Ako je Ukrajina pobijedila na Eurosongu jer je napadnuta, zašto je Hrvatska u godinama rata prošla nezapaženo?

Veliki dio europske javnosti protumačio je sinoćnju pobjedu Ukrajine na 66. Izboru za pjesmu Eurovizije kao jasan i glasan znak solidarnosti zbog ratnih strahota s kojima je ta zemlja suočena. Strana koju su zauzele zemlje Eurovizije je očito antiratna – Rusiji zabranjen nastup, Ukrajini pobjeda.

Ovo, nažalost, nije prvi put da na Eurosongu nastupaju zemlje koje istodobno i ratuju. Dakako, među njima je i Hrvatska, koja je, nakon osamostaljenja i usred Domovinskog rata, 1993. godine po prvi put samostalno nastupila na ovom natjecanju.

Za razliku od Ukrajine, koja je pobijedila s pjesmom ne toliko vezanom za rat, naša poruka te 1993. bila je jasna – grupa Put i pjesma “Don’t Every Cry”.

“Nemoj nikad plakati, moje hrvatsko nebo”, pjevali su na eurovizijskoj pozornici, no njihov vapaj nije se pretočio u neke značajne bodove niti su dobili veliku medijsku pozornost. Natjecanje su završili na 15. od 25 mjesta, nisu dobili nijednu ‘dvanaesticu’ i nijednog slova nije rečeno o ratu.

Ništa bolji ni primjećeniji nismo bili ni iduće godine, kad nas je predstavljao Tony Cetinski s pjesmom “Nek ti bude ljubav sva” te se plasirao na 16. mjesto. Tek iduće, 1995. godine započeo je relativno uspješan ‘hrvatski niz’, odnosno, godine kad smo završavali u vrhu tablice.

Doduše, tada se ratovi nisu prenosili na Tik-Toku niti su gledatelji imali tako detaljan uvid u ratne strahote. Ukrajinci su pobjedu na Eurosongu, očekivano, doživjeli kao veliki vjetar u leđa od strane međunarodne zajednice – barem simbolički. Ipak, povijest je, pa i u hrvatskom slučaju, pokazala da su neke patnje vidljivije od drugih.