J… državu koja Bosnu nema!

Današnji HDZ predstavlja još samo blijedu i lažnu kopiju Tuđmanovog HDZ-a. Unatoč tome bolesni bi ljevičari ipak morali jednom zauvijek shvatiti kako je prošlo vrijeme kad se zabranjivalo svaku stranku koja je imala drugačiji ideološki predznak od njihove partije.

Najprizemnija je laž koju naši ljevičari sustavno plasiraju u javnosti da su svi zločini jednaki i da ih treba jednako kažnjavati. Hrvati u to stvarno vjeruju kao krajnje netalentiran politički narod i štoviše stalno to svi uvjereno međusobno u razgovorima ponavljaju. Svjedoci smo preokreta koji je nastao nakon travnja 2009.g., kad je Europski parlament donio Rezoluciju o europskoj savjesti i o svim totalitarnim režimima dvadesetog stoljeća uz koju je odredio 23. kolovoza kao dan sjećanja na sve žrtve nacizma, fašizma, staljinizma i komunizma. Vidjeli smo kako su u Hrvatskoj odmah potom otpočeli brojni sudski procesi još živućim komunističkim zločincima, kako su dostojno odmah obilježene nebrojene jame u kojima se nalaze žrtve komunističkih zločina. Glavni državni odvjetnik Bajić promptno je najavio istrage protiv svih onih koji su znali za takve zločine, a do sada su o tome mudro šutjeli ili se čak pravili kao da ništa nikada nisu ni znali. Bajića je, naime, na to obvezala Rezolucija Vijeća Europe koja, između ostalog, kaže: Europa ne može biti ujedinjena ako ne može stvoriti zajednički pogled na vlastitu povijest te priznati nacizam, staljinizam te fašističke i komunističke zločine kao zajedničko naslijeđe te povesti poštenu i temeljitu raspravu o tim zločinima». Naravno da su sve što sam rekao o postupcima u Hrvatskoj samo moja maštanja. Apologeti titoizma i komunizma imaju danas previše moćan lobi u hrvatskoj politici i javnim medijima da se bi moglo započeti poštenu i temeljitu raspravu o zločinima komunizma. Evo i konkretnih primjera.

Lice zločina i Picukare

Nedavno je u Jutarnjem listu Jurica Pavičić sa puno osobne simpatije napisao zanimljiv feljton o Đuri Viloviću, predratnom svećeniku, Hrvatu koji je doživio čudnu političku metamorfozu pa je kraj rata dočekao kao aktivni četnik. Đuro Vilović je 1943.g., sa svojim istomišljenicima Hrvatima, odletio talijanskim vojnim avionom iz Splita ravno u štab Draže Mihajlovića u selo Ba. Tako je naš brat Hrvat, od svećenika i pravaša, postao žestoki orijunaš, jugo unitarista i autonomaš. Čak mu je i sin jedinac poginuo boreći se u četnicima. Budući da Vilović nije bio dovoljno mudar da ‘ode u četnike i vrati se iz partizana’, nakon završetka rata dobio je osam godina zatvora i umro negdje u Međimurju. Posmrtno mu je izdan roman Picukare za kojeg Jurica Pavičić u svom članku ima samo lijepe riječi.

Kao drugi primjer uzmimo sudbinu hrvatskog književnika Mile Budaka. Malo ozbiljnijeg književnika negoli je to bio Vilović. Jugounitaristi, tipa Vilovića, pokušali su Milu Budaka ubiti u Kraljevini SHS zbog njegovih političkih uvjerenja. Pouzdano se zna kako je Mile Budak u NDH spasio glave i Meštroviću i Krleži i Jozi Kljakoviću. Međutim, to mu nakon završetka rata nije pomoglo. Potpisao je rasne zakone, na ‘nesreću’ nije otišao u četnike već u ustaše. Partizani su mu ubili šesnaestogodišnju kćer jer je navodno bila opasna pristalica ustaša. Samog Milu Budaka su nakon rata partizani izveli na prijeki sud, osudili na smrt, strijeljali i ni danas se ne zna gdje mu je grob. Nitko ni ne pomišlja o novom izdanju njegovih ‘Ognjišta’. I sada neka netko dokaže da su svi zločini jednaki i da se trebaju jednako tretirati te da se stvarno i jednako kažnjavaju. Ova dva primjera siguran su dokaz da je istinita ona uzrečica kako su i najortodoksniji komunisti branili svog kralja…. ako ništa drugo ono barem u šahu!

Angelinin bijeg

Baš me je pogodilo što se hrvatskim poltronima dogodilo! Silno su željeli dočekati Angelinu Jolie kao nekada Carlu del Ponte. Da je slučajno ipak došla, na Brijune bi sigurno požurio i Josipović, a možda bi i Kosorica dolepršala da s njom malo prodivani na tečnom engleskom. Rade Šerbeđija bi dobio konačnu potvrdu da je jedan od deset naj u svijetu glume, a porezni bi obveznici i na dalje odvajali novac za njegovo privatno kazalište Ulysses. Zagrebačka snobovska elita mogla bi i nadalje svako ljeto uživati u Radinoj i genijalnosti njegove familije. I onda ovakav fijasko. Glumica se javila iz Bosne da ne dolazi na Hrvatsku. J… državu koja Bosnu nema!

Lažna kopija Tuđmanovog HDZ-a

HDZ – zločinačka udruga. Oni koji čitaju moje kolumne znaju da o HDZ-u ništa osobita, a napose dobrog ne mislim. Međutim, kada su javili bivši saborski zastupnici, izvjesni Kapraljević i Vuljanić i predložili DORH-u da se ta stranka proglasi zločinačkom udrugom te da joj se zabrani rad, osjetio sam potrebu prokomentirati tu umotvorinu. Postoji uzrečica: vid’la žaba kak’ se konj potkiva, pa i ona digla nogu! No, u ovoj priči se ne radi o žabama nego o konjima. Devedesetih je godina HDZ bio smatran strankom opasnih namjera. Kad je 2000.g., Račan došao na vlast izjavio je bio stranim novinarima da je HDZ stranka pod istragom. U to vrijeme je bivša novinarka Borbe, Sanja Modrić, pisala je o HDZ-u kao o zločinačkoj organizaciji. Kao što vidimo, ova njena ‘dobra’ ideja ne umire tako lako. HDZ je strpao u Remetinac potpredsjednika Vlade Polančeca, osudio jednog od svojih osnivača – Glavaša, u pritvoru su mnogi HDZ-ovski direktori javnih poduzeća. Sada dvoje marginalnih bivših saborskih zastupnika traže od HDZ-a da se sam proglasi zločinačkom udrugom.

Prisjetimo se samo kaznenih postupaka koji su se vodili ili se još vode u Rijeci, Zagrebu, Karlovcu i Zlataru protiv istaknutih članova HNS-a. Unatoč tomu čitav je HNS uvjeren kako su kriminalci isključivo u HDZ-u. Umjesto zaključka procjenjujem da su izgledi HDZ-a za ostanak na vlasti dosta loši. Sanader je, kao Tuđmanov marginalac, obavio ono za što je i bio doveden na čelo HDZ-a, a to je detuđmanizacija, tako da današnji HDZ predstavlja još samo blijedu i lažnu kopiju Tuđmanovog HDZ-a. Unatoč svemu tome bolesni bi ljevičari ipak morali jednom zauvijek shvatiti kako je prošlo vrijeme kad se zabranjivalo svaku stranku koja je imala drugačiji ideološki predznak od njihove partije.

Dilentatizam u Haagu

Ovog tjedna u den Haagu na redu su završni govori stranaka u procesu Gotovini, Markaču i Čermaku. Tužiteljstvo traži kaznu od 27 godina za Gotovinu, 23 godine za Markača i 17 godina za Čermaka. Sudi im se, između ostalog, za zločinački pothvat, a za to kazneno djelo Tužiteljstvo je do sada uvijek tražilo kaznu od 40 godina ili više (osim ako nije u pitanju Veselin Šljivančanin!).

Bio sam prvi hrvatski odvjetnik koji je godinu dana branio generala Blaškića u den Haagu. Danas je valjda već svakome zdravog razuma jasno kako se radi o potpuno političkom sudu čije su presude uvijek usko povezane sa političkim utjecajem i interesima moćnih država. Suđenje Gotovini, Markaču i Čermaku pažljivo pratim od samog početka. Kad bi se radilo o stvarnom sudištu, koji sudi po angloameričkom pravu, tužiteljstvo bi već davno bilo prisiljeno dići ruke od ovog procesa. Već je sama činjenica da Tužiteljstvo optuženima stavlja na teret prekomjerno granatiranje, a dokaze je počelo skupljati tek kada je optužnica već bila davno na snazi, groteskna. Sve je to zapravo pravni diletantizam, ali i politički pragmatizam koji vrlo lako može loše završiti za naše generale. A to je itekako loše za hrvatsku noviju povijest, Domovinski rat i politički image Hrvatske. Ali koga za to briga! Napose nije bilo nimalo briga Sanadera, Šeksa i sve one poltrone HDZ-vce koji su po svijetu organizirali lov za Gotovinom kako bi dobili jeftine poene kod svojih stranih gospodara. Sve je to bio dio Sanaderove detuđmanizacije kojom se ulizivao europskim i američkim moćnicima.

Lustracija kmetskog mentaliteta

A što je sa lustracijom? Ovih dana čitam jedan komentar i gorak zaključak Dražena Budiše: ‘Kad mi nismo lustrirali njih, sad oni lustriraju nas!’

Danas članovi jedine istinske zločinačke organizacije – bivše Komunističke partije Jugoslavije – željno očekuju vijesti iz den Haaga u nadi da će presuda o zločinačkom pothvatu biti donesena, a kazne što više. Poznavajući postupak Haškog suda, presudu očekujem do kraja godine. Bit će to najvažniji pisani dokument novije hrvatske povijesti koji će trajno obilježiti nastanak i budućnost hrvatske države i svih nas zajedno. Možda su Hrvati svojim kmetskim mentalitetom i zaslužili da im drugi i dalje kroje prošlost i budućnost.

I na kraju parafrazirat ću Ericha Fromma: Hrvatski čovjek živi u zabludi da zna što želi dok u stvari želi ono što se od njega očekuje da želi!