Foto: Facebook

ANĐA MARIĆ: ‘Želim biti sretna svaki dan jer ne znam koliko mi je još preostalo vremena’

Autor: Marina Tenžera

Od druge pratilje Miss Hrvatske 1998. do zaštitnog lica kampanje Zorana Aragovića 2016. Od pjevačice grupe Flare koju je osnovala s bratom Jerkom do pjevanja na mađarskom jeziku u grupi Kiša u kojoj je ponekad nastupalo po 15 glazbenika. Spisateljica čija je knjiga “Afra” prevedena na engleski i španjolski jezik postigla je u svoje 44 godine života ono što mnogi ne postignu cijeli život. Sve je to Anđa Marić.

Prije devet godina dijagnosticirana joj je multipla skleroza, hrvatski i njemački neurolozi imali su najgore prognoze, no nije se dala. Uporno je radila na sebi, liječeći se energijom ljubavi, čime je postigla impresivne rezultate u samoliječenju. Danas i druge motivira za zdrav i sretan život u svojoj Maloj školi za veliki život.

Kao što je na izboru za Miss Hrvatske zdušno branila Lejlu Šehović kojoj su htjeli oduzeti krunu pokazujući već tada svoju borbenost i želju za pravdom, tako se i sad bori. Hoda uz pomoć jednog štapa, ponekad i bez njega, i uzor je svima koji, bolesni ili zdravi, misle da ne mogu postići više u životu. Za Dnevno ispričala je sve – o počecima svoje karijere, borbi za skrbništvo, spisateljskoj karijeri te svojim daljnjim planovima. 

Vaša karijera započela je jumbo-plakatima kao reklama za jednu vrstu soka. Koliko ste godina tada imali i kako je bilo vidjeti svoje lice u javnosti?

Baš fora da se toga sjećate. Mislim da sam imala 22 godine. Sjećam se da nije baš previše utjecalo na mene, bila sam sretna, ali nisam znala što to znači. Tada me zanimao samo moj bend.

Na izboru za Miss Hrvatske 1998. stalno ste govorili da ste se prijavili kako biste promovirali svoju glazbu i grupu Flare koju ste osnovali s bratom Jerkom. Kako ste došli na tu ideju?

Razlog zbog kojeg sam se prijavila na izbor za Miss bio je to što nikako nismo mogli dobiti izdavača. Onda mi je Tihana Harapin, moja agentica, nakon što sam je odbila za nekoliko izbora na koje me zvala jer nisam htjela ugroziti svoju rock’n’roll reputaciju, rekla da ovu zemlju zanimaju samo ljepotice i nogometaši pa sam pristala jer sam htjela svirati. Samo to me zanimalo.




No kad ste proglašeni drugom pratiljom, krenula vam je i manekenska karijera, bili ste zaštitno lice nekoliko brendova. Kako ste usklađivali modeling i glazbu?

Da, ali ja sam bila manekenka od svoje 16. godine. Tihana Harapin, koja je bila predstavnica Direkcije, bila je moja modna agentica i dugo me nagovarala. Svirala sam na modnim revijama, svirala sam na probama, stalno sam hodala okolo s gitarom ili svagdje gdje bih našla klavir. Super je to bilo, bila sam mlada. Modeling je bio laka lova koju sam trošila na instrumente, plakate, uglavnom sve za glazbu, sve za bend.




Izdali ste samo jedan album, “Srebrni”, koji je nagrađen i Crnim mačićem i Porinom, dok je vaš brat i dalje vođa benda. Zašto ste odlučili otići?

Nisam ja otišla iz benda, nego se raspao kada sam zatrudnjela. Više se nisam čula s dečkima i mislim da su se naljutili na mene, a Jerko je otišao prije jer nismo baš imali sreće ni s menadžmentom ni s okolnostima. Bili smo svakako prije svog vremena. Mediji nisu znali kako sa mnom – jesam li manekenka, Miss, voditeljica ili pjevačica. Puno sam puta čula da se moram odlučiti na nešto.

Izdali ste roman za djecu od 10 do 14 godina “Tajna Zmajskog mosta” 2014. Jeste li imali mentora?

Ivan Kušan je navodno pročitao nekoliko poglavlja koje sam mu poslala preko njegova sina i dobila sam poruku da je pokazao palac gore. To mi je bio dovoljan poticaj da završim roman koji sam počela pisati i da ne poludim svaki tjedan kada nisam bila s djetetom. Moje dijete bilo je tjedan kod mene, tjedan kod tate. Živjela sam iznad vrtića i zavidjela roditeljima koji su smjeli svaki dan zagrliti svoje dijete. Trebala sam izazov koji će me zaposliti. Eto, tako se to dogodilo. Nisam znala pišem li dobro pa sam htjela provjeriti kod nekog pravog pisca. Poslije mi se javio gospodin Zvonimir Milčec jer me vidio u zoološkom vrtu, gdje sam bila kuma narančastim pandama, i njemu se svidjelo što sam rekla da su me za tu čast odabrali zbog iste boje dlake pa mi je pisao na Facebooku. Kada sam ga zamolila da pročita moj rukopis, pristao je i drugi dan me nazvao oduševljen i rekao: “Anđo, ti ne znaš koliko gluposti ja moram čitati, ja sam oduševljen, pa ti si pravi pisac”. Milčec mi je i pisao pogovor u prvom izdanju. A predgovor drugom izdanju pisao je gospodin Hrvoje Hitrec, na što ga je nagovorila njegova supruga Višnja Babić koja me kontaktirala nakon što je slučajno pročitala knjigu kod nekoga i jako joj se svidjela.

Već iduće godine objavili ste i drugu knjigu, “Afra”, koja govori o samopouzdanju. Što nam možete reći o toj knjizi?

Sljedeće godine je išlo drugo izdanje za koje je predgovor također pisao Hrvoje Hitrec, čija me pohvala ponukala da počnem pisati roman “Tajna Zmajskog mosta”. Igrom slučaja bila sam sudionica na festivalu Jamesa Joycea “Bloomsday”, gdje je gospodin Luko Paljetak kao prevoditelj “Uliksa” bio gost. Jako mu se svidjelo moje čitanje monologa Penelope, vrlo zahtjevan tijek misli, bez točke i zareza. Sjećam se da su mi povećali slova za gotovo 2 centimetra da vidim, ali sam lijepo pročitala, još postoji videozapis na Youtubeu. 

Već ste spomenuli odlazak iz benda, brak i rođenje sina Gašpera. Kakvo je bilo iskustvo odjednom imati malu obitelj?

Ušla sam u brak vjerujući da je to zauvijek. Jako sam voljela i još volim biti majka – to mi je jako prirodno i lagano. Postoji neka sila. Priključiš se na kolektivnu svijest i ta inteligencija te fura – samo se prikopčaš na drevno znanje svih žena koje su bile majke prije tebe. Ja sam to tako doživjela. Čula sam da, kada se rodi prvo dijete, moraš s njim uspostaviti wi-fi odnos. Meni je to bilo lako i još sa sinom imam takav odnos.

Foto: Facebook

Zbog supruga ste se preselili u Sloveniju. Brak nije dobro završio, imali ste tešku borbu za skrbništvo nad sinom, jeste li požalili što ste se nakon samo tri mjeseca poznanstva odlučili udati i postati majka, nakon čega ste se i teško razboljeli?

To je bilo točno dvije godine nakon što je počela moja borba za skrbništvo i taj stres je odgovoran za kompletno razaranje mog zdravlja, pravi break down mog imuniteta zbog stresa i krivnje koju sam osjećala. Imala sam osjećaj da je cijeli svijet protiv mene, a kada su mi dali dijagnozu multipla skleroza, ljutila sam se na svoje tijelo što me je i ono izdalo i kada nemam njega, nemam baš nikoga više.

Neurolozi su nakon potvrde dijagnoze davali najgore prognoze. Koja je bila vaša prva reakcija? 

Nisam se znala nositi s bolešću, sa samom sobom u tuđim očima. Užasavalo me što se toliko brinu za mene jer sam bila baš loše i trebalo mi je vremena da se osnažim. Znate, trebala mi je svaka mrvica moje energije, nisam bila dovoljno snažna da dijelim svoj život s ljudima koje ne poznajem.

Kojom ste se metodom odlučili liječiti?

Najučinkovitija je metoda reći samome sebi: “Volim se, volim se, volim se”, jer tijelo je podešeno na ljubav otkad smo se rodili. Ljubav je bila prva emocija koju smo iskusili. Nisam ja za inat prohodala, nego sam za inat ostala uvijek aktivna. Da, bila sam jako slabo, ali, evo, jedina metoda ljubavi prema sebi od koje sve kreće pokazala je da ništa u našem tijelu ne može funkcionirati ako srce ne regulira emocije i sve organe. Sve kreće od toga, a ja sebe nisam voljela u onom braku.

Za inat liječnicima, prohodali ste, te je doista zadivljujuća vaša upornost i vjera. Dakle, izliječili ste se univerzalnom snagom ljubavi prema sebi i ljubavi prema svijetu, najjačom silom u svemiru po svim velikim svjetskim religijama i filozofijama…?

Kada si prožet emocijama niske frekvencije koje izviru iz straha, čini ti se da je cijeli svijet protiv tebe, da je to jedno strašno mjesto koje te želi ubiti, što dobro znam jer sam to osjećala godinama od 2009. do 2015. Ali kada sam počela širiti srce i voljeti sebe – progledala sam. Skužila sam da svijet nije takav, nego sam takva ja koja sam gledala na njega i kako se popravljao moj unutarnji svijet i odnos sa sobom, tako se popravljao i svijet oko mene koji je zapravo samo zrcalo našeg unutarnjeg stanja. Ne možeš vjerovati u svijet ako ne vjeruješ u sebe. Kada sam istinski zavoljela sebe, tada je i cijeli svijet počeo zrcaliti koliko me voli.

Danas vodite i školu “za veliki život”. Možete li nam objasniti o čemu je riječ?

Obožavam svoju malu školu za veliki život. Svaki utorak pripremam predavanje i imam super ljude, cijeli razred! To me najviše veseli jer rastemo zajedno svaki dan. Komuniciramo i preko grupa i družimo se na Zoomu. Super mi je to, najviše se osjećam korisno kada ne živim samo za sebe nego za neko veće dobro. A sada za nekoliko tjedana, na Valentinovo, ili oko tog datuma, izlazi nova pjesma. Inače, moj je jedini plan biti sretna svaki dan jer ne znam koliko mi je još preostalo vremena. Ne živim u budućnosti, nego samo u sadašnjosti, a definitivno bih voljela opet voziti auto. Izrazito sam ponosna na sebe što već 272 dana svaki dan snimam video na svom YouTube kanalu. To je bila odluka koja je sve ostalo povukla kao lavina. Ideja da živim intenzivno u svom životu svaki dan navela me na ideju – izdat ću kao knjigu “Mojih 365 dana” – kao dnevne motivacije.

Autor:Marina Tenžera
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.