Foto: Facebook/Alen Vitasović

‘Gađali su me neki ustaše, idioti’ Orada nije najgore što su bacali na Alena Vitasovića: ‘To je već opasno’

Autor: 7dnevno/ Tea Šojat

Istarski glazbenik Alen Vitasović prvi instrument zasvirao je već s pet godina, a danas se može pohvaliti s trideset godina glazbene karijere, koja je započela susretom s autorom Liviom Morosinom na radiju HR Pula, gdje je radio kao glazbeni urednik.

Pjesma “Ne moren brež nje” 1993. godine označila je početak njegove solo karijere i munjevito ga vinula u jednog od najpopularnijih izvođača. No s naglom popularnošću došli su i neki problemi čije posljedice osjeća i danas.

Vitasović je aranžer i producent većine svojih pjesama kojima je popularizirao čakavicu, ali i dao velik doprinos očuvanju originalnog glazbenog izričaja istarskoga kraja.

Za vrijeme pandemije, kao i mnogi glazbenici, suočio se s nemogućnošću rada i zarađivanja, a zdravstveni problemi još su mu više komplicirali život. No, baš kao što naziv njegova nadolazećeg albuma otkriva, uzdigao se poput feniksa. Otkrio nam je kako se puno toga u njegovu životu promijenilo nabolje, kao i da su nestali brojni problemi s kojima se borio.

Foto: Srecko Niketic / CROPIX

Ulovili smo ga na tržnici u Puli, radnome mjestu njegove supruge, nakon što je ranije kosio travu. “Nisam baš neki veliki radnik, ali dobro se malo oznojiti svako toliko”, otkriva odmah na početku razgovora.

Prisjetili smo se i ”afere riba”. “To je bila zafrkancija. Gađali su me grudnjacima, gaćama, a jednom je doletjela ta riba i pogodila me u lijevo rame. Ništa strašno. Meni je to bilo simpatično. To su bili pijani ljudi, fešta. Mislim da nitko nije htio pogoditi mene osobno”, rekao je Vitasović.

* Jesu li vas ranije gađali nečim gorim od orade?




Bilo je dosta davno kad su letjele boce. To je već opasno. Boce piva od raznoraznih idiota, pijanaca, ne znam kako da to nazovem. Još kad imaš veliku pozornicu pa od LED-showa ne vidiš centimetra prije negoli će te nešto pogoditi, pa se moraš brzo izmaknuti… Ali to nisu radili samo meni, Alenu, nego idioti to rade svima. To nije ni publika, to nije ništa. To je bilo negdje između ’95., ’97. kad je bio IDS pa je krenula priča da sam ja neki Talijan, a uopće nemam veze s Italijom, i onda su me tamo neki ustaše gađali.

* Svirate puno instrumenata, a sve je počelo s harmonikom…

Da. To je preko moga oca išlo na harmoniku. Baš imam pjesmu “Tone Livi”. Moj otac se zove Toni. On svira nalijevo harmoniku, zato ga zovu Livi. I onda me on “natjerao” da idem nadesno. I tako sam krenuo s harmonikom. Bio sam mali, mama mi je vukla mijeh harmonike jer nisam imao snage sam, a kasnije, kad sam imao sedam, osam godina, već sam počeo svirati harmoniku s ocem na svadbama. Počela je muzička škola. Normalno, klavir. To je obavezno. I onda sam nekako htio saksofon te sam završio srednju. Znam se služiti još s par instrumenata. Ni u jednom nisam virtuoz, ali znam se poslužiti. To su flauta, gitara, bubnjevi, bas-gitara, neke istarske instrumente znam, ali nisam neki virtuoz ni multiinstrumentalist, kako se piše po novinama.




* Koji vam je najdraži instrument, kojim najviše volite stvarati?

Najdraži mi je saksofon, ali na klavijaturama radim aranžmane. Za gotovo sve svoje pjesme u posljednjih tridesetak godina aranžmane sam napravio doma. Osim što su Livio Morosin i drugi autori teksta i svega što je drugo, ali muziku i aranžman sam odsvirao sam. Nisam tražio nikakve pomoći, osim ponekad nekog vrhunskog gitarista kao gosta, poput Elvisa Stanića i tako nekih sličnih lumena.

Foto: Ivana Nobilo / CROPIX

* Poznati ste po popularizaciji čakavice i ljubavi prema istarskom glazbenom izričaju. Koliko vam je to bitno u stvaralaštvu i jeste li ikada pomislili da bi bilo bolje da pjevate samo na štokavici?

Ja sam puno pjesama pjevao na štokavici i znam književni hrvatski jezik jako dobro. Ljudi su se čudili kad sam išao u Zagreb, bilo kamo, da znam hrvatski. Ali u svojoj kući i svom kraju govorim svojim čakavskim narječjem.
Čakavica, štokavica, kajkavica osnovica su hrvatskog naroda, države, svega, i onda kad sam imao priliku snimiti prvu pjesmu, premda sam mislio da je to uzaludno, rekao sam: “Barem ću tu jednu pjesmu koju snimim u studiju pjevati na svojem materinskom čakavskom narječju!” I tako je krenulo s “Ne moren više tako, ja ne moren brež nje”, kasnije je došla “Jednu noć” pa “Gušti su gušti” i tako sam ja tu čakavicu prenio. Ali uvijek me malo boli kad mi kažu: “Nitko te ne razumije, što ti pjevaš to, pjevaj hrvatski.” Ma koji hrvatski?!

Mi smo u Istri imali puno onih koji su nas osvajali i svašta. Od Napoleona, Austro-Ugarske, Mussolinija, fašizma, kasnije smo bili pripojeni Jugoslaviji, Njemačka, Hitler… Mi smo uza sve to zadržali svoj folklor, svoju čakavicu, taj etno đir. I moj tata i ja i svi i dalje.

Ja ću uvijek snimiti neku dobru pjesmu. Ona ne mora biti isključivo na čakavici, može biti i na engleskom, samo da mi legne i da je dobra, da je osjećam. Ako je ne osjećam, ako nemam emociju prema toj pjesmi, neću je ni snimiti ni pjevati. Nikada nisam.

* Jeste li ikada imali problema s nekom pjesmom ili vam lako ide cijeli taj proces stvaranja?

Nešto sam ja komponirao, desetak pjesama. Inače, snimio sam jedno 400 pjesama. Kad je riječ o aranžmanu, kompozitor i tekstopisci šalju to meni, onda ja razradim cijelu tu priču. Ponekad se u dvije, tri noći rodi pjesma koju se više ne smije dirati. Nekad imam veliki proces, koji traje, ali najbolje su ustvari one pjesme koje ti u dva dana izbaciš iz sebe i dalje ne razmišljaš o tome. To je ljubav.

Ja ovaj novi album, kojim sam jako, jako zadovoljan, radim već tri godine. Jednu po jednu pjesmu. Polako. Uopće se ne sekiram, nije nikakva hitnoća, nema panike. U početku, kad sam bio mlađi, brzao sam, žurio i zabrljao puno stvari, onda bi mi poslije bilo žao jer nisam bio zadovoljan onim što sam napravio. Sada dobro moram razmisliti i sve to nekako doraditi do kraja da mogu mirno spavati.

Foto: Srecko Niketic / CROPIX

* Jednom prilikom ste izjavili da ne biste radili te nove albume, nego biste samo izbacivali pjesme, zbog troškova i svega ostalog. Znači, ipak se nešto promijenilo, ipak sad ima smisla?

Bila je i korona, bile su krize i psihičke i sve i moja bolest. Svašta se događalo. Ja sam 30 godina Alen Vitasović, a prije toga sam još bio 20 godina Alen Vitasović koji nije bio poznat. Nakon sve te korone i svega toga, imam stvarno lijep ugovor s diskografskom kućom Dancing Bear koja me jako dobro prati i financijski to više uopće nije problem. Ali nakon korone, kad nisam imao nastupa, kad sam posuđivao novac od prijatelja, sada imam cijelo ljeto popunjeno, cijelo proljeće i financijski sam miran. Ništa previše nego da imam za normalan život i da se bavim svojim poslom ako me zdravlje služi, a zasad me još služi. Meni ništa nije hitno. Imamo sad osam, devet pjesama i još nam trebaju dvije. Napravit ćemo album da se pravimo važni da ja imam album, iako se oni danas ne prodaju, ali izbacit ćemo ga. Ipak je lijepo imati neku osobnu kartu.

* Okušali ste se i u glumi, i to u popularnoj seriji “Zabranjena ljubav” prije 17 godina. Postoji li mogućnost da se u glumi možda ponovno okušate? 

Aaa ne, ne, ne, neću se nikada baciti u glumu. To je bio jedan eksperiment i nisam mogao zapamtiti dvije rečenice teksta. Ja sam senilan i pomalo glup. Čak i tekstove koje sam ja napisao zaboravim usred nastupa. Jednostavno nisam ni za kakve tekstove, a kamoli na tim glupim serijama. Morali su ponavljati zbog mene, pa me bilo sram… Rekao sam – nikad više!

* Glumili ste malo nezgodnog lika pa je možda to bio problem.

Da, ja ne mogu biti baš zločest i to je bio problem. Da.

* Mediji su često spominjali da ste se skrivali od zaluđenih obožavateljica. Je li vam to uistinu bio baš tako velik pritisak da ste se morali skrivati? Govorili ste da ste dobivali puno pisama, je li bilo i neugodnih situacija? 

Kad je riječ o obožavateljicama, nikad nije bilo negativnih. Ma bilo je i muških obožavatelja, ali nikad nije bilo problema.

Foto: Srecko Niketic / CROPIX

* Čuvate li pisma koja ste dobivali od obožavateljica, pamtite li neko posebno?

Ne bih sad izdvojio nijedno pismo. Ja imam jedan posebni ormar, tj. nije ormar, više ogromna škrinja u kojoj imam tisuće i tisuće pisama iz 90-ih. Imam to i imam jednu sobu u kojoj su mi sve pobjede s festivala, Porini, sve nagrade, diplome, pogotovo za humanitarni rad. To je jako lijepa priča.

* Gdje vas možemo gledati ovoga ljeta, kakvi su planovi?

Bit ću na svom istarskom festivalu Melodije Istre i Kvarnera. Imam jednu predivnu pjesmu. Šesti, sedmi i osmi mjesec, pa čak i pola devetog, imam nastupe, većinom samo vikendom jer mi ne treba više. Meni je sasvim dovoljno. Ja sam skroman. Ne patim od nekih luksuza, bogatstva… Bitno mi je da platim bend, da platim ljude koji me prate i da živimo kao ljudi, da nemam problema. Imam da mogu spavati, jesti, piti, imam sad jednu divnu ženu, djeca su mi punoljetna i rade…

Foto: Damir Krajac / CROPIX

* Ranije ste otkrili da ste kosili. Kad ne stvarate glazbu, kako se volite opustiti, što volite raditi?

To sam kosio travu jer sam danas vodio ljubav sa ženom pa sam joj u znak zahvale pokosio travu. Imam ženu 23 godine mlađu pa onda, znaš, nije lako. Ona je tu na tržnici u Puli na ribarnici, prodaje ribu. Ima svoj štand, a ja se tijekom tjedna zezam i za vikend pjevam, donesem lovu doma. Inače, igram za boćarski klub Orbanići, to jako volim. Pratim nogomet, jako volim sport, imam jedan izvanredan bend koji svira sa mnom, koji svira jazz, klasiku, big band… Onda njih malo pratim, i tako, izgube mi se dani bez problema! Ali sam odlučio da neću više nikakve novitete raditi u životu. Imam 55, još malo, za deset godina je penzija. U životu mi je bitno samo zdravlje i neću se zamarati ničim. Ovo što sam pokosio travu teški je incident.

* Imate li neku neispunjenu želju?

Da nastupim na Wembleyu.

* A nešto na čemu ste posebno zahvalni? 

Za svoj život zahvalan sam svojoj majci i ocu koji su pošteni, dobri, vrijedni ljudi koji su me uputili u neke dobre vode, iako sam ja često išao u neke ne baš dobre vode. Svašta je tu bilo. Mlad si, griješiš, misliš da si najpametniji na svijetu. Pogotovo kako mi je naglo došla ta neka popularnost, tu sam se malo izgubio, ali poslije sam se stabilizirao. Znači, moji roditelji, moj brat, supruga je odlična i sad me indirektno spašavaju moja djeca. Oni su zahvalni što sam ja neki drugi, puno smireniji čovjek koji više nema što u životu, nego samo da bude zdravlja.

Foto: Damir Krajac / CROPIX

* Uskoro možemo očekivati novi album, ljeto vam je lijepo popunjeno gažama, čini se da je sve došlo na svoje mjesto.

Najesen će izaći album. Zvat će se “Feniks”. To je simbolična stvar. Alen je jedan feniks koji je sto puta ustao iz pepela, padao i dizao se, ali je uvijek bio Alen Vitasović. Opet se može pasti, ali treba se dignuti, a ja to mogu.

Autor:7dnevno/ Tea Šojat
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.