‘DOSLOVNO SAM POŠAO PROTIV SEBE’ Inspirativan razgovor s Alanom Hržicom: ‘Dobio sam više nego sam molio’

Alan Hržica, kantautor duhovne glazbe, na čije koncerte dolaze tisuće vjernika, i voditelj Molitvene zajednice Srce Isusovo široj je javnosti poznat po pop albumu “Samo za tebe” na kojemu se našao jedan od njegovih najvećih hitova “Kako bi nam dobro bilo”. Više je puta javno progovorio o svom preobraćenju, a sa nama se prisjetio svojih početaka i uspomena koje ga vežu za taj dio njegove karijere.

Kroz temu borbe s depresijom Alan nam je govorio o najtežim trenucima i borbama s kojima se suočio te biranim riječima poslao važnu poruku onima koji se bore s ovom teškom bolešću.

Dotakli smo se predbračne čistoće i značenja koje ono nosi, a kantautor se potrudio u potpunosti ‘demistificirati’ taj pojam. Upitali smo ga je li ikada posumnjao u svoju odluku da krene putem duhovne glazbe i dobili odgovore na brojna pitanja koja zanimaju vjernike, ali i one koji se ne smatraju vjernicima.

* Kad se prisjetite pjesme „Kako bi nam dobro bilo“, kakve osjećaje budi u vama, biste li je opet pjevali?

Ta pjesma budi sjećanja na sretnu mladost. Sretan sam bio da sam uspio napisati takvu pjesmu. Otvorila mi je mnoga vrata na ovome našem hrvatskom glazbenom nebu. Pjesma je postala hit, a to se ne događa često i nema recepta za to. Sjećam se da je brzo izišla iz mene i da sam je poslao na Splitski festival. Osobno me nazvao pokojni Zdenko Runjić i rekao da mu se pjesma sviđa, ali da bi trebalo promijeniti naslov jer sam ja naslov nadobudno zakomplicirao. To smo i učinili. Bio sam iznimno sretan da sam imao priliku upoznati gospodina Runjića. Siguran sam da mi je on ulaskom na festival pomogao da ta pjesma zaživi. Ne bih je više pjevao javno jer je moj put otišao u drugom smjeru.

*Koja vam je vaša najdraža pjesma i zašto?

Jako mi je teško na to pitanje odgovoriti jer sam sa svakom svojom pjesmom povezan na određen način. No ima jedna pjesma koju još zapravo nisam počeo izvoditi na svojim koncertima, a nije nova. Mislim da njezino vrijeme tek dolazi. Snimio sam je prije pet godina, a zove se „Dodir Tvoga Duha“. Nalazi se na albumu „Nova stvorenja“. Glazbu je napisala Manal Samir, a ja sam napisao tekst.
Posebno me dira ta pjesma.

*Koja vam je bila najdraža suradnja i s kime biste željeli surađivati?

Imao sam puno lijepih i velikih glazbenih suradnja u životu. Svaka ima svoje mjesto u mojem srcu, no ona koja je najsnažnije utjecala na moj glazbeni put jest suradnja s autoricom duhovne glazbe Romanom Bilaver. Kombinacija njezina stvaralaštva i moje interpretacije rezultirala je dvama odličnim albumima koji su polučili značajan uspjeh i veliku slušanost. Druženjem, razgovorima i kreativnošću – svatko u svojem glazbenom daru, uspjeli smo u više navrata pjesmom prenijeti tu najdublju čežnju ljudskoga duha za Bogom. Vjerujem da je pred nama još obilje stvaralačkog vremena i  puno lijepih zajedničkih pjesama.

*U kojim trenutcima danas stvarate nove pjesme, kako izgleda taj proces?

Trenutci pisanja dolaze spontano. Vođen sam raspoloženjem i unutarnjim poticajem, a nikako nekim zadanim i planiranim vremenom. Ako osjetim u sebi otvorenost duše, ako osjetim da bih se mogao spustiti u nju i pronaći koju riječ ili melodiju – upuštam se u avanturu skladanja. No ako osjetim da se prisiljavam nešto napisati i da samo svojim trudom želim nešto napraviti, odmah prestajem jer to bude samo muka. Pisanje pjesama smatram nadahnućem, a uz njega je bitna volja i vrijeme darovano pisanju.

*Nedavno ste progovorili o svojoj borbi s depresijom. Kao vjerniku, što vam je najviše pomoglo u toj borbi, a što ju je najviše otežavalo?

Depresija je ružna bolest. Čovjek se osjeća kao da mu na glavi i duši stoji tona kamenja. Pogotovo je teško kad si tako mlad kao što sam ja bio tada. Imao sam svega 22 godine kada sam se susreo s tom bolesti i vrlo sam se teško nosio s njom. U takvu sam stanju prilično krivio samoga sebe zbog brzog života, noćnih provoda i čestog ulijetanja u neke ekstremne situacije. Bio sam pomalo divlji i nisam se uopće čuvao. Zbog osjećaja krivnje depresija je bila još veća. Od jednog vrlo sigurnog momka i aktivnog sportaša pretvorio sam se u čovjeka koji se teško pokreće. Posjećivao sam psihologa, radio na sebi koliko je to bilo moguće i molio se Bogu. Vjera mi je tada najviše pomagala, davala mi je nadu, ali sve je to bilo još daleko od pravog obraćenja i pravog iskoraka prema Kristu. Vješto sam bolest skrivao pred cijelim svijetom, makar je u to vrijeme zapravo počinjala moja glazbena karijera. Živjeti depresiju, a izlaziti na velike ekrane bilo je dodatno mučno. Svakodnevno sam se nalazio u situacijama da trebam javno nastupiti, a jedva bih onamo sebe donio. No osjetio sam u sebi poziv da moram krenuti i posvetiti se svojim zakopanim talentima. Doslovno sam pošao protiv sebe. Bila je to moja pokora, križ, a ujedno i milost. Tada sam puno naučio o životu i odnosima oko sebe. To su iskustva i spoznaje koje mi i danas puno pomažu.

*Sada kada je taj životni period iza vas,  što biste poručili onima koji još uvijek vode te borbe?

Želio bih da mladi suočeni s ozbiljnim životnim izazovima prihvate činjenicu vlastite vrijednosti i talenata kojih možda nisu ni svjesni. Što se više odvojiti od ekrana, građenja odnosa na društvenim mrežama i pokušati se vratiti sebi i otkriti svoju dobrotu, ljepotu i talente. Dati tim svojim talentima vrijeme i priliku. Ako se još i povežu s nadnaravnim te upoznaju osobu Isusa Krista, mogu ostvariti radost života i puni ljudski potencijal. Imati takvog prijatelja, e – to je iskustvo koje svima želim.

*Nedavno ste spomenuli život u predbračnoj čistoći. Što ona znači osobama koje su se prije braka upustile u odnose? 

Odlično pitanje, hvala Vam. Nikad nije kasno živjeti čistoću. Ako čovjek upozna njezinu svrhu i vrijednost, može je početi živjeti i u braku. To ne znači suzdržavanje od bračnog čina jer je taj odnos između supružnika jako važan. Bračna čistoća prije svega znači vjernost svome supružniku na tjelesnoj razini, ali i onoj umnoj te duhovnoj. Zar nije lijepa spoznaja da se tvoj partner čuva samo za tebe mišlju i djelom, tj. umom i tijelom? Maštati o nekoj drugoj osobi pokraj svojega bračnog partnera ide protiv ljubavi. Seksualna intima treba biti rezervirana samo za supružnike. Čuvati svoje srce i svoje tijelo samo za bračnog partnera. Ljubav i požuda ne idu zajedno. Požuda je neobuzdana želja, površna, kratkog daha, hladna, usmjerena samo na vlastiti užitak, i ne može joj se vjerovati. Požuda lako mijenja objekt svojih želja. Poželjne su lijepe strasti usmjerene prema bračnom partneru, ali moraju biti udružene  s poštovanjem. Ljubav u braku treba zalijevati nježnošću, ugađanjem, razumijevanjem i prilagođavanjem. U bračnu čistoću također ulazi planiranje obitelji na prirodan način, a ne kontracepcijom. To sve možda, ovako na prvu, zvuči teško i s puno odricanja, ali kada svemu pristupimo s ljubavi i vjerom, onda sve poprima dublji smisao i postane način života koji nam je jedini logičan i prihvatljiv.

*Što je vaša životna sreća?

Moja je najveća životna sreća što sam krenuo na put s Bogom i što se On dao pronaći. Poput onog citata iz evanđelja: „Slijepi vide, hromi hode, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromašnima se propovijeda radosna vijest.“ (Lk, 7:22) Ja sam jedan od tih ljudi koji je u susretu s Njim pronašao sve što je želio i tražio. Na tome sam putu dobio i svoju divnu obitelj koja mi je najveća zemaljska radost. Uživam u obiteljskom životu sa svojom suprugom i dječicom. Svaki dan proveden s njima doživljavam kao veliki dar i upisujem ga duboko u svoje srce.

*Kada ste prvi put održali koncert duhovne glazbe, kakav je bio osjećaj? 

Postoje dva trenutka. Prvi je bio čuveni koncert na Kamenitim vratima 2014. godine koji sam održao zajedno sa svojim prijateljima sestrama Husar, sestrama Palić, Ninom Badrić, Antom Gelom, Goranom Kovačićem, Stjepanom Lachom, Petrom Antolić i još nekoliko dragih glazbenika i duhovnih izvođača. Taj je koncert pokrenuo pravu lavinu koncerata po Hrvatskoj i bio početna točka ove nove ere koncertnog nastupanja koju danas uživamo u kršćanskoj modernoj duhovnoj glazbi. Drugi meni iznimno važan trenutak jest moj prvi samostalni duhovni koncert 2015. godine u Kaštel Lukšiću. Poslije toga koncerta, na koji je došlo stotinjak posjetitelja, otišao sam uzbuđen na spavanje u samostan na Čiovu. Legao sam i čitavu noć, bez jedne sekunde spavanja, uživao u osjećaju radosti i zadovoljstva. Osjećao sam duboku zahvalnost za taj događaj. Kao da sam na početku nečega velikog i divnog. Poslije toga uslijedilo je nizanje mojih kršćanskih duhovnih koncerata po Hrvatskoj.

*Jeste li posumnjali u odluku da napravite takvu promjenu u karijeri?

Glazbena je karijera za mene završila onog dana kada sam se odlučio baviti samo duhovnom glazbom. Za mene je taj prijelaz bio jako važan, a ljudski gledano i veliki rizik. Međutim, želja je bila toliko jaka da si nisam dao drugih opcija. Želio sam isključivo slijediti unutarnji poticaj ma kako to završilo. Ovo što se događa danas, ne bih nazvao karijerom, već posljedicom Božjeg poziva da pjesmom prenosim, posredujem Njegovu slavu i Njegovu ljubav koju sam i sam doživio. Rad s ljudima u  Molitvenoj zajednici Srce Isusovo i moja glazba izvrsno se dopunjavaju.

*Što je najljepše što pamtite iz tog „prvog perioda“ vaše karijere?

Kada počnem o tome razmišljati, uvijek mi nekako iskače to lijepo vrijeme rane mladosti, poletnosti, bezbroj mogućnosti i kakav je to zapravo dar, a čovjek nije toga svjestan. Zatim moji prvi koraci u studiju i mogućnost rada s vrhunskim producentima. Sjećam se kao jučer trenutka kad sam prvi put ušao u studio i stao za mikrofon. Onaj miris glazbenog studija… i odjednom ogromna želja da se time bavim čitav život. Raditi i stvarati pjesme. Suočio sam se i s realnim činjenicama koliko je to sve skupo i kako mnogi pokušavaju, a rijetki uspiju. Pitanje je hoću li uspjeti i koliko ću puta uopće biti još u prilici stajati iza toga studijskog mikrofona. Evo, danas, nakon dvadeset godina zahvalan sam dragom Bogu da moje profesionalno bavljenje glazbom još uvijek traje. Sada je miris studija i snimanje pjesama dio moje svakodnevice.

*Nedostaje li vam što iz tog perioda danas?

Ne, ništa mi ne manjka. Viđam se s ljudima iz toga vremena, okružen sam tim divnim glazbenicima i dan-danas. Puno je dodirnih točaka onda i sada. Mene je samo put odveo u drukčiji glazbeni smjer, koji danas ne bih nizašto mijenjao. Ispunjen sam i sretan u ovome što i kako danas živim.

*Kako se opuštate u slobodno vrijeme? Kuhanjem možda?

Joj, ne kuhanje. Stvarno sam u tome loš i trenutno ne pokazujem nikakav interes (nadam se da ovo neće čitati moja supruga). No moram priznati da volim dobro pojesti. Gurman u meni se svako malo javlja za riječ. U skladu s tim volim sjesti za stol sa svojim prijateljima, pojesti dobru hranu, popiti dobro piće, od srca se nasmijati i raspravljati o dubokim temama. Nažalost, to je rijetko i to mi najviše nedostaje. Trudim se redovito održavati fizičku aktivnost i tako se rasterećujem od nakupljenog stresa, multitaskinga i česte pretrpanosti obvezama. Volim pogledati dobar film.

*Zašto je dobro biti Alan Hržica?

Zato što sam svjestan da su jednostavne i male stvari velike. Tako živim i radim. Dobio sam više nego sam molio, ali tako je to s našim Bogom. Ne možemo mi Njemu dati više nego On nama.

Jeste  li donijeli neku novogodišnju odluku i koji su vam planovi za 2023.?

Novogodišnja odluka jest pokušati osmisliti, organizirati i održati i u ovoj godini lijepe koncerte, duhovne obnove, posvetiti se još više zajednici Srce Isusovo, pronaći više vremena za prijatelje i uživati u obiteljskoj atmosferi. Neka bude kakva je bila i prošla, bit ću zadovoljan.