fbpx

Kad je želudac prazan, ulica je jedina nada

Autor: Zvonimir Hodak

Na tzv. nevladine udruge (obično pod stranim kišobranima) troši se godišnje toliko da bi Hrvatska mogla izgraditi Pelješki most. Zato se štedi na nastavnicima i profesorima o kojima ovisi budućnost ove zemlje i na kojoj mogu štedjeti samo neosjetljivi birokrati koji ne vide dalje od svog pinokijevskog nosa.

Nastavnici, profesori i učitelji, s punim su pravom i lucidno na zadnjim parlamentarnim izborima glasovali za Kukuriku koaliciju. Nakon što je za ministra prosvjete postavljen liječnik koji je odmah postavio dijagnozu kako poboljšati socijalni status onih od kojih ovisi kako će se mladi ljudi obrazovati i kako će ‘obrazovanje sretnima biti ukras, a nesretnima utjeha’ kako je to davno rekao Demokrit. Ne mogu ne napomenuti kako sam još 12. srpnja 2010.g., u svojoj kolumni prognozirao da će Zoran Milanović biti dobar Predsjednik Vlade, a njegova Vlada će biti daleko više socijalno osjetljivija od HDZ-ove. Danas se vidi kako sam dobro pogodio! Baš kao prstom u ………. pekmez! Čovjek se naprosto ne može odlučiti: tko je socijalno osjetljiviji Milanović, Linić ili Jovanović? A oni koji bi, obrazujući mlade, trebali pretvoriti ovu zemlju u zemlju znanja od te države svakodnevno doživljavaju razna sranja. Ionako bijedne plaće prosvjetara svaki su dan još sve bjednije. Cinično obećanje Premijera da kad se popravi gospodarska situacija odmah će se misliti i poboljšati status prvo nastavnika i profesora. To ih je sigurno ludo oduševilo i umirilo! Klasni neprijatelji okolo laju kako se gospodarska situacija u Hrvatskoj neće nikada popraviti, a možda ni onda. Vladajući tvrde kako je to samo još jedan dokaz kako neprijatelj nikada ne spava. Ali sad više ni oni ne spavaju mirno! Dobro ih je uzdrmao i prodrmao sindikalni štrajk. Za početak oko 10.000 ljudi, a uskoro možemo vidjeti i više! Ponižavanje učitelja, tjeranje profesora sa 65 godina u mirovinu i ukidanje sindikalnih prava dokaz su da Hrvatska više ne smije čekati da drugi rješavaju naše probleme jer Hrvati nisu skloni izlasku na ulice. Vrijeme socijalnog mira je okončano. Sve je očitije da su socijaldemokrati izdali načela socijaldemokracije i odrekli se socijalne države. I slijepcima je jasno kako sa bogatima sklapaju trule kompromise dok se učitelje i nastavnike gazi. Njihov vapaj za socijalnim minimumom proglašava se galamom kojom se ništa neće postići. Kao kruna plitke farizejštine došla je zabrana da se na Markovom trgu zabrani upotreba razglasa i nošenje transparenata pa da sve sliči na TV sa slikom, ali bez tona! Zbor gluhonijemih! Vladajući gluhi, a prosvjednici nijemi!

Zato svakodnevno čitamo u medijima nove vijesti o luksuznim i skupim limuzinama, ogromnim otpremninama, visokim menađerskim ugovorima, ogromnoj lovi datoj raznoraznim civilnim udrugama na što vlast nemilosrdno troši silan novac. Na tzv. nevladine udruge (obično pod stranim kišobranima) troši se godišnje toliko da bi Hrvatska mogla izgraditi Pelješki most. Zato se štedi na nastavnicima i profesorima o kojima ovisi budućnost ove zemlje i na kojoj mogu štedjeti samo neosjetljivi birokrati koji ne vide dalje od svog pinokijevskog nosa. Zato slijedeći izlazak prosvjetara na ulice mogao bi zalediti smiješak na licu vladajućih jer je sve više onih koje još uvijek mogu jeftinom demagogijom uvjeriti da su sretni, ali ih više ne mogu uvjeriti i da su siti. A kad je želudac prazan, ulica je jedina nada! Za to vrijeme se vladajuća elita i dalje ponaša u stilu ruske poslovice: ‘Šibice štedimo, a šampanjac pijemo!’

Piše ovih dana Nenad Polimac u Jutarnjem: ‘Smoje je prvi razbio mit o Hrvatima bez duha.’ Odmah to potpisujem! Miljenko Smoje bio je čovjek iz naroda s takvim smislom za humor da bi mu trebalo dignuti spomenik na Marijanu. Vozio se pok. Miljenko u taksiju po Splitu. Doba je još idiličnog komunizma. Svijet zadovoljan i sretan demokratskim centralizmom u kojemu smo tada živjeli (kao danas učitelji i nastavnici). Partija je sve kontrolirala, dijeli, uzima i zatvara. Taksist, neoprezni Vlaj, odmah je započeo Miljenku protiv naroda i države, samoupravnog socijalizma, protiv ljubičice bijele i plave i protiv orijunaša koji su se raspojasali po Splitu i Dalmaciji. Toliko je blebetao da je pok. Miljenko jedva sve uspio zapamtiti. Čim je izašao iz taksija, sve je zapisao. Kao svaki talentirani humorista, pucajući od smijehja, otišao ravno u UDB-u i sve im to ispričao. Tako se naš taksista našao na sudu. Smoje kao krunski svjedok optužbe i svi u sudnici od srca su se smijali, svi osim taksiste koji još ni danas ne može shvatiti zašto u Splitu Smonju smatraju velikim lokalnim kroničarem i humoristom. On ga je smatrao denuncijantom i komunistom. Sudski dokument o postupku protiv brbljavog taksiste i svjedočenje Miljenka Smoje osobno sam pročitao. Orijunaši i danas znaju reći umjesto ‘mame mi moje’ ‘mame mi smoje’. Eto, toliko od mene o humoristi Smoji. Još je Aristotel rekao: ‘Humor je drskost koja je dobila obrazovanje!’


Čitam ovih dana kako je jedan od junaka športske današnjice Lance Armstrong ustvari športska varalica. Lance je prošao u svojoj karijeri preko 200 doping kontrola i uvijek je bio negativan. Sad su se pojavili Lanceovi kolege, koji su desetak godina gledali u njegova leđa, a koji su sada američkoj antidopinškoj agenciji USADA priznali da se Armstrog pred njima dopingirao te da je i njima nabavljao doping. Ajmo, malo elementarne logike! Armstrong ih pobjeđuje na sedam Tour de Francea zaredom, pri tome uzimajući doping koji nitko ne uspijeva otkriti, ali ga uzima pred svojim rivalima te ga i njima nudi ne bi li ga tako dopingirani ipak pobijedili. Sada, deset godina kasnije, štiteći svoje dipingirane guzice daju točno onakve iskaze koje USADA želi dobiti. Dobro kaže naš najbolji biciklist Robert Kišeirovski: ‘Ma to su kukavice. Vjerojatno su ih nečime pritisnuli pa su svašta rekli da bi spasili svoje guzice. Da sam ja na njihovom mjestu ne bi se mogao pogledati u zrcalo.’ Lance Armstrong je ušao u povijest športa jer je sedam puta pobijedio na Tour de France i jer je pobijedio rak testisa. Sad se traži svjedok da je i rak testisa pobijedio pomoću dopinga. Agencija USADA se napuhnula kao žaba krastača od hvalisanja kako su se napokon dočepali velikog Armstronga. Japanska mudra poslovica kaže: ‘Hvalisanje je početak sramote!’

Odzvonilo je pripadnicima HVO-a i Hrvatima iz BiH koji su se borili u Hrvatskoj i BiH. Demaskirali su ih zajedničkim snagama Punjena ptica-Fred i bivša zvijezda Jutarnjeg (sada na privremenom radu u Večernjem) Ivanka Toma. ‘Ah, taj fest, past ću u nesvest’ pjevala je nekada Milena Dravić. Sad su u nesvest pali Fred i Ivanka kad su čuli kako su branitelji iz BiH, ranjeni na hrvatskim ratištima, tužili RH. Fred ‘prosto ne može da veruje’ da su počeli dobivati presude u svoju korist. Kaže Punjena ptica kako je jedan branitelj dobio sa svim zaostacima, kamatama I troškovima oko 4,5 milijuna kn I da je tu presudu čak potvrdio i Vrhovni sud Hrvatske. E, ne može to tako – misli si Fred! Tri ministarstva (financija, branitelja I pravosuđa) su protiv takve presude. Tri upravna tijela protiv najvišeg suda u RH! Baš poštujemo pravnu državu i neovisnost sudstva! Odzvonilo je trodiobi vlasti! Sad smo dobili četverodiobu vlasti. Dobro obaviještena Ivanka Toma tvrdi kako se tu radi o muškarcima koji su regrutirani u Grudama, Posušju, Mostaru, Širokom brijegu i drugim mjestima, a koji danas uredno od svoje domovine BiH ostvaruju sva prava koja proizlaze iz njihovog vojnog angažmana. O, draga moja Ivanka! Pa to ti je humor sličan onom Smojinom. Po njenom ljudi koji su u uniformi HVO-a ratovali sa Armijom BiH danas u multietničkoj Bosni ostvaruju sva prava koja proizlaze iz njihovog vojnog angažmana. Blažena Ivanka! Ovako čvrstu vjeru u sustav nema ni novorođenčad! Ne tvrdim da tu možda nema spornih situacija, ali o tome može odlučivati jedino sud u svakom konkretnom slučaju na temelju činjenica i dokaza, a ne Fred Matić i tri ministarstva kojima se ne da plaćati. To što država nema love u proračunu nije nikakav razlog da tri ministarstva javno napadaju i ne priznaju pravomoćne sudske presude. Trenutno Hrvatska nema love ni za isplatu razlike mirovina od 1,6 milijardi kuna pa nitko ne pljucka po sudskim presudama umirovljenika. E, moj brale, zna Punjena ptica da među umirovljenicima ima I onih iz doba II svjetskog rata, onih iz JNA, onih koji su radili u UDB-I I drugim službama, pa se nije zgodno dirati u njihove mirovine i prava. Nisu oni regrutirani tamo negdje u Mostaru, Širokom brijegu, Grudama ili Posušju. Nisu ni mogli jer se u doba komunizma ta mjesta, osim Mostara, tako nisu ni zvala. Usput rečeno, u veljači 1992.g., u Gospiću su lišena slobode 22 pripadnika HOS-a. Ostali su pet dana ukopani po snijegu i ledu na prvoj liniji, a zxadnja tri dana bez hrane i vode. Protestno su napustili prvu liniju. Zapovjednik Mirko Norac lišio ih je slobode i vojna policija ih je odvezla u pritvor u Karlovac. Kako sam tada bio zastupnik HSP-a, svih 22 HOS-ovca izabrali su me za branitelja. Otišao sam u Karlovac i sa svakim od njih razgovarao. Od njih 22, 19 ih je bilo iz BiH, gdje su se dragovoljno prijavili da dođu u Hrvatsku braniti je. Kasnije ih je sve, po žalbi, Vrhovni sud pustio iz pritvora. Danas vjerojatno ne bi više bili te sreće. Tako su Fredova i Ivankina briga za hrvatski novac doveli do njihove donkihotovske borbe sa vjetrenjačama. Mark Hanne, američki političar, jednom je rekao: ‘Dvije su stvari važne u politici. Jedna je novac, a druge se ne mogu sjetiti.’

I na kraju – Fred će ipak objaviti registar branitelja. Tu ima jedna stvar koja je u perspektivi objave vrlo poželjna. Fred kaže: ‘Ako zbog objave registra ijedan branitelj bude zaustavljen na granici samo zato što je hrvatski branitelj, rado ću osobno na odsluženje kazne umjesto njega.’ Postoje tri vrste demagogija: intelektualna čiji je predvodnik W. Churchill, zločinačka poznata po J. Goebelsu i primitivna po ……… odlučite sami po kome!

Autor:Zvonimir Hodak
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.