Foto: Duje Klaric / CROPIX

Čuveni Hrvat desetljećima živio vani i odlučio se vratiti: ‘Evo zbog čega sam to napravio’

Autor: Janja Franko/7dnevno

Danas Matko Trebotić živi na Mejama ispod Marjana, u dijelu svijeta koji je Bog poljubio, kako je ljepotu tog mjesta opisao Ivan Meštrović. U kući koja je publicirana u nekim europskim časopisima kao primjer lijepog stanovanja. Sam kaže da imati u Splitu prostran i topao atelijer te studio u Duesseldorfu, a svijetom putovati bez putnih naloga, čini čovjeka slobodnim i potpuno se može posvetiti umjetnosti. Matko Trebotić rodio se u Milni na otoku Braču, od oca Frane, mjesnog učitelja sa završenom teologijom, i majke Blage.

Obitelj se seli u Split, no u vrijeme rata Matko nastavlja svoje školovanje na Braču, da bi poslije završio klasičnu gimnaziju u Splitu. Odlazi na studij arhitekture u Beograd, a nakon diplome dobiva posao na arhitektonskom fakultetu, u uredu u Njemačkoj. Napustivši posao, studira slikarstvo u Essenu i potom osvaja njemačko likovno tržište.  Njemačka izdavačka kuća izdala mu je prvu monografiju, a brojne mape grafika Matko je tiskao u suradnji s našim poznatim pjesnicima poput Arsena Dedića, Igora Zidića, Jure Kaštelana, Tončija Petrasova Marovića i drugih.

Kazalište je njegova druga ljubav još od ranih gimnazijskih dana, kada je u njemu statirao. Poslije će raditi scenografije za Splitsko narodno kazalište, kao i zagrebački HNK, a u splitskom HNK-u promovirao je i svečani zastor. Matko Trebotić jedan je od naših najvitalnijih suvremenih likovnih umjetnika. Ovu godinu započeo je s izložbom najnovijih radova u dvama prostorima splitske galerije Studio 21 i u tek obnovljenoj galeriji u staroj gradskoj jezgri, u Vijećnici.

Slikar Matko Trebotić pozira sa svojim vitrajima. Foto: Tom Dubravec / CROPIX

Centar i periferija

* Što za vas znači izlaganje u dvama tako različitim prostorima? U avangardnoj galeriji na kraju grada i na reprezentativnoj adresi stare gradske vijećnice, na staroj Pjaci?

Izložbom “Redukcija znaka”, čiji je kustos Željko Marciuš, nastojao sam povezati centar grada i periferiju. Nastojao sam dati pravo takvom kvartu kao što je ovom prilikom Sućidar da artistički živi ravnopravno s centrom, Pjacom, Peristilom, Rivom. To znači jedna izložba u dvama tako oprečnim prostorima. Da žive i dišu jednim plućima. Dopustite mi da citiram kustosa izložbe: “Trebotić sublimiranom metaforom slike i slikarski povezuje neopipljivom luči, upućuje na kontraste između reprezentativnog lica grada DRUGE periferije i predgrađa. To ostvaruje bjelinom svjetlosti, krajem i početkom svega.”

* Kazalište, arhitektura, slikarstvo – u tom se krugu vrtite cijeli život.

Kod mene je sve to organski povezano i zbog toga ne težim da sebe definiram samo kao slikara. Prije bih rekao da sam čovjek likovne umjetnosti, s dijapazonom od prostora do slike. Nema to nikakve veze s mojim studijem arhitekture i studijem slikarstva u Essenu, već s mojim habitusom. No, iako se cijeli život krećem i u kazališnom svijetu, relativno sam kasno ušao u scenografiju, iako su me odavno nagovarali da im to radim. Prvu scenografiju napravio sam za koncert Placida Dominga u Splitu, kada sam osmislio kompletnu likovnu prezentaciju tog koncerta, od scene do plakata i programa. A onda je krenulo. Moju scenografiju za Bellinijevu operu “Capuletti i Montecchi” glazbeni kritičari nazvali su jednom od najboljih u hrvatskoj produkciji posljednjih godina. Predstava “Judita” dobila je mnoge nagrada i pohvale, kao i ona za Bartokova “Modrobradog”.




* U svemu što radite očituje se veoma mnogo osobnog stila. Je li to nešto što ste naslijedili odgojem, atmosferom oko vas, ili je naučeno?

Mislim da se oboje interpoliralo u moj odnos prema umjetnosti i prema životu. Moram priznati da sam među likovnjacima sreo malo onih koji nešto znaju o likovnoj prezentaciji: o lijepoj čaši ili namještaju, na primjer. To što sam oduvijek težio ljepoti i skladu zacijelo trebam zahvaliti i sredini u kojoj sam odrastao. Velika je prednost roditi se u mjestu u kojemu se odrasta uz prelijepu katedralu, trgove i ulice, sve vam to već otpočetka nameće težnju za skladom. Kao dijete nesvjesno upijate, no to ne ostaje bez traga. Ne mogu pobjeći od toga da sam rođen na fascinantnom Mediteranu. I to je uvelike utjecalo na moju likovnost.

Na fotografiji: Matko Trebotić i supruga Hannelore. Foto: Vojko Basic / CROPIX

Što je zainteresiralo strance?

* Vi ste slikar Mediterana, no kolorit vaših slika ne govori o podneblju iz kojega potječete…




U svom sam slikarstvu počeo od jeseni, dakle s prigušenim bojama i zimama otočnih bura, da bih u posljednjih petnaest godina došao do ljeta i boja i sada pokušavam to ljeto zadržati što dulje i što kasnije opet ući u jesen. Nije slučajno što sam živio u Njemačkoj, a ne u Italiji. Trebao mi je sjever kao kontrapunkt Mediteranu: radije bih radio scenografiju Wagnera nego Verdija. Možda to ima veze s mojim početničkim bezbojnim slikama Dalmacije, sa slikama ljepote i tjeskobe mediteranskih grobišta i zima.

* Je li ta odsutnost boja imala veze s vašim ratnim djetinjstvom, s neimaštinom i odvojenošću od roditelja koje ste tada prošli?

Još u djetinjstvu crtanje je bilo moje jedino izražajno sredstvo. Imao sam šest godina kada je počeo rat i tog trenutka iz mog djetinjstva nestale su igračke. One koje su imali moji stariji brat i sestra bile su razbijene pa kada je na mene došao red, nije bilo ničega. Tako sam počeo crtati. A ratno djetinjstvo proveo sam u svojevrsnom progonstvu u Milni na otoku Braču. Naime, moja se obitelj već prije preselila u Split, no 1941. Split su okupirali Talijani.

A kako je Milna bila hrvatska, a moj otac želio je da idem u hrvatsku školu, poslao me tetki u Milnu. Neimaština je u to ratno vrijeme bila velika. Sjećam se da smo preživljavali na malo zelja zalivenog maslinovim uljem. I na malo bajama. I nisam slučajno na bečkoj izložbi imao instalaciju koja se zvala “Gomila ili kako preživjeti na otoku”. Sastojala se od bračkog kamena (gomile) koju sam dovezao, gvozdenog križa i kamenice za ulje. Na samom sam otvorenju ulio u kamenicu ulje. Bio je to moj hommage preživljavanju na otoku u mom djetinjstvu.

* Što je u tom vašem slikarstvu zainteresiralo inozemnu, razmaženu i zahtjevnu publiku, s obzirom na to da je posjećenost bila nevjerojatna?

Možda ću to najbolje ilustrirati događajima s posljednje jugoslavenske izložbe održane 1989. u Seoulu, u Koreji. Izbornik Igor Zidić za izložbu je odabrao malo umjetnika, ali s više djela. Katalog se tiskao u Zagrebu, na naslovnici je bila Kulmerova slika, a plakat su radili Korejci i za njega izabrali moju sliku, koju je potom kupio Nacionalni muzej u Seoulu. Kada su Ante Sorić, tadašnji direktor Muzejskog prostora, i Igor Zidić pitali zbog čega su izabrali Trebotića, odgovorili su da je to za njih moderno, a opet egzotično, i da smatraju kako će baš ta slika najbolje predstaviti jednu daleku zemlju.

Na slici je bio veliki crni križ sa žutom vertikalom. Za njih, koji većinom nisu kršćani, nije bio presudan motiv, nego očito način i pristup. Dogodilo se ono što je malo tko očekivao – da će moje slike biti prepoznatljive. Slično, vjerojatno, moje slike doživljava i publika na zapadu, i to je barem dio odgovora na pitanje zašto ih kupuju. Najviše nerazumijevanja doživljavam ovdje, kod nas. Zato živim dosta izolirano, životom eremita, što mi u stvari odgovara. Ali to se posljednjih godina mijenja, što pokazuje pojačani interes za moja djela, s naročito za ovu izložbu.

2010. godine šibenski HNK dobio novi svečani zastor koje je djelo Matka Trebotića. Foto: Niksa Stipanicev / CROPIX

Povratak iz inozemstva

* Zašto ste otišli u inozemstvo?

Naravno, zbog znatiželje i upoznavanja nečeg novog, daleko od socijalističkog samoupravljanja u ondašnjoj Jugoslaviji. Po završetku studija mogao sam ostati raditi na fakultetu, no to nisam htio pa sam se vratio na Brač, u Milnu, i ondje projektirao za to doba avangardni restoran. Kupio ga je jedan novi tajkun i srušio ga. No taj mi je projekt otvorio vrata u inozemstvo. Dobio sam posao u arhitektonskom birou u Njemačkoj, u gradu Bochumu, u Rurhu. Bilo je to 1968., u vrijeme studentskih nemira, Duchkea, izvanparlamentarne opozicije. Imao sam trideset godina i došao sam iz Jugoslavije, gdje su se nosili šuškavci, bijele košulje i kravate, a našao se među ležernim ljudima s bradama, puloverima, dugom kosom…

Osjetio sam miris slobode. Počeo sam plivati u jednom sasvim novom svijetu. Tu su bili angažmani na pokretanju Zelene akcije nakon povratka u Split. Nikada nisam bio član neke stranke. Kada su Zeleni uoči demokratskih promjena postali stranka, pokojni don Cvitko Cvitanović, legendarni župnik Svetoga Duje, i ja, izišli smo iz Zelenih zato što su oni željeli ići na izbore. Ono što me u današnjim godinama drži mladim jest angažman na strani pravde, a ne angažman u dnevnoj politici. Zastupam antiglobalizam u svakom slučaju jer smatram da je to novi imperijalizam. I danas, kada osluškujem mlade ljude, znam da sam na pravom putu.

Nakon sezone iz noćne more Modrićev suigrač napokon saznao prekrasnu vijest koja sve briše

* Zbog čega ste se vratili živjeti u Hrvatsku nakon što ste uspješno zauzeli zavidno mjesto na zapadnom tržištu?

Zbog toga što jedino ovdje mogu disati i jedini jezik koji zaista razumijem jest hrvatski. To je situacija koja mene određuje. Koji put mi je čak malo krivo što sam tako vezan i što je moj genius loci toliko snažan. Kada mi se rodio sin, definitivno sam se odlučio vratiti. Kada je počeo rat 1991., ostali smo ovdje iako smo imali stan i studio u Duesseldorfu. Bježali su oni koji nisu imali kamo otići, a mi smo imali, ali smo ostali. Moj je sin, u stvari, odlučio da ostanemo. Danas Frane sa suprugom liječnicom Lanom i našim ljubljenim unukama Mateom i Piom te unukom Tomom živi u Beču. S nestrpljenjem i žudnjom čekamo njihov povratak u naš Split.

* Kako se dogodilo da ostavite arhitekturu i okrenete se slikarstvu? Što je uvjetovalo takvu odluku?

Slikao sam uvijek, imao neke izložbe, no definitivno sam se slikarstvu odlučio posvetiti u trideset trećoj godini života. Praktično sam krenuo u drugi život, uključujući i studij na poznatoj Folkwangschule u Essen-Werdenu. U Njemačkoj je tada djelovao najavangardniji, najnapredniji dio likovne moderne umjetnosti, što je vrlo poticajno. Cjelokupna atmosfera koja se odvijala u okrilju lijeve progresivne Njemačke pogodovala je mijenjanju profesija, pronalaženju sebe. Ljudi su odlazili kao djeca cvijeća, ostavljali svoja gradska zanimanja, putovali svijetom.

Neki su ušli u politiku kao Joschka Fisher, a neki u terorizam kao Baader-Meinhof i danas su mrtvi. Sve je to djelovalo na mene. U trenutku u kojem sam odlučio biti slobodni umjetnik, već sam s partnerom imao vlastiti arhitektonski biro. Jednostavno sam mu rekao da se želim razdužiti i “skočio u hladnu vodu”. Prva moja investicija bila je da od jednog svog prijatelja Nijemca, izvrsnog fotografa, naručim dijapozitive svojih slika. S tim bookom krenuo sam po galerijama sve do Krupera, vlasnika jedne od najmoćnijih galerija u Essenu. Pogledao ih je i istoga dana odlučio me posjetiti u mom atelijeru. Uzeo je nekoliko slika za predbožićnu prodaju i kako je ubrzo prodana prva slika, sklopio je ugovor sa mnom i priredio mi prvu izložbu. I tako je sve počelo.

Otvorenje izložbe Matka Trebotića pod nazivom Pedeset godina samoce.
Foto: Ranko Suvar / CROPIX

Upoznao razne ljude

* Kao cijenjen umjetnik imali ste priliku sretati zanimljive ljude. Primjerice, družili ste se s legendom konceptualne umjetnosti, čuvenim Josephom Boyceom. Čak ste i jednu sliku zajedno potpisali…

Kod Boycea mi je bila vrlo zanimljiva njegova šamanska strana, onaj dio njegove osobnosti koji je koketirao s graničnim područjima svijesti. Preko njega sam upoznao Franza Josepha van der Grintena koji je kasnije bio autor moje monografije. No Boyce je bio mnogostruko zanimljiva osoba, sve do načina kako se odijevao. Nikada ga nitko, pa ni ja, nije vidio bez njegova legendarnog šešira. Pravdao se time da je ranjen u glavu kao pilot u Drugome svjetskom ratu i da mu treba toplina.

Osobit je bio i njegov atelijer, nimalo klasičan, već više kombinacija poprilično neuredne radionice i biblioteke. Također, bio je jedan od osnivača stranke Zelenih i u njoj vrlo aktivan. Gledao sam ga jednom dok je radio i bio sam prilično fasciniran. Dakle, bio je zimski dan sa snažnom burom, a Boyce je satima, na otvorenom, za neku dobrotvornu akciju potpisivao cigle, koje su se prodavale po sto maraka svaka. Ljudi su to kupovali kao ludi i skupila se golema svota novca. No moram reći da je u njegovim političkim stavovima bilo dosta poze. Ali, eto, od tog diletantskog početka nastala je današnja snažna stranka Zecenia.

Nikada nisam imao narudžbu

* Može li se danas živjeti od slikarstva? Ili to mogu samo oni koji postignu određenu slavu ili pak pristaju raditi po narudžbi?

Praktički sam do danas, svih ovih godina, živio bez narudžbi. Jednostavno od svojih djela i art koncepata. Nije jednostavno raditi i živjeti od svoje produkcije, rada u svom atelijeru, bez docentura, profesura, bez sigurnih mjesečnih primanja. Vrlo ih malo uspije. Ali, eto, hvala dragom Bogu, meni se to dogodilo i evo u dubokoj zreloj dobi ja intenzivno radim i koncipiram velike izložbe poput ove posljednje “Redukcija znaka”. Nikada u životu nisam imao narudžbu niti sam dopustio da mi netko odredi što ću slikati. Čime sam to platio, još ni danas ne znam.

* Zbog čega ste prostor u galeriji u kojoj se događala ova vaša posljednja izložba obojili u international Klein blue? Postoji li neki razlog?

Postoji, dobro ste to uočili… Bio je to hommage mom dizeldorfskom razdoblju. Francuski umjetnik Yves Klein bio je važna figura u poslijeratnoj europskoj umjetnosti. On je “izmislio” takozvani blue monocrome. Naime, Yves Klein je imao intenzivni kontakt s dizeldorfskom galerijom, u kojoj sam ja stalno izlagao i koja je bila moj patron. Kroz tu je galeriju ostavio snažan trag i u Njemačkoj. Sve me to ponukalo da osnažim sjećanje na avangardu mojih početaka i moje mladosti.

Autor:Janja Franko/7dnevno
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.