fbpx
Foto: Saša Jungić

‘DOMOVINA TO GO’ Kada vrsni pisac završi na baušteli: ‘Odlazak iz vlastite zemlje uvijek je intimni poraz’

Autor: Maja Hrgović

Robert Međurečan piše književnost metodom “vlastite kože”. Kad je 1991. započeo rat, imao je 22 godine i bio izvrstan student na trećoj godini veterine. Osim za studij, zainteresiran je bio samo za “cure i svirku”. No kad je postalo izvjesno da će se užas razbuktati, prodao je gitaru, kupio pušku i tristo metaka i s grupom vršnjaka – jedva punoljetnih Zagrepčana – krenuo u rat. Bio je na raznim bojištima i dvije godine poslije vratio se bez velikog dijela najbližih suboraca, samo s traumom i iskustvima koja će se nakon dugo “kuhanja” u njemu oblikovati u jedan od moćnijih izdanaka domaće književnosti, trilogiju koju čine romani “Prodajem odličja, prvi vlasnik” (2008.), “Kad jaganjci utihnu u Zdihovu” (2011.) i “Krletka za glinenog goluba” (2019.)

Metodom vlastite kože napisao je i novi roman, “Domovina to go” koji je svježe objavljen u Sandorfu, a za junaka ima Šimuna Nikolića, profesora hrvatskog jezika kojeg nakupljene frustracije i nemogućnost stalnog zaposlenja otjeraju na bauštelu u München.

Šimun N. iz romana otišao je na minhensku bauštelu zaraditi novac da može sudskim tužbama ispravljati duboke nepravde. Zašto je vani otišao Robert M.? Koliko je sličnosti između vas dvojice?


Da, i ja sam prije nekoliko godina otišao u Njemačku. Na sreću, ne zbog ispravljanja dubokih nepravdi, nego svojih, malih: u domovini nisam mogao naći posao jer sam bio “prestar”. Tako su mi na razgovorima za posao znali “suptilno” reći. Napunio sam pedesetu, kontaktirao znance u Münchenu koji su mi našli smještaj, i drugi dan nakon dolaska našao sam posao.

Kad pišem, trudim se likovima ne davati svoje karakteristike. Šimun je kao glavni lik smušeni dobričina. Iako je ušao u četrdesete, nikad u sebi nije izgradio vlastitu zlobu, utvrdu od gorkog životnog iskustva. I zato je ranjiviji.

Vaše gastarbajtersko iskustvo u Njemačkoj zapravo je bilo i terensko istraživanje za ovaj roman. Što ste sve radili i što ste u tom poslu dobili – osim materijala i inspiracije za pisanje?

Ispalo je tako. “Domovinu to go” počeo sam pisati tek kad sam otišao u Njemačku i kad sam shvatio da etnički korpus kod kuće suštinski ne razumije sunarodnjake koji su otišli u pečalbu. Nije stvar u politiziranju ili svjetonazoru, nego u jednostavnoj ljudskoj želji da se pribavi sreća u životu, gdje god se on odvijao. I ja sam u Hrvatskoj imao klišeizirano preduvjerenje, ali u Münchenu sam “iznutra” vidio kako se ti ljudi svakodnevno bore sa svojim strahovima i nadama.

Imao sam sreće da sam, uz pomoć znanaca, našao posao drugi dan mog dolaska u München. Bavio sam se održavanjem poker-aparata, putovao cijelom Bavarskom. Zanimljiv i ne pretežak posao na kojem sam upoznao stotine ljudi.

Nije trebalo čekati rezultate popisa stanovništva da utvrdimo da je najveći problem ove države demografske, a ne političke naravi. Odljev mozgova bitan je faktor u tome, kao i gastarbajterstvo o kojem pišete u ovoj knjizi. Je li ova tema podzastupljena u domaćoj književnosti? 




S ovih prostora se već stotinu i četrdeset godina sustavno iseljava, bez obzira na to koji je politički sustav na vlasti i tko je označen kao dežurni krivac. To više govori o nama i našem odnosu prema samima sebi. No ja nisam sociolog i ne želim analizirati uzroke iseljavanja, mene kao pisca zanimaju pojedinačne sudbine ljudi koji odluče otići. A u romanu se bavim generacijom onih koji su u posljednjih desetak godina, otkad smo članica EU-a, otišli iz domovine.

Ta je generacija bitno drukčija od generacija gastarbajtera iz 60-ih i 70-ih godina 20. stoljeća. Ova generacija neće ljeti graditi kuće u svojoj domovini: oni su otišli da se ne vrate. Obrazovani su, znaju jezike i hrabro će kročiti na svoj put potrage za srećom. Za domaću književnost, gastarbajterska populacija je u zapećku, usudio bih se reći i za cijelu kulturu.

Našao sam tek nekoliko igranih i dokumentarnih filmova (najmlađi je star dvadesetak godina) koji govore o iseljenicima i nešto prastarih knjižica uglavnom poezije. Premalo za populaciju koja samo svojim doznakama u domovinu podiže BDP barem za postotak, dva.




Pišete o ljudima koji odlaze da bi ostali. Jesu li promašene mjere kojima su dosad nagovarani da se vrate u domovinu (ona Kolindina o 8000 eura za rad na daljinu i ona Plenkovićeva o 200 tisuća kuna svakom povratniku)? Što bi moglo navesti Hrvate u ekonomskoj emigraciji da se požele vratiti u domovinu?

Odlazak iz domovine uvijek je intimni poraz: kad sam sebi priznaš da u domovini ne možeš organizirati život kakav želiš. Gotovo svi iseljenici koje sam upoznao u Njemačkoj nosili su u sebi sličnu dilemu: “Jesam li ipak mogao ostati doma? Jesam li se prerano predao?” Jedan od klišeja je da su iseljenici otišli ili pobjegli iz zavičaja jer su manji domoljubi od onih koji su ostali kod kuće.

Tko nije probao, ne zna kako se, tamo negdje, domovina voli još jače jer se njezin loš ten i natrulo zubalo ne vidi iz daljine i pušta se suza na pjesme koje prije nisi ni registrirao. I onda odu u domovinu na godišnji i nakon tri dana izgube svaku iluziju o povratku. Ljude možete vabiti zlatnim polugama, neće se vratiti. Vratit će se jedino kad se izmijene okolnosti koje su ih natjerale na odlazak: ekonomska nesigurnost, korupcija, rođački i stranački nepotizam. Kako mi izgleda, mi kao država i nismo nešto zainteresirani da se te devijacije promijene.

Kako ste stvarali živopisne likove zemljaka koji ‘šljakaju’ u tuđini? Imaju li oni svoje pandane u stvarnom životu? 

Otišavši u Njemačku, nisam imao namjeru pisati o našim iseljenicima. Htio sam biti smjerni arbajter, marljivo raditi, izroditi novi život na novim zemljopisnim azimutima. A onda sam upoznao predivne ljude sa životnim pričama od kojih zubi trnu. I obuzela me potreba da te priče sačuvam od zaborava. Tako sam počeo pisati tekst koji će postati “Domovina to go”. Kafka je doista hauzmajstor u zgradi u kojoj sam živio u Münchenu, Nusreta se ne zove tako u stvarnom životu, ali nosi tešku traumu koju sam opisao u romanu.

Tetak, šef gradilišta, stvarno traži posmrtne ostatke svog sina ubijenog u ratu u BiH. Stvarna je i scena na gradilištu, kad dvojica zemljaka (jedan je završio filozofiju, drugi komparativnu književnost), lopataju polomljenu žbuku i na razini fakultetskog predavanja razgovaraju o Kantu i Hegelu. Život je najbolji pisac.

Ekonomičnim stilskim sredstvima, dakle bez stilskog pretjerivanja i baroknog kićenja, uspjeli ste stvoriti djelo koje se čita s jednakom glađu s kojom se gleda dobar, napet film. Zapravo, čini mi se da ne bi trebalo puno dorađivanja da se rukopis adaptira u scenarij. Imate li takve ambicije, ići s ovim prema dugometražnom igranom filmu? 

Svi poznajemo poslovicu “Od viška glava ne boli”. Ali poznajemo i onu: “Manje je više”. Priklanjam se drugoj. Ja pripovijedam, a u pripovijedanju ne treba pretjerivati s kićenjima, mrcvariti analizama i bujicama tokova svijesti: narušava se ritam, razvodnjava fabula. Moj je stav reducirati sve što nije neposredno vezano uz priču. A kad pišem, tekst prije svega “vidim”: ponekad skiciram nizove slika pa poglavlja tretiram poput filmskog kadra.

Riječi i slike za mene su nedjeljiva cjelina. Volim filmične romane i ne vidim u tome ništa loše. Dapače. A što se tiče ambicije za film: volio bih vidjeti ima li tko među filmašima hrabrosti uhvatiti se ukoštac s ovim romanom i ekranizirati ga.

Forma romana je takva da se čini da iz pojedinačnih priča organski izrasta homogeno tkivo romana. Je li to unaprijed smišljeno ili vas je Šimunova priča intuitivno dovela i do takve prozne forme?

Metaforički rečeno, ne volim da mi tekst svira na jednoj žici, već nastojim da priča ima više slojeva. Uz to, nastojim da mi tekst bude lako prohodan, da ne davim čitatelje. Čitanje mora biti zabavno i ja kao autor moram isprovocirati čitatelja da ne ispušta knjigu iz ruku. S obzirom na to da “Domovina to go” ima pregršt likova, morao sam tekstu naći formu u kojoj se čitatelji neće pogubiti.

Tako sam ga uobličio u niz kratkih poglavlja koja na kraju stvaraju homogeni “grozd” priče. Doslovno, morao sam kadrirati cijeli roman. Šimunova priča je primarna, a krimi priča je okidač iz kojeg se raspliću drugi slojevi: drama života pojedinih likova, odnos pravih Nijemaca prema došljacima, preispitujem europski identitet i pitam se može li uspjeti “melting pot” u Europi. Dotičem se terorizma i pribojavam se rata. Koji je u međuvremenu počeo.

I kad čitam dijelove u kojem Sergej, mladi Ukrajinac koji je pobjegao iz Donjecka, razgovara sa starim Nijemcem Seppom koji je preživio bitku u Staljingradu i zarobljeništvo u Sibiru, podilazi me jeza jer tekst je napisan prije gotovo dvije godine, a sad imamo rat na tim istim azimutima. I kao da se povijest ponavlja u krugovima.

Zanimljiv je – i na mahove bolan – način na koji opisujete odnos Nijemaca prema došljacima (pogotovo onaj dio s istaknutim brojnim pravilima ponašanja i higijene u zgradi u kojoj žive gastarbajteri). Ima tu elemenata patroniziranja, ali i nekog prikrivenog prezira… Kakav je zapravo odnos Nijemaca prema gastarbajterima, rade li razliku prema radnicima iz različitih zemalja, ima li (u njihovoj percepciji) imigranata koji vrijede više ili manje od ostalih? Kako se gleda na Hrvate?

Postoji njemačka uzrečica “Tražili smo radnike, a došli su nam ljudi”. Od 60-ih godina 20. stoljeća, kad su gastarbajteri s juga Europe krenuli put Njemačke, glavni problem je prilagodba ljudi različitih kulturoloških obrazaca na novu sredinu. Što je veća kulturološka razlika, više je vremena potrebno da se pridošlica prilagodi novoj zemlji. Ako se ikad prilagodi. Bolni su i neizvjesni ti preobražaji u “nove” Nijemce – zato sam zgradu u romanu prigodno nazvao Hotel Kafka koja kao da ima ulogu kafkijanskog limba u kojem pridošlice iz cijelog svijeta “zriju”, “fermentiraju” u prihvatljive “kukce koji se sjećaju da su nekad bili Gregori Samse”.

Nijemci su prigrlili pridošlice, svjesni da bez njih ne bi mogli izgraditi jako gospodarstvo i život visokog standarda. Ali od došljaka se traži da prihvate njemačka pravila ponašanja. A to ponekad teško ide. I tu dolazi do nesporazuma, frustracija i sukoba. Osobno, nisam osjetio otvoreni prezir ni od koga što sam auslender, teže je pridošlicama koji su stigli izvan Europe. Oni dulje “fermentiraju”.

Postoji li prava integracija imigranata u zapadnoj Europi? Može li se uopće doseći ta razina prihvaćanja u društvu – ili je riječ o utopiji? Ostaje li imigrant uvijek imigrant?

Došljaci iz Europe lako se integriraju, teže je onima s Bliskog istoka, iz Afrike, s Dalekog istoka. Ali svi se drže svojih i tako stvaraju male, getoizirane zajednice u kojima se kreću i druže. Odvažno ću ustvrditi da naša idealizirana slika homogene Europe više ne postoji, ako je ikad i postojala: Europa je danas grozd od mnoštva etničkih mjehura u koje se došljaci skupljaju da bi se u stranoj zemlji osjećali sigurno.

Danas mogu u Münchenu živjeti a da ne znam više od stotinu njemačkih riječi, potrebno je samo ukopati se u svoj etnički mjehur i družiti se samo sa zemljacima, raditi s njima. Prošetajte bilo kojom zapadnoeuropskom metropolom i naići ćete na kvartove koji više podsjećaju na bliskoistočne mahale ili kineske gradove. Koliko god se došljaci mijenjaju u novoj domovini, istodobno mijenjaju i nju.

Već naslovom ove knjige iskazujete svoju ljubav prema sitnim, zabavnim i kreativnim “izvrtajima” jezika. Kako ste došli do fraze iz naslova? 

U posljednje dvije godine pandemije svi smo se morali naučiti online kupovanju, čak i starije generacije, nenavikle na računala i pametne telefone. Tako se fraza “to go” (“za van”) udomaćila u svakodnevnom govoru, proširila se s kave i peciva praktično na sve što se može kupiti. Tako danas imamo sav špeceraj “to go”, televizore “to go”, namještaj “to go”. Kako se u romanu bavim našim ljudima koji su otišli na Zapad za boljim životom, za njih je i domovina “to go”. S tim da mlađi bolje barataju engleskim pa čitaju pravilno, dok stariji kojima engleski nije na visini, čitaju “Domovina tugo”. Tako je to i u životu: jednima je čaša polupuna, drugima poluprazna.

Velika tema vašeg dosadašnjeg opusa je Domovinski rat. Iako u ovom romanu radite odmak od te teme, ona se ipak probija i u priču o suvremenoj emigraciji. Može li se govoriti o Hrvatskoj danas a da se ne spominje rat? I treba li prestati pričati o ratu – ili, naprotiv, pričati o njemu više nego što to (u kulturi i umjetnosti) činimo?

I nakon trideset godina rat je top tema u Hrvatskoj iz jednostavnog razloga: mentalno, nismo ga ni završili. I kao da nismo sigurni jesmo li pobijedili ili čekamo produžetke. Pljačkaška pretvorba, pogibije, invaliditeti, psihička oboljenja, neutažen očaj onih koji još traže svoje poginule, sve nas to još drži u ratu. Odlazak iz domovine također je jedan od pokušaja da se pobjegne od ratnih demona i krivo nasađene ekonomije. Ali, kako kaže jedan lik u romanu, “što ti vrijedi da ikud odeš, kad svoju glavu nosiš sa sobom”, tako i rat u našim glavama putuje s nama na kraj svijeta.

U Münchenu sam upoznao puno bivših boraca sa sve tri strane: većina njih osjeća se prevareno, iskorišteno. Treba li prestati pričati o ratu? Ne treba: treba rješavati probleme proistekle iz rata. “Bio je rat” univerzalni je izgovor za svaki neriješeni problem. I produljuje rat u nama. Iz književnog kuta, kako vrijeme prolazi i povijesni je odmak sve veći, očekujem sve kvalitetnije tekstove vezane uz rat. Za nekih trideset godina, kad generacija nas koja je ratovala siđe sa životne scene, tad će biti vrijeme da naša djeca napišu najbolje knjige o našem ratu.

Autor:Maja Hrgović
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.