fbpx
Foto: Luka Stanzl/PIXSELL

DIRLJIV SUSRET ČOVJEKA I KONJA! ‘Gdje si ti, Zekane moj, ljubavi moja, dođi svome Tomi…’

Autor: Sanja Plješa/Dnevno

Život priča priče, a tužne sudbine sve nas više okružuju.

Jedna od takvih priča je ona o Tomislavu Suknaiću (64) iz Majskih Poljana pored Gline kojem je razorni potres izmijenio život iz temelja.

On je u potresu ostao bez krova nad glavom, kuća mu je srušena, ali priča o tome kako je bosonog iz porušene štale, izvlačio svog ljubimca, trogodišnjeg konja Zekana u trenu je obišla Hrvatsku.


“Gdje si ti, Zekane moj, ljubavi moja! Ma vidi mi ga, ljepotana, ti si, meni, Zekane, i kila dobio! Stari moj, dođi svome Tomi…”, tepao je Suknaić svom ljubimcu kada ga je prvi put vidio nakon mjesec dana. Bio je to dirljiv susret, pišu 24sata. 

Kako bi ga spasio iz potresom razrušenog područja, dovezao ga je u mjesto Graboštane pored Hrvatske Kostajnice, na brigu i čuvanje prijatelju i konjaru Željku Cagariću. 

Od Tomine životne priče može se napisati roman. Novinarima 24sata ispričao je kako su on i prijatelj Željko doživjeli i preživjeli potres. Kako ističe, ni mjesec dana poslije nije im to jasno.

“Gledali smo televizor, s kauča, kad je zatreslo, Željko i ja sami, Nada (supruga op.a.) je bila na poslu. Kad je udarilo, instinktivno sam poletio pod štok između dnevnog boravka i hodnika, za mnom je poletio i Željko. Zagrlili smo se tako, da umremo zajedno ako moramo. Sve se rušilo pored nas, no štok je ostao čitav, čitavi ostali i mi. Činilo se da traje cijelu vječnost, a kad je stalo, nekako smo se četveronoške, ni sam ne znam kako, probili do komada urušenog prozora te smo ga ogromnom silom uspjeli izbiti iz okvira i izaći. Ruke su me boljele danima poslije toga, mislim da u normalnim okolnostima čovjek takvu snagu nema, ovo je bilo nešto nadnaravno”, prisjetio se Tomo tog 29. prosinca.

Kad su se uspjeli izvući, trčali su prema porušenoj štali spašavati Zekana. Tomo je uzgajivač hrvatskog hladnokrvnjaka, i svih je njegovih 16 kobila i pastuha te dva ždrebeta u tom trenutku bilo vani, na ispaši.

Samo je Zekan bio u štali jer je k Tomi došao mjesec dana ranije, pa još nije bio prilagođen da ga pusti u krdo. Zekana je spasila, kaže Tomo – igra.




U štali je stalno potezao svoj vez u igri, pa je Tomo stup za koji je Zekan bio vezan osigurao još jednom gurtnom. Upravo je ona zaustavila gredu koja bi inače pala na Zekana i ubila ga.

U sve je ovo zlo neka sudba, koja Tomu čuva, uplela svoje prste…

Naime, u ratu su ga četnici zarobili i željeli su ga ubiti.




“Kažu da mačka ima devet života. E, ja ih imam i više!”, naglasio je Tomo, rodom iz Parnica pored Bosanske (danas Kozarske) Dubice.

Rođen je u štali, među konjima, od kojih je njegova obitelj živjela oduvijek. Ti su konji, rekao je, pomagali i pri nošenju tereta u obnovi Banje Luke nakon velikog potresa 1969. Odmalena, Tomo je znao sve o konjima, jahao ih bez sedla već s pet godina te ih je volio koliko i najbliže. A onda je došao rat i Tomu su zarobili četnici.

Metak je već bio u cijevi, spreman za njega, i makar su mu rekli da ne mrda, Tomo se otrgnuo i otrčao u štalu pozdraviti se s konjima. Kad su mu na čelo prislonili cijev, netko je rekao da treba štedjeti municiju. Odlučili su ubiti ga batinama, no nekako je preživio. Slomljenih rebara, slomljene duše, ležao je na tlu, gotovo bez svijesti. Ali živ.

“Čuo sam samo topot konja koje su odvodili i kako se uporno žele vratiti k meni, u dvorište. Srce mi je luđački zbog toga lupalo, drugog se ne sjećam…”, prisjetio se Tomo tog užasnog ljeta 1992., koje je preživio, ali mu se živjeti više nije dalo.

S nekoliko vrećica u rukama, sa ženom i dvoje djece otišao je u Hrvatsku. Promijenili su nekoliko adresa, dobri su mu ljudi, kaže nam, pomogli s prvom kobilom, došlo je prvo ždrijebe, pa sljedeće… Život je pomalo opet dobivao smisao.

“Molim vas, svakako napišite da su već 1996. sve naše nacionalne razlike i problemi ostali iza, kad smo se mi konjari – Hrvati, Srbi i Bošnjaci, prvi put ponovno okupili u Driniću u Bosni”, zamolio je Tomo. Dodao je kako mu ničija nacionalnost nije važna jer gdje god da je u Hrvatskoj živio, živio je i među Srbima i Bošnjacima, baš kao u svojim Parnicama. I svima je pomagao.

Pomogli su i njemu dobri ljudi iz Trilja, koji su mu u samo tjedan dana dopremili, montirali i opremili montažnu kuću. A Zekan bi se u svoje Majske Poljane trebao vratiti u ožujku i priključiti se novom krdu.

“Ne bih ga prodao ni za što na svijetu, nema tih para!”, emotivno je rekao Tomo, pišu 24 sata.

Autor:Sanja Plješa/Dnevno
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.