Naziv članka Ružice Cigler ‘mi’ i ‘ostali’ je govor mržnje

Autor: Zvonimir Hodak

Ružica Cigler, bivša glavna urednica Večernjaka. Naslov njezinog članka 'mi' i 'ostali' je govor mržnje. A što ako netko u polemici kaže 'naši' i 'njihovi'? Pa Bože moj, i to je govor mržnje! I moja Ružica, malo smetena od te silne mržnje ubrzo pronađe svoju inspiraciju. Ružica čak misli da su izjave kao govor mržnje Mamića i Ruže Tomašić dovele do ispada crnokošuljaša u Kistanju i da zbog toga tolerantni trebaju jednostavno izbrisati iz medijskog prostora netolerantne jer će se jedino na taj način crnokošuljaši zaustaviti.

Majka svih utakmica je prošla. Srbi su pobijeđeni, ispalo je onako kako su priželjkivali svi Hrvati, ali ne i svi hrvatski državljani. Što je i normalno. Krv nije voda, ali je ideologija ponekad jača i od krvi. Ipak medijski glupani glupare o govoru mržnje. Jednima je to recimo zviždanje srpskoj himni. Stvarno senzacionalno otkriće! To bi zabrinulo i Dr. Guberinu. Navijači zvižde, a oni na tribinama čuju govor mržnje. Još brutalnije je zazvučala pjesma navijača koja je izazvala šok kod dežurnih boraca za bratstvo i jedinstvo. Osobito za jedinstvo. „U boj u boj za narod svoj…“. U ložama se pitalo tko nas je to napao da moramo pjevati tu provokativnu nacionalističku pjesmu? Koliko me sjećanje služi zadnji put su nas napali Nijemci 1941.godine. Uopće ne shvativši da su napadnuti Mariborčani i Zagrepčani dočekaše odvratne njemačke agresore radosnih lica i sa zastavama. Četiri godine kasnije došli su partizanski osloboditelji pred kojima su Hrvati u silnom oduševljenju bježali sve do Bleiburga. Za 1991. godinu znamo da nas nitko nije napao.

Anto Nobilo i Vlado Vuršić mudro nas podučavaju da se radilo o građanskom ratu, a ne o agresiji. Građani Srbije napali su građane u Vukovaru pa je to Nobilu i Vuršiću dokaz da se radilo o građanskom ratu. Da bi se 1941.godine spriječili novi građanski ratovi čak je zabranjen NK Građanski iz Zagreba i tako smo dobili NK Dinamo. Tada nitko nije ni sanjao da će klub sa tako progresivnim socijalističkim imenom doći u ruke Zdravka Mamića koji će se na opće zaprepaštenje usuditi napasti i vrijeđati jednog ministra. Vrlo dobro je svu tu histeriju opisao Dražen Čurić i Večernjaku od subote. On misli da sve što se dešava na hrvatskim stadionima dešava se i u Europi pa i u cijelom svijetu. Domaći navijači svagdje vrijeđaju gostujuće, zviždi se gostujućoj himni, često leti i kamenje, a bejzbol palice se prodaju bolje nego inače. Navijači se deru „U boj u boj…“ na svim mogućim svjetskim jezicima. A komentatori ih ne vrijeđaju kao što je to činio pravovjerni Boris Čosić nakon zviždanja srpskoj himni u petak. Kaže Čurić i potpuno je u pravu. Ako higijeničari i dežurni ideolozi u ložama žele utakmice uz red, mir i ljubav, onda neka idu na svetu misu, ili neka se utakmice igraju bez gledaoca. Barem u Hrvatskoj.
I zato ne vjerujte novinarima kada Vas izvještavaju o svinjarijama na nogometnim utakmicama. Jer stvarnost je još puno gora. Ali ne samo u Hrvatskoj nego u čitavom svijetu.

No govor mržnje i bez nogometa širi se lijepom našom. Naravno to se ne smije tolerirati. Austrijski filozof Karl Popper lijepo i mudro nas je podučio: „Tolerantni ljudi ne smiju tolerirati netolerantne jer bi to dovelo do uništenja tolerantnog društva.“ Hvala Bogu da se naš Karlek to dosjetio! U Hrvatskoj to na primjer izgleda ovako: najprije nas vladajući podijele. U pravilu oni su tolerantni. A oni koji ne misle kao oni, oni su opet netolerantni. Onda vladajući koji su puni ljubavi i tolerancije započnu puniti zatvore onim netolerantnim jer ako to ne učine doći će do uništenja njih tolerantnih, a što je još gore doći će u pitanje sve njihove privilegije, vozni parkovi, viletine, poljoprivredna zemljišta koja su preko noći postala građevinska. Nastradat će muževi ministrica koji su postali direktori u državnim tvrtkama. I da ne nabrajam u nedogled. Popperovu teoriju najbolje je shvatio drug kojem je profesorica Mirjana Krizmanić napisala dirljivo pismo, a svi znamo da to dragi drug Tito. Dragi drug sa Trga Maršala Tita iz Zagreba je jednom u demokratskom zanosu rekao: „Demokratija da. Aaaali ne za klasne neprijatelje!“ a svako dijete je znalo da su klasni neprijatelji oduvijek netolerantni. Još plastičnije je govor mržnje demaskirala moja prijateljica Ružica Cigler, bivša glavna urednica Večernjaka. Naslov njezinog članka „mi“ i „ostali“ je govor mržnje. A što ako netko u polemici kaže „naši“ i „njihovi“? Pa Bože moj, i to je govor mržnje! I moja Ružica, malo smetena od te silne mržnje ubrzo pronađe svoju inspiraciju. Budući gradonačelnik Zagreba (malo morgen), predsjednik Saborskog odmora za informiranje i medije Branko Vukšić, tolerantan kakvog ga je već Bog učinio ima rješenje. Kaže mudri Branko: „Onima koji šire nesnošljivost, netrpeljivost, mržnju, primitivizam, grubijanstvo i pornografiju treba uskratiti medijski prostor“. Bravo Ružica, bravissimo Branko! Zanima me jeste li ikada čuli za govor mržnje u bivšoj Jugi, u Maovoj Kini, u Sjevernoj Koreji, na Kubi, i da ne nabrajam sve te drage države sa obaveznim pridjevom „demokratska“.

Ružica čak misli da su izjave kao govor mržnje Mamića i Ruže Tomašić dovele do ispada crnokošuljaša u Kistanju i da zbog toga tolerantni trebaju jednostavno izbrisati iz medijskog prostora netolerantne jer će se jedino na taj način crnokošuljaši zaustaviti. Kad smo već kod Kistanja, tamo su crnokošuljaši zaista pretjerali. Najprije su dnevnici objavili da je 6 maloljetnika starih otprilike 15 godina prebilo 8 punoljetnih bogoslova iz manastira Krka. Drugi dan su se dvojica bogoslova izgubili ili prešli crnokošuljašima pa je Večernji donio vijest da je 8 maloljetnih crnokošuljaša prebilo 6 punoljetnih u lijepim majicama na kojima je pisalo „ovo je Srbija“. „Slučajno“ se tamo drugi dan našao i Milorad Pupovac koji je mirno i razborito kao i inače pokušao smiriti tenzije tvrdnjom da su nacionalistički hrvatski desničari opet pokazali svoju mržnju prema Srbima. I u pravu je Milorad. Kao i inače. Mirni bogoslovi uputili su se u mjesto tolerantni i sa smiješkom u kosi, kako im to vjera nalaže. Tu i tamo zavikaše „ovo je Srbija!“, a netolerantni Hrvati, umjesto da s njima viču „ovo je Srbija!“ odlučiše šipkama riješiti zemljopisnu dilemu da li je ovo Srbija ili nije. I tako su dva dana naši mediji izvještavali o opakom govoru mržnje crnokošuljaša, kako je to lijepo i smireno zaključio to naš premijer. Slijedećeg dana je netko iz redova netolerantnih počeo bulazniti da je između 6 crnokošuljaša barem polovica djece mjesnih esdepeovaca. Kad je ta činjenica izbila u javnost, mediji su i dalje ostali kod toga da se radi o nacionalističkom ispadu, ali su tenzije splasnule u stilu 'sve su to ipak djeca, znamo kakva su današnja djeca, ne treba sad pretjerivati'. Na kraju je ispalo da se u Kistanju na terenu počela praktično ostvarivati ideja Nikice Valentića o tzv. velikoj koaliciji između HDZ-a i SDP-a.
Ali netolerantni, kakvi već jesu, počeše zloupotrebljavati čak i Facebook. Utvrdiše da je jedan od mirnih i apolitičnih bogoslova imao svoj profil na Fejsu, na kojem je otvoreno žalio za velikom Srbijom, SAO Krajinom, veličao Šešelja i Ratka Mladića. Na profilu su se mogli gledati zgodni spotovi. Kao na primjer „zvona zvone crkve koridora“, zatim skandiranje supertolerantne navijačke skupine lirskog imena „Lešinari“ u kojem se veliča Ratko Mladić, te stihovi prelijepe narodne pjesme „Na planini Jelici sastali se svi Četnici“. Mirni i tolerantni bogoslov Momir u zanosu piše: „Da se Dražin barjak vije, ne bi bilo Albanije“. On je i liberalan, pa apsolutno podržava gay parade, pa pita ostale bogoslove „Što imate protiv gay parade?“ Slijedi odgovor: „Palice, lanci, motke, kamenje“. Tako tolerantan i miroljubiv bijelokošuljaš smatra da bi Srbija trebala postojati od Kosova do Kistanja. I tko bi sad mogao povjerovati da su mirni i apolitični bogoslovi ne daj Bože nekog provocirali uzvikujući „ovo je Srbija!“? Ma 'ajte, molim vas! Episkop Fotije iz manastira Krka, nakon što je miroljubivi profil naprasno ugašen, mudro je reagirao: „Rekao sam im da ne idu na te mreže, to odvlači mlade“. Očekuje se Pupovčeva tužba protiv Facebooka zbog odvlačenja mladih. A Kistanje odjednom kao da je netko to mjesto dodirnuo čarobnim, tolerantnim štapićem nestade sa pozornice. Spustila se crna zavjesa, da se slučajno na pozornici ne pojavi još koji esdepeovac, koji u naletu tolerancije mlati jadne bogoslove, samo zato jer se deru „ovo je Srbija“. Ali govor mržnje ne zamjenjuje i ne ublažava socijalnu katastrofu u kojoj se našla Hrvatska. Služili se mi govorom mržnje ili svirali na nebeske harfe, kopanje po kantama za smeće se nastavlja. Redovi pred pučkim kuhinjama sve su dulji i dulji. Dnevno oko 2000 ljudi ostaje bez posla. Oni koji rade i dalje ne primaju plaću, a premijer kroji crne košulje, ne videći da mnogi iz dana u dan ostaju bez gaća.
Abraham Lincoln je rekao: „Ujed se ne liječi ubijanjem psa“.
Hrvati još potiho slave Papu Franju III. U narodu je formirana svijest da je Franjo I bio nadbiskup Franjo Kuharić, Franjo II je crni diktator kojeg se nitko nije bojao Franjo Tuđman, a

Sveti Otac Franjo je u Hrvata Franjo III. Doduše zaboravni i nezahvalni Hrvati ne sjećaju se Franje Tahija, neshvaćene povijesne ličnosti, zaslužne za čuveno krunjenje Matije Gupca, a bez kojeg ne bi bilo rock opere Gubec Beg. Izborom novog Pape svi su sretni osim Talijana, Španjolaca, Brazilaca, Amerikanaca, Nigerijaca, Prof. Mirjane Krizmanić, Ante Tomića, Vojislava Šešelja i sličnih likova. Mirjanu Krizmanić je izbor argentinskog nadbiskupa za Papu čak i razljutio. Tek što je napisala poučnu i veru knjigu kako uživati u životu, a ne jamrati radi gluposti kao što su otpuštanje sa posla, rad kod privatnika bez plaće, kako preživjeti mjesečno sa 1700 kn mirovine, kako srediti da oni koji se služe govorom mržnje ostanu u pritvoru doživotno, odjednom se kao iz neba u rebra ponovno pojavljuje neki Franjo. Zar nije bilo dosta 10 godina mraka, lopovske privatizacije, protjerivanja srpske nejači nakon zločinačke Oluje, otpuštanje sudije Save Štrpca s okružnog suda u Zadru, nekažnjavanje silovatelja Vice Vukojevića za brutalno silovanje mlade muslimanke prije njezinog rođenja, stvaranja neovisne države Hrvatske (čisti NDH), i sad opet crni Franjo. Zašto se Papa recimo nije mogao zvati Josip. Josip Broz ili barem Josip? Ovako opet imamo Franju. Pisala bi ona opet drugu Titu, ali je doznala da u Zagrebu na žalost više nema ni jednog poštanskog sandučića. Ovaj izbor Franje za Papu je čisti govor mržnje. I za nju je novi Papa Ivan Grubišić pod uvjetom da bude izabran za splitsko-dalmatinskog župana. I biti će Don Ivan župan, naravno ako se ne kandidira Kerum. Koji tako i tako ne želi biti Papa. I na kraju, što mislite o imaginarnoj anketi gdje bi se pojavilo ovo pitanje: Gdje su ljudska prava i demokratski standardi i sloboda govora viši, u RH ili u Australiji? Bojim se da bi 9 od 10 ispitanika odlučilo se za Australiju. Onaj 1 koji bi se odlučio za Hrvatsku očito nije shvatio što ga se pitalo! Zato ću vam citirati pismo koje je napisao bivši australski premijer Kevin Ruud.

„Sit sam toga da se ova nacija zabrinjava da nismo možda uvrijedili neke individue i njihovu kulturu. Od terorističkog napada na Baliju do danas svjedoci smo vala patriotizma koji dolazi od većine Australaca. Ova kultura je izgrađena tijekom 200 i više godina muka, truda i pobjeda je milijuna muškaraca i žena u potrazi za slobodom.
Govorimo pretežno Engleski. A ne Španjolski, Libanonski, Arapski, Japanski, ili bilo koji drugi jezik. Što znači da ukoliko želite biti dio ovog društva, naučite naš jezik! Većina Australaca vjeruje u Boga. To nije neka kršćanska desna orijentacija, niti je to politički nametnuto, to je ČINJENICA, jer su ovu naciju – a to se vidi iz dokumenata – utemeljili muškarci i žene kršćanske vjere, na kršćanskim načelima. Naravno da je u tom slučaju adekvatno da se kršćanska obilježja nalaze na zidovima naših škola. Ako je Bog za vas uvreda, predlažem vam da odaberete drugi dio svijeta za vaš dom jer je Bog dio naše kulture.
Tražimo od vas da prihvatite našu vjeru i da živite s nama u skladu, mirno i u radosti. Ovo je naša domovina, naša zemlja i naš stil života, i dopustit ćemo vam da u svemu tome i vio uživate, ali, prije svega, ukoliko se ne prestanete žaliti, protestirati i užasavati se našom zastavom, našom čašću i, našom vjerom, našim načinom života, srdačno vam preporučujem da iskoristite drugu veliku slobodu koju imaju i Australci, slobodu da napustite našu zemlju. Ukoliko ste ovdje nesretni, onda otiđite. Nitko vas nije prinudno ovdje doveo, već ste sami tražili da vas primimo. Dakle prihvatite državu koju ste sami odabrali.“
Bože, kakav govor mržnje u takozvanoj demokratskoj Australiji. Nadam se da moja prijateljica Ružica Cigler ne čita ovu opskurnu kolumnu!
Oskar Wilde je napisao: „Ljudi koji govore samo pametne misli, trebali bi ih prvo izreći sebi i to prije doručka na prazan želudac.“




Autor:Zvonimir Hodak
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.