Alex Ognjena: ‘Odbila sam abortus, smrti se ne bojim, a samo me zbog ovog sram stati pred Boga’

Poznata humanitarka i glazbenica Alex Ognjena je prije nekoliko dana u odabranom društvu u Kaptol Boutique Cinema&Baru slavila život i humanitarnost, a ujedno je predstavila i novu emotivnu pjesmu te prateći videospot “Bože, uzmi me”. Simbiozu ova tri velika događaja podržali su odabrani uzvanici s kojima je sinoć stvorena jedna nova, predivna uspomena. Povodom okruglog 40. rođendana razgovarali smo s Alex o rođendanskoj proslavi, željama, planovima, ali i svim životnim brodolomima iz kojih je, sudeći po svemu, uvijek izlazila jača nego ikad.

Pozdrav Alex, prije svega želimo vam čestitati 40. rođendan. Prije nekoliko dana proslavili ste ga u društvu najbližih osoba, prijatelja, poznanika i svih onih koji podržavaju Vaš rad. Kako ste sami rekli, bila je to večer u kojoj se slavio život i humanitarnost. Jesu li se slegli dojmovi? Koja je bila Vaša najveća rođendanska želja?

Zahvaljujem Vam svim srcem na čestitkama. Ne smijem reći koja je bila najveća rođendanska želja jer se onda možda neće ispuniti, ali mogu reći da se nije ticala mene nego ljudi kojima sam tada bila okružena.

Lijepih četrdeset godina je iza Vas. Na što ste najponosniji u svome životu? Postoje li stvari koje biste željeli da se nisu dogodile ili biste ipak sve ponovili da imate priliku?

Puno je toga što sam mogla napraviti bolje, pametnije. Voljela bih da nikad nisam surađivala sa osobom koja se javnosti prezentira kao vedar i stručan PR, a zapravo je izuzetno zla osoba gladna novaca. Voljela bih da sam kao dijete imala hrabrosti prijaviti i ustrajati u razgovoru sa službenim osobama dok sam pričala o stvarima koje sam proživljavala, ali najviše žalim što sam ikada slušala druge, svaki put je to bila velika greška. Od svega na što sam ponosna mogu izdvojiti tri kategorije.

Prva je definitivno moj sin koji je svih svojih devetnaest godina proveo isključivo sa mnom, zajedno smo se borili za bolji život i uspjeli. On je fantastična osoba i ponosna sam da mogu biti njegova majka.

Ponosna sam na svoje prijatelje koji mi nikad nisu okrenuli leđa i dizali su me s dna ne sumnjajući u moju dušu i srce. To su sve redom izuzetno kvalitetne osobe koje čovjek može samo poželjeti u svom životu. Moram priznati da sam i ponosna i ljuta na sebe jer nikad nisam pala pod pritiskom i pristala na nemoralne ponude. Da ne zaboravim, nedavno me jako iznenadio i razveselio predivan članak u Forbesu o djeliću onoga što radim, to me zbilja ganulo.

“Treba uredno starjeti, treba starjeti brže. Najgori su oni koji se dobro drže”, rekao je davno Arsen Dedić u jednom intervjuu. Kako Vi gledate na starost, bojite li se starenja? Primjećujete li neku razliku u poimanju starenja kod muškaraca i žena?

Oduvijek se primjetio pritisak da žena ne smije vidljivo stariti jer u suprotnom ispada da ne drži do sebe, a ako drži do sebe onda joj se to zamjera. Imala sam problem sa starenjem u ranim tridesetima jer mi je lice nakon trideset godina neprestanog stresa odjednom oronulo. Izgledala sam naočigled kao daleko starija osoba. Tada sam otišla na botox jer sam osjećala da nije fer da me se i izgledom kaznjava za težak život, željela sam samo izgledati kao moje vršnjakinje. Unatrag cca. 6 godina mislim da sam to i postigla i od tada nemam problema sa time, dapače, dostojanstveno starenje nešto je čemu bi težila kad bi znala da je starenje luksuz koji me čeka.

U svojoj novoj pjesmi, “Bože, uzmi me”, gotovo da govorite kako jedva čekate otići na drugi svijet. U kojem je trenutku ova pjesma nastala?

Bilo je to samo dan-dva nakon što sam počela planirati svoj odlazak, sjećam se da sam ležala u krevetu i pokušala se natjerati da se odem umiti. U tom trenu sam zavapila „Bože, uzmi me“, a ostali stihovi su se gotovo sami napisali. I dalje se veselim odlasku na drugi svijet, ali dok čekam ipak sam odlučila uživati u svakom novom danu koji provedem ovdje.

‘Mediji nakon mog partyja nisu imali napisati ništa loše, a tome su se nadali’

Dio pjesme je i stih: “I pričat će vam da sam bila grešnica, a znaju me iz medija. Ta lažna slika im je najdraža”. Alex, kako Vi želite da Vas jednog dana pamte? Kajete li se što ste uopće ikad stupili u kontakt s medijima? Imaju li mediji stvarno moć da nepovratno unište ili da spase nečiji život?

Nemam problema s istinom, ali sam tužna kad znam da će javnost pamtiti neku Alex Ognjenu koja uopće ne postoji, koju je moj PR stvorio jer sam do tada medijima bila dosadna. Ne mogu reći da je bio u krivu, laži su bile najklikanije i napravile najveći odjek i uspjeh sa humanitarnim akcijama, samo mi je općenito žao da lijepe teme nisu poželjne. Mediji tu nisu potpuno krivi, oni samo prate što ljudi čitaju. Da ljudi čitaju o humanitarnim akcijama i velikim postignućima pisalo bi se stalno o dobrim ljudima.

Žalim što sam ljudima bila preko deset godina prije svih skandala dosadna sa svojim pričama o ljubavi i volontiranju, ali nisam ja izmislila pravila igre, samo sam se prilagodila i iskoristila ih za veće dobro.  Mediji imaju ogromnu moć, moj nedavni party je tome savršen primjer tome jer je jedna od najvećih medijskih kuća poslala i snimatelja i novinara, a da na kraju nije objavila ništa o premijeri i humanitarnoj akciji jer nisu imali materijala da napišu nešto loše, a tome su se nadali. Također u 90% slučajeva su moje izjave izbačene iz intervjua ako raščišćavaju situaciju na način koji ne odgovara njihovim sponzorima i sl.

‘Najveće razočaranje doživjela sam kad sam sa sinom završila na ulici’

Malo je reći da ste kroz život prošli sito i rešeto, rano ste nažalost spoznali i život u neimaštini te ste svu svoju moć usmjerili na pomaganje onima kojima je pomoć najpotrebnija, od djece do beskućnika. Na Vašem rođendanu govor je održao i Mile Mrvalj, predsjednik udruge za pomoć beskućnicima. Mislite li da je Hrvatska napravila sve što je mogla kako bi riješila taj gorući problem? Ima li tu više krivaca ili je sistem kao takav zakazao u potpunosti?

Najveće razočaranje od strane moje domovine doživjela sam kad sam sa sinom završila na ulici jer gdje god sam zvala bila sam odbačena. Ponegdje i ne na prvu, ali su me tražili hrpetinu formulara za koje bi mi tada trebalo barem dva tjedna da uspijem izvaditi. Dapače, jedino što su mi nudili je da odvoje dijete od mene što nama nikad nije bila opcija. U sigurnu kuću me tada nisu htjeli primiti jer sam radila tri studentska posla i bila redoviti student pa su rekli neka se obratim studentskim domovima, a u studentskim domovima sam bila odbijena jer sam imala malo dijete.

Naći brzo stan kao samohrana majka je bilo gotovo nemoguće jer su se svi bojali da me se neće moći riješiti i da neću plaćati stanarinu, iako sam imala dokaz o radu. Vjerojatno nije pomoglo što od stvari sa sobom nisam imala gotovo ništa osim svega što je bilo potrebno mom sinu. Bilo mi je zanimljivo kako mlada ženska osoba koja je odbila abortus, koja se bori, radi, predsjednik je studenata i ima indeks pun odličnih ocjena nema podršku države iako je to bilo prvi i zadnji put da sam ih tražila ikakvu takvu pomoć. Nadam se da je danas situacija drugacija.

Alex Ognjena slavila rođendan i humanitarnost: Došli joj Bebekovi, ali i Mile Mrvalj

Kad je u pitanju siromaštvo na svjetskoj razini, mislite li da će u budućnosti biti uopće srednjeg sloja stanovništva ili se već sad dijelimo na one koji imaju i one koji nemaju?

U društvu je jasno vidljiv veliki raskorak izmedu siromašnih i imućnih, bojim se da se zavaravamo da postoji srednji sloj stanovništva, a to su zapravo ljudi koji žive iznad svojih mogućnosti. Na kraju dana bitno je samo pokušati omogućiti svim ljudima osnovne egzistencijalne uvjete međutim standardi o tome što su osnovni uvjeti također variraju ovisno o tome gdje smo se rodili. Smatram se bogatom jer koliko god da sam bila materijalno siromašna uvijek sam se osjećala voljenom i uspjela i tada pomagati drugima kojima je bilo gore nego meni, a to je nešto što se ne može kupiti.

‘To je jedino zbog čega se sramim stati pred Boga’

Sve životne nedaće, borbe i turbulencije ostavile su traga i na Vaše zdravlje. Rekli ste kako je bolest koju imate rezultat dugotrajnog psihofizičkog maltretiranja, stresova i zanemarivanja, no ne želite i da Vas itko žali. Ipak, bojite li se smrti? Kada o njoj razmišljate, bojite li se onog što slijedi nakon smrti ili onog što (ne)ostaje za Vama?

Nikad me nije bilo strah smrti kao takve, ali sam molila Boga samo da preživim do sinove punoljetnosti da ne završi u sustavu ili kod osoba koje ga ne vole. Smrti se ne bojim iz više razloga. Prvi je jer sam već bila klinički mrtva pa otprilike imam uvid u ono što slijedi, a drugi je činjenica da nemam nikakve neriješene probleme, neplaćene račune ili neizrečene ljubavi iza sebe i sl. Brinem jedino o tome hoće li moj sin imati barem približnu podršku i vjetar u leđa kad me ne bude, ali on je pametan i sposoban dečko, ja sam se sa puno manje snašla i preživjela, a nisam bila ni približno bistra kao što je on i još sam imala malo dijete uz sebe. Vjerujem da su sva ljubav i znanje koje sam mu već do sada ostavila dali dobar temelj da živi život kako želi i bude dobar čovjek i sebi i drugima. Voljela bih da je iza mene ostalo više dobrih djela i promjena na bolje za dobrobit onih kojima treba pomoć, osjećam se kao da sam tu zakazala, kao da nisam napravila ni približno dovoljno koliko sam mogla. To je jedino zbog čega se sramim stat pred Boga.

‘JEDVA SAM SE DANAS USTALA’ Alex Ognjena otvoreno o zdravlju i sinu: ‘Neću da me nosi u wc, sve je spremno moj odlazak’

‘Četiri sam puta prijavila nasilje’

Kada je riječ o psihofizičkom zlostavljanju, jeste li ikad bili u situaciji da ste prijavili nasilje? Jeste li potražili pomoć i je li Vam ta ista pomoć, koja je zakonska obveza, naposljetku i dana?

Ukupno sam četiri puta prijavila nasilje, niti jednom nije urodilo plodom. Prvi put sam kao dijete prozvana lažljivicom i dapače, bila dodatno kažnjena od zlostavljača pa mi više nije palo na pamet prijaviti tu osobu nego sam šutke trpila. Drugi put mi je u policijskoj stanici rečeno neka ne prijavljujem slučaj jer ako sudac procjeni da moj šamar nije bio samoobrana mogu ostati bez djeteta, a tko će vjerovati meni koja sam bez zaleđa naspram tipičnog dečka koji pripada zlatnoj mladeži. Treći put mi je rečeno da se pokušaj silovanja ne isplati prijaviti jer će samo izdat upozorenje, a mogu time naljutiti prijavljenu osobu i neka se javim kad se dogodi silovanje da imam više dokaza, a o četvrtom putu ne želim pričati no to je bio trenutak kad sam odlučila ubuduće sama rješavati ovakve stvari. Otkad sama uzimam stvari u svoje ruke nasilja su se prestala događati. Voljela bih da nije tako, ali kod nas još uvijek vlada zakon divljine gdje se svatko mora sam snaći ako želi pravdu. Mediji su i ovih dana puni primjera kako završavaju žrtve nasilja koje državi prepuštaju pravdu. Ja ne želim biti dio te crne statistike.

Prošle ste godine otkrili i da ste majka 19-godišnjeg sina, za kojeg šira javnost uopće nije niti znala. Podijelili ste s javnosti i činjenicu da ste jedno vrijeme bili beskućnici, ali i da Vas je on bezuslovno podržavao kada je u pitanju bila odluka na koji ćete način istupiti u medije. Ipak, je li postojao neki njegov savjet koji niste poslušali, a voljeli biste da jeste?

Moj sin i ja oduvijek sve odluke donosimo zajedno, u dogovoru, međutim njegov način razmišljanja i neki prioriteti se razlikuju od mojih pa mu je (obzirom da zna kakva sam) bilo žao što se izlažem javnosti. On bi radije da sam i manje uspješna u svom „radu“ i da makar pomognem manjem broju ljudi, ali da nisam tolika hodajuća meta. Pogotovo jer je on uvijek bio moje rame za plakanje nakon svakog javnog linča i skrivao se zajedno sa mnom kad su nam prijetili smrću. Teško mu je gledati me dok patim, ali ipak ne bi poslušala njegov savjet jer to je, kao što pjevam u pjesmi, moj put i moja sudbina.

Alex, koji su Vam nadolazeći planovi što se tiče Vaše glazbene karijere, o čemu još želite progovoriti u svojim pjesmama?

Velike su šanse da više neću izdati niti jednu pjesmu, možda snimim demo svih pjesama koje nisam realizirala i ostavim ih na korištenje nekim generacijama koje tek dolaze. Za sada uzimam pauzu od svih i svega, posvetit ću se sinu, radit ću na tome da dam sve od sebe da ozdravim, posvetit ću se umjetnosti, kokama, vrtu i pokušati zaliječiti sve rane koje sam previše godina skrivala.