Smoje je napisao scenarij, Dvornik je glumio glavnu ulogu, a Oliver otpjevao naslovnu pjesmu koju je napisao Momčilo Popadić, a uglazbio Zdenko Runjić.

Vijest o smrti velikog glazbenika rasplakala je cijeli Balkan, a tisuće obožavatelja iz više zemalja od Olivera se opraštaju na društvenim mrežama. Usprkos bolesti protiv koje se tvdoglavo borio, Oliver se nije želio odreći glazbe pa je pristao otpjevati dva koncerta sa Zagrebačkom filharmonijom što i ne čudi jer je više puta izjavio:

”Onoliko koliko ću i živit, ma dok mogu govorit, mogu i pivat’!”

 

Autor:Mia Mitrović
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.