fbpx

Feljton: Jutro čarobnjaka (6)

Autor: Piredio: Marijan Grakalić

Čuvena knjiga ''Jutro čarobnjaka'' Luisa Pauwelsa i Jaquesa Bergiera konačno je dostupna i na hrvatskom jeziku. Ovu kapitalnu knjigu koja se bavi širokim pregledom okultnog misticizma i para-normalnih fenomena u modernom svijetu objavila je u nas izdavačka zadruga ''Enagram'' iz Zagreba. Dnevno.hr ekskluzivno donosi najzanimljivije ulomke iz pionirskoga djela koje je temelj brojnih kasnijih teorija urota, istraživanjem o devet skrivenih osoba koje vladaju svijetom kontrolirajući nepoćudna znanstvena otkrića, aktualnosti drevnih proročanstava, duhovnog značenja alkemijske transmutacije, nadnaravnih fenomena, nacističkoga okultizma, misterija tajnog društva Vril, uloge koju je imala magijska-nacistička zajednica Thula kao duhovna prethodnica nacističke stranke, ali i brojnih kasnijih oblika apokaliptičkog mentaliteta i onih duhovnih sadržaja koji su kasnije postali popularni u svjetonazoru New Agea.

Književni kritičar i filozof Albert Beguin smatrao je pisca Balzaca više vizionarom negoli promatračem. Ta mi se postavka čini točnom. U odličnoj noveli Le Requisitionnaire Balzac vidi rođenje parapsihologije koje će se dogoditi u drugoj polovini dvadesetoga stoljeća i pokušati utemeljiti proučavanje ”psihičkih moći” čovjeka kao egzaktnu znanost: ”Točno u trenutku kada je gđa de Dey umirala u Carentanu, njezin je sin strijeljan u Morbihanu. Tu tragičnu činjenicu možemo nadodati svim opažanjima o podudarnostima koje ne poznaju zakone prostora, dokumentima koje neki usamljeni ljudi prikupljaju s mudrom znatiželjom, a koji će jednog dana poslužiti za postavljanje temelja novoj znanosti kojoj je do danas nedostajao jedan genijalac.”

Camille Flammarion izjavio je 1891. godine: ”Kraj ovoga stoljeća pomalo nalikuje na kraj prethodnoga. Duh se umorio od tvrdnji fi lozofi je koju odlikuje pozitivizam. Mislimo da smo shvatili da je ona u krivu… “Upoznaj samoga sebe!” rekao je Sokrat. Nakon nekoliko tisuća godina naučili smo golemu količinu stvari, osim onoga što nas najviše zanima. Čini se da ljudski duh sada konačno ima tendenciju slijediti Sokratovo načelo.” Conan Doyle iz Londona jednom je mjesečno posjećivao Flammariona u opservatoriju u Juvisyu, kako bi zajedno s tim astronomom proučavao fenomene vidovitosti, prikazanja i materijalizacije, ionako dvojbene. Flammarion je vjerovao u utvare, a Conan Doyle je skupljao “fotografije vila”. “Nova znanost” koju je predosjetio Balzac nije bila rođena, ali pojavila se potreba za njom. Victor Hugo izvrsno je rekao u svom dirljivom radu o Williamu Shakespeareu: ”Svaki čovjek u sebi ima svoj Patmos. Slobodan je da ode ili da ne ode na tu strašnu uzvisinu misli s koje može vidjeti tamu. Ako tamo ne ode, ostaje u običnome životu, u običnoj svijesti, običnih osobina, s običnom vjerom, s običnom sumnjom, i to je u redu. To je očito bolje za unutarnji mir. Ako ode na taj vrh, uhvaćen je. Ukazuju mu se duboki valovi čuda. Nitko tko vidi taj ocean ne prođe bez kazne… Uporno ide prema tom ponoru koji ga privlači, ispituje neistraženo, ravnodušan je prema zemlji i prema životu, ulazi u zabranjena područja, trudi se napipati neopipljivo, gleda nevidljivo, ponovno dolazi, vraća se, naslanja se, naginje, čini korak, zatim dva, te prodire u neshvatljivo i tako u beskraj širi beskonačno stanje.”

Što se mene tiče, ja sam 1939. godine imao preciznu viziju znanosti koja će, donijevši unutarnjem čovjeku neosporiva svjedočanstva, ubrzo primorati duh na novo razmišljanje o prirodi spoznaje i postupno rezultirati mijenjanjem metoda cjelokupnog znanstvenog istraživanja na svim područjima. Imao sam devetnaest godina i rat me je dohvatio baš kada sam bio odlučio posvetiti život utemeljavanju psihologije i fi ziologije mističnih stanja. Tada sam u časopisu La Nouvelle Revue Francaise pročitao esej Julesa Romainsa “Odgovor na najveće pitanje”, koji je nenadano ojačao moje stajalište. Taj je esej također bio proročanski. Nakon rata uistinu se rodila znanost o psihičkim moćima, parapsihologija, koja je danas u punom razvoju, dok je čak i unutar službenih znanosti, kao što su matematika ili fizika, duh na neki način promijenio svoj rakurs. ”Mislim”, napisao je Jules Romains, ”da glavna poteškoća ljudskog duha nije toliko donošenje ispravnih zaključaka prema određenom redu ili u određenim pravcima, koliko otkrivanje sredstva za usklađivanje zaključaka do kojih on dolazi radeći na različitim oblicima stvarnosti, ili krećući se u različitim pravcima koji variraju prema razdobljima. Na primjer, vrlo mu je teško uskladiti ideje koje su same po sebi sasvim ispravne, a do kojih ga je dovela suvremena znanost koja obrađuje fi zičke fenomene, s idejama koje su možda jednako valjane, a s kojima se susreo u razdobljima u kojima se više bavio duhovnim ili psihičkim oblicima stvarnosti, te na koje se i danas pozivaju oni koji se, osim psihičkim metodama, bave istraživanjima na duhovnom ili psihičkom području. Uopće ne mislim da suvremenu znanost, koju često optužujemo za materijalizam, ugrožava revolucija koja bi mogla uništiti rezultate u koje je znanost sigurna (ugrožene mogu biti jedino odviše općenite ili preuranjene pretpostavke u koje znanost nije sigurna). Ali jednoga dana ona će se možda suočiti s rezultatima koji su toliko koherentni, toliko presudni, a koji su postignuti ugrubo nazvanim “psihičkim” metodama, da ih neće moći, kako to sada čini, smatrati ništavnima. Mnogi ljudi misle da će se u tom trenutku stvari jednostavno srediti, i da će takozvana “pozitivistička” znanost morati samo mirno ostati u svojoj sadašnjoj domeni te pustiti da se izvan njenih granica razvijaju potpuno drugačije spoznaje, koje danas smatra običnim praznovjerjima i koje odbacuje kao “nespoznatljive” prezrivo ih prepuštajući metafizici. Ali stvari se neće odvijati tako lako. Onog dana kada velik broj najvažnijih rezultata psihičkih eksperimenata bude potvrđen – ako se to dogodi – te kada oni službeno budu nazvani “istinama”, oni će napasti pozitivističku znanost unutar njenih granica; i ljudski duh, koji se do sada iz straha od odgovornosti pretvarao da ne vidi taj sukob, morat će donijeti presudu. To će biti teška kriza, poput one koju je prouzrokovala primjena psihičkih otkrića na industrijsku tehnologiju. Mislim da je takriza moguća, vjerojatna, pa čak i vrlo bliska.”


U biblioteci austrijskoga pisca Karla Hansa Strobija, koji je umro 1946., njegov prijatelj Willy Schrodter otkrio je sljedeće: ”Otvorio sam djela koja je on napisao, poslagana na polici. Među stranicama su bili umetnuti brojni novinski članci. To nisu bile kritike, kako sam pomislio, već razne činjenice. Dršćući sam primijetio da su članci izvještavali o događajima koje je Strobi opisao davno prije toga.” Godine 1898. jedan autor znanstvene fantastike, Morgan Robertson, opisao je brodolom golema broda. Taj je izmišljeni brod težio 70 000 tona, bio je dug 800 stopa i prevozio je 3000 putnika. Njegov je motor imao tri propelera. Jedne travanjske noći, na svom prvom putovanju, u magli je naletio na ledenjak i potonuo. Zvao se Titan. Titanic, koji je kasnije nestao pod istim okolnostima, težio je 66 000 tona, bio je dug 825,5 stopa, prevozio je 3000 putnika i imao tri propelera. Katastrofa se dogodila jedne travanjske noći.

Knjigu naručite kod zadruge Eneagram

Autor:Piredio: Marijan Grakalić
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.