‘DANAS ZNAM DA NIKADA NEĆU MOĆI POBIJEDITI MEDIJE: Uzimaju ono što oni hoće od naših života’

Kazališna, filmska i televizijska glumica Ecija Ojdanić ravnateljica je nezavisnog kazališta Moruzgva koje bilježi trinaest godina rada od prve premijere. Osim toga, u njemu i glumi, a kao strastvena trkačica već je istrčala petnaestak maratona i ostvarila velike rezultate. Ecija je poznata po tome što je njezin rad prožet pitanjem emancipacije žena, a kao ponosno “dite Dalmatinske zagore” otkriva nam za što su zaslužni majčini geni. Pandemijske su godine i za njezino kazalište bile izazovne, no zbog svega se danas osjeća kao pobjednica.

Uz uspješnu karijeru, glumica je posvećena obitelji, a svog supruga smatra značajnim čimbenikom vlastitog karijernog uspjeha. Mnogima je upravo ona oličenje ženskog liderstva.

Susreli smo se na talk-showu “Ženska priča” Marijane Perinić, a tom prilikom Ecija nam je otkrila kako je to biti žena lider, odakle crpi snagu, kako balansira uspješnu karijeru i obiteljski život, kako se osjeća kada o sebi čita u medijima i što sve planira, otkrila nam je u razgovoru.

“Živimo u jednom groznom vremenu u kojem su ljudi bezobrazni, agresivni, ali ja sam nekako shvatila da je moja snaga da samo odem i svojim radom ih pobjeđujem. I sva ta ljubomora, zloća i zakulisne igre zapravo me uopće ne zanimaju, ja samo radim ono što volim. To je nekako moja najveća pobjeda, satisfakcija i zapravo stvarno tako pobjeđuješ tu zloću i negativnu energiju na bilo kojoj razini, i poslovno i privatno. Shvatila sam da se nemam vremena baviti podmetanjima, nepravdama, ja ne volim kad se ljudi previše žale. Saslušaš, ali imaš ti ljudi koji stalno govore – ne valja država, ne valja sustav, sve je korumpirano, ljudi su zli… Mislim da je za to potrebno puno energije. Svatko bi se od nas mogao natjecati tko ima veću žalopojku, tko ga je sve u životu zeznuo, podmetnuo, ali baš je najveća snaga kada se ne žalim, nego radim što volim. Ne znam se baš ‘konfliktirati’, ne uživam u svađama, samo odem. Izgradila sam svoju obitelj, imam svoje kazalište, imam poziciju koju sam sama izgradila da mogu sama birati poslove koje želim raditi. Biram situacije u kojima mi je lijepo i u kojima ne moram previše govoriti ‘ne’. Kuhanje? Volim kuhati. Moja mama jako dobro kuha i naučila me. Mislim da je kuhanje način na koji svojoj djeci materijaliziram ljubav. Kako puno radim i nema me, zaista mi je to jako važno. Shvaćam to kao način da, kad me nema, kad putujem, to je moj obrok u koji sam utkala ne svoje vrijeme, nego ljubav”, otkrila je Ecija u talk-showu Ženska priča.

* Po vašem mišljenju, kakvu ulogu muškarci imaju u osnaživanju žena, kao partneri i u društvu?

Ipak trebamo imati muškarce. Da nije mog supruga, vjerojatno ne bih razvila sve svoje potencijale. Ali taj partner treba biti pravi partner, ne onaj koji te guši. Mora biti partner koji je dovoljno samouvjeren, koji je dobra osoba, da dopusti svojoj partnerici da razvije sve svoje potencijale pa makar to izlazilo iz okvira onoga što hrvatsko društvo očekuje da žena mora raditi, i ne smije biti ljubomoran na uspjeh svoje partnerice.

* Rekli ste da su u današnjem društvu žene manje plaćene, odnosno da nismo “jednaki”. Što vama znači ta jednakost?

Ja svoju priču o emancipaciji provodim kroz svoju priču i kroz svoje projekte. Zaista sam presretna što se dogodilo to što se dogodilo i što imam svoje nezavisno kazalište, što imam svoj prostor kreativnog izražavanja, bavljenja kazalištem na način na koji se ja bavim. U tom smislu, to je neki moj put koji me čini zadovoljnom, ispunjenom u tom prostoru kojim osiguravam materijalno i kreativno, što je zapravo prekrasno.

* Otkud crpite snagu za sve čime se trenutno bavite?

Ja očito genetski imam više energije nego prosječni ljudi. Imam tu svoju mamu od koje sam očito povukla neke gene. Ja volim. Volim svoju obitelj, volim svoj posao, volim trčati, i kad puno stvari voliš, onda nekako nađeš snagu da to i napraviš. Ali ono što – zvučim kao neki poludjeli pobornik trčanja – ja stvarno mislim jest da sam se, otkako trčim, potpuno razvila i fizički i mentalno.

* Koliko dugo trčite?

Već šest godina.

* Što je bio poticaj, je li i to trebao biti neki ispušni ventil?

Čak nisam voljela trčati, nego sam prestala pušiti pa me bilo strah da ću se udebljati. Mrzila sam trčati, ali sam trčala. Došlo je kao neka točka preokreta. Sad pušim električne cigarete, premda mi to baš ne služi na čast, ali i dalje trčim, i to bolje nego ikad.

* Kada ste se u karijeri osjećali najranjivije?

Kad su mediji previše dirali u moj privatni život. Osjećala sam da moram ispričati svoju priču, a to je potpuno pogrešno.

* Govorite o teroru nad ženama u hrvatskom društvu. Jeste li imali osobno neugodno iskustvo?

Upoznala sam gospođu Jadranku Kosor i zapravo mi je sinulo da ona sigurno ne bi prolazila kroz što je prolazila da je bila muškarac i zbog toga joj se još više divim. Žene zaista moraju imati dodatnu snagu, dodatnu motivaciju da bi uspjele, pogotovo u takvim muškim poslovima. Gluma nije toliko muški posao, ali kao u svim poslovima, postoje takva iskustva. Ja mislim da smo mi žene, svaka čast muškarcima, sposobnije, bolje, šarmantnije. Naravno da bez muškaraca ne bismo postojale, ali doći će to neko vrijeme kad ćemo biti jednaki u svemu.

* Kada smo spomenuli ranjivost, dotaknuli ste se medijskih napisa. Kako ste uspjeli doći do toga da vas više ne diraju, da nemate tu potrebu iznositi “svoju stranu”?

Mislim da mi nikad ne možemo pobijediti medije. Mediji uzimaju ono što oni hoće od naših života. To su klikovi u novinarstvu koji ne nude ništa pametno, ali će izvući nešto. Već se dosta godina, točnije 25 godina, bavim ovim poslom i zaista znam da naslovi i novine traju jedan dan, a da ja puno više vrijedim od naslova u novinama. Kad je čovjek dubinski ispunjen i zadovoljan samim sobom, onda je to poput uboda komaraca.

* Koji su vam planovi za budućnost?

U kazalištu Moruzgva imamo dvije nove predstave, ide “Vla vla Vlajland cabaret”, koja je najizvođenija predstava u posljednje tri godine, potom ide “Čudo” u kojoj glumim predsjednicu Republike Hrvatske, ide predstava “Tvorničke postavke”, ide jedan teleprojekt o kojem nećemo još puno govoriti, planiram se malo odmoriti za promjenu, otići iz ove u novu godinu i dalje razvijati priču zvanu “Moruzgva” uz ostale projekte.

Nova predstava kazališta Moruzgva “Čudo”, autora i redatelja Ivana Lea Leme, nastavak je dviju prethodnih, Cabareta “Preko veze” i “Vla Vla Vlajland cabareta”. Lik Vlajne, čistačice i zdravorazumske heroine, u tim predstavama živi svoj scenski život u tri epizode. Svaka je predstava fabularno autonomna, a sve skupa prate svojevrsnu evoluciju tog publici vrlo bliskog lika. U trećem nastavku, “žena iz naroda” postaje predsjednica Hrvatske na izborima 2025. godine. Kostimografkinja je Mirjana Zagorec, scenograf je Kristijan Popović, a uz Eciju u “Čudu” nastupa i Matija Šakoronja. Žanrovski je predstava komedija, prošarana je songovima Zvonimira Duspera. 

Kako u politici sačuvati moralne vrijednosti? Kako biti vođa, a ostati u službi onih koje vodiš? Može li se neokaljan proći kroz taj labirint interesa, antagonizama i podmetanja, a sve to u svakim danom sve težim globalnim društveno-političkim okolnostima? Je li jedino čime se svjetski vladari trebaju trenutno baviti zapravo očuvanje života na planetu Zemlji i poticanje održivog razvoja u ekološki nikad alarmantnijem trenutku? Odgovore na ta, a i mnoga druga srodna pitanja, publika će kroz niz duhovitih situacija pronaći u novoj produkciji Ecijina kazališta Moruzgva.