Istina je kao sveta vodica – svi je hvale, ali nitko ne voli da mu se njome prskaju oči!

Autor: Zvonimir Hodak

Danas nijedan stari komunist neće priznati da je bio komunist već svi tvrde kako su bili antifašisti. Ni Mesić, ni Manolić, ni Boljkovac, ni brojni drugi neće danas priznati da su zapravo bili i ostali komunisti već se busaju u prsa kako su oni uvijek bili samo antifašisti. Očito lisica dlaku mijenja...

Bože, tko sve piše u hrvatskim novinama i tjednicima? Kako se ti iskompleksirani jugonostalgičari uspiju ubaciti u Večernji, Jutarnji, Slobodnu itd. Čak i politički nezainteresirana osoba, čitajući njihove tekstove, odmah shvaća kako se radi o ljudima koji nikako ne mogu prežaliti voljenu im Jugu. Evo dva primjera! Slobodna dalmacija 30. Srpnja o.g. str. 14. u rubrici „Pucanj u razno“ javlja se izvjesni intelektualni proleter imenom Dasmir Šarac. Kao da se nekom vrstom reinkarnacije vratio iz najtvrđeg komunizma iz kojeg ga je pomoću staklene kugle dozvao drug Danko Plevnik. Sjećate se one narodne: pola pijem, pola šarcu dajem! Izgleda da je ovom prigodom Šarac popio sve jer mu je kolumna ispala kao da ju je pisao kopitom. Kaže Šarac kako mu se svaki puta smrkne kad na zidovima svoga grada vidi „svastiku“ uhato slovo „u“ i slične strahote koje njegovu dušu bacaju u depresiju. Naslov njegovog pamfleta je dosta cmizdrav „Kome smeta mladost pala za slobodu?“ Ta mladost koja je navodno pala za slobodu su borci Prvog splitskog partizanskog odreda koji su za četiri godine bježanja pred njemačkim trupama poginuli. Ono zbog čega se meni svaki puta smrkne je izlizana tvrdnja da su se partizani borili za slobodu Jugoslavije. Ako Šarac i njemu slični misle da je za Hrvate nastupila sloboda 8. svibnja 1945.g., onda bi već bilo krajnje vrijeme da napokon progledaju. Od 1945.g., do Rezolucije informbiroa naši su „osloboditelji“ poslali na drugi svijet oko 300.000 „narodnih neprijatelja“. U te tri godine nastale su bezbrojne jame, pune ljudskih kostura – i to uglavnom na području sjeverne Hrvatske i Slovenije. Zastrašujuća je činjenica da je 70% ubijenih tih godina otišlo na onaj svijet, a da tobožnji narodni sud nisu ni vidjeli. Od 1945-49 Jasenovac je radio punom parom kao i u doba ustaške strahovlade. Stara Gradiška, Lepoglava, a od 1948.g., i Goli otok bili su puni kao da je na vlasti HDZ i Jadranka Kosor. Samo tada monitoring nije vršio EU već Aleksandar Ranković, UDBA i Tito. Demokracija je tada bila stvarno na visokoj razini. Jedan vođa, jedna partija i ustrašeni narod! Titov jedan glas bio je dovoljan da se sve odluke donesu jednoglasno. Narodni neprijatelji i suradnici okupatora bili su strijeljani po kratkom postupku uz istovremenu konfiskaciju cjelokupne imovine, a ona je i bila glavnim razlogom za odvođenje pred streljački vod. Ljudi su, a osobito imućniji, nestajali preko noći. Andrija Hebrang stariji objesio se u beogradskoj tamnici za radijator koji je u tu ćeliju postavljen četiri godine kasnije.

Istina se nikada ne mijenja, ona je uvijek u modi!

Talentirani vidovnjak Tito bolje je i jasnije vidio budućnost od drugih. Kad se upustio u vezu sa trinaestogodišnjom djevojčicom, Joža je jasno vidio da će ona jednog dana postati punoljetna, pa zašto onda čekati…? Nedavno su Britanci otvorili svoje tajne arhive iz kojih je postalo vidljivo da je Churchill već 1950.g., jasno vidio i znao tko je Tito i izrazio žaljenje što ga ranije nije dao likvidirati. Iz britanskih arhiva je vidljivo koliko je tek Churchill bio oduševljen Titovom pedofilskom avanturom.

Damir Šarac se u svom člančiću zgraža nad činjenicom da je dr. Ante Pavelić Istru i dio Dalmacije prepustio Talijanima. To jest za svaku osudu, mada je Hrvatska dvije godine kasnije, nakon pada Italije, te krajeve vratila pod svoju jurisdikciju. Međutim, naš Šarac se nimalo ne zgraža što je Rapalskim ugovorom iz 1920.g., Italija dobila cijelu Istru, Rijeku i Zadar te otoke Cres i Lošinj. Taj ugovor potpisao je dr. Ante…Trumbić, tadašnji ministar vanjskih poslova Kraljevine Jugoslavije. Ali za Šarca je sigurno Trumbić bio samo romantičar koji je stvarao dragu Jugoslaviju, a ovaj drugi je stvarao neku drek-državu kako Šarac naziva NDH. Iz svega što je Šarac nabrljao i nadrljao po papiru očito je kako nije nikada čuo za Rezoluciju Vijeća Europe prema kojoj je „mladost koja je pala za slobodu“ omogućila dolazak na vlast zločinačkom komunističkom režimu koji se po zločinima izjednačio sa fašizmom. Danas nijedan stari komunist neće priznati da je bio komunist već svi tvrde kako su bili antifašisti. Ni Mesić, ni Manolić, ni Boljkovac, ni brojni drugi neće danas priznati da su zapravo bili i ostali komunisti već se busaju u prsa kako su oni uvijek bili samo antifašisti. Očito lisica dlaku mijenja… Hrvatski svetac Leopold Mandić je rekao: „Istina se nikada ne mijenja, ona je uvijek u modi!“

Drugi primjer skoro infantilnog dogmatizma našao sam u subotnjem prilogu Večernjaka u Obzoru (koji sam za sebe smatra da je najutjecajniji tjedni magazin u Hrvata) na str 7., u rubrici „Politika“. Tu je grafički dosta primitivno nacrtan „palac gore“ i „palac dolje“ kao u borbama gladijatora u starom Rimu. „Palac gore“ dobili su Luka Bebić i Ivan Jakovčić, „palac dolje“ Vedran Rožić i Danijel Srb. Moram priznati da nisam uspio dokučiti kriterij po kojem urednik te pučkoškolske rubrike okreće svoj palac! Tako za Danijela Srba naš urednik rubrike/proleter kaže da on širi nacionalnu netrpeljivost falsificirajući povijest. Srb širi nacionalnu netrpeljivost zato jer uporno inzistira na tome da je tobožnji „Dan ustanka“ u Srbu bio zapravo četnički ustanak. Nadalje tvrdi i da je u Srbu bio pokolj nad Hrvatima. Čovjeku stvarno mora stati pamet! Danas nema u Hrvatskoj nijednog ozbiljnijeg povjesničara koji bi negirali te činjenice o 27. srpnju 1941.g. Tobožnji „Dan ustanka“ sastojao se u tome da su po obližnjim hrvatskim selima Srbi doslovno počeli klati Hrvate i počinili brojne druge gnjusne zločine. Sad kad u Hrvatskoj netko javno iznese te činjenice i raskrinka tobožnji „Dan ustanka“, javlja se večernjakovo novinarsko piskaralo koje nema pojma o povijesti i melje o nekakvim povijesnim falsifikatima. Vlasnici ni Večernjeg ni Jutarnjeg lista nemaju navodno pojma zašto im stalno pada naklada! Johan Wolfgang Goethe je napisao: „Novinare treba sažalijevati. Najčešće ne znaju ništa reći, a često ne smiju ništa reći.“ Međutim, urednik rubrike „Politika“ u Obzoru može reći, napisati i objaviti svaku budalaštinu, pa čak i kakvo smeće. Jedino se neće potpisati!

Čovjeku treba otprilike dvije godine da progovori, a šezdeset da zašuti!

Nije bilo nijednog ozbiljnijeg dnevnika ni tjednika u Hrvatskoj koji u zadnjih jedanaest godina nije „silovao“ Vicu Vukojevića zbog njegovog „silovanja“ Muslimanke koja uopće nikada nije ni postojala. Svojedobno se bila pojavila knjiga Saveza logoraša BiH u kojoj je na bombastičan način Vice Vukojević optužen da je silovao dvadesetidvogodišnju Muslimanku. Da bi se pojačala dramaturgija slučaja navedeno je čak kako je djevojka molila svog silovatelja da ju ne ubije. Kasnije je taj dramski efekt pojačan, pa je u drugoj verziji objavljeno da je djevojka svog silovatelja molila da je ubije. Uglavnom pregršt čistih izmišljotina i laži, ali kojima je Vukojević bio sigurno pribijen na stup srama! To je za hrvatsku ljevicu bila prava poslastica. Vesna Pusić je odmah bila zatražila u Hrvatskom saboru da mu se ukine imunitet suca Ustavnog suda RH da bi mogao odmah u Remetinec. Usput se javno zgražala kako silovatelj može biti sucem Ustavnog suda. Doista, 2006.g., bio je pokrenut i kazneni postupak protiv Vukojevića. Postupak su paralelno vodili Državno odvjetništvo RH i Javno tužilaštvo BiH. Šest godina je trajala potraga za žrtvom u BiH, Švedskoj, Americi, u zemljama EU-a, ali mlade Bošnjakinje iz Stoca nije nigdje bilo. Nakon šest godina potrage, zaključak oba tužiteljstva je bio kako se radilo o najobičnijoj izmišljotini i da tobožnja žrtva nikada nije ni postojala. Zbog perfidne izmišljotine, čak je iz Udruženja žena žrtava rata BiH došla izjava „Vukojević je oklevetan“! O tom rašomonu je jedino 25. srpnja o.g., izvijestila Slobodna dalmacija, a ostali klevetnici …..? Ništa! Sva sila lijevih novinarskih „silovatelja“ šute, baš kao i političari koji su tražili Vukojevićevu glavu! Očito drugovi ne misle da se oni trebaju ikome ispričati kad ga okleveću. To je njihovo prirodno pravo! Bosanski političar Irfan Ajanović, koji je prvi pustio u javnost tu morbidnu laž, spustio je slušalicu novinarki Slobodne kad ga je nazvala i zatražila da se izjasni o rezultatima istrage bosanskog i hrvatskog tužiteljstva. Goebels je jednom rekao da laž neprekidnim ponavljanjem na kraju preraste u istinu! Hrvatski ljevičarski goebelsići su laž o Vukojevićevom silovanju ponavljali tisuću puta u raznim medijima i na raznim mjestima, ali je laž ipak ostala samo laž. Naivni će mi predbaciti da Goebels nije bio ljevičar već nacistički desničar. Sjetite se da je Hitler bio osnovao Nacional SOCIJALISTIČKU partiju. Zašto? Da bi mogao što uspješnije lagati! Njemačka poslovica kaže: „Istina je kao sveta vodica – svi je hvale, ali nitko ne voli da mu se njome prskaju oči!“




Don Ivan Grubišić prijavit će Hrvatsku Europskoj uniji zbog izborne prijevare. Kad su on i prof. Kregar shvatili kako će njihova koalicija proći na nadolazećim izborima, odmah su digli dreku da će na tim izborima doći do prijevare. Njihova koalicija trebala je predstavljati nekakav treći put u hrvatskoj politici. Toj operetnoj koaliciji trebao se iz dijaspore još pridružiti i dr. Franjo Topić koji je već 21 godinu „demokratski“ izabran predsjednik hrvatskog kulturnog društva „Napredak“ iz Sarajeva. On dulje vlada Napretkom nego li Lukašenko Bjelorusijom. Po demokratskim manirama podsjeća neodoljivo na Kastra i Gadafija. Čak da se ovoj operetnoj koaliciji pridruži i don Vinko Sanader, ostvarenje njihovih političkih ambicija ne bi dočekala ni njihova djeca! Na tom trećem putu našli su se Grubišić, Kregar, Debeljuh, udruga „Dalmacija“, udruga „Potrošač“, Udruga pacijenata, udruga „Zagorje“, Korčulanska liga, Primorsko-goranski savez itd. Nekako mislim da bi svi zajedno trebali odabrati jedno jedinstveno ime i krenuti u izbornu bitku! Recimo, meni se osobno najviše sviđa i mislim da bi bilo najbolje da im zajedničko ime bude – Udruga pacijenata!!! U velikom programskom intervjuu u Jutarnjem listu don Ivan Grubišić, između ostaloga, kaže i ovo: „Ja sam Crkvi poklonio sav svoj život i sve svoje sposobnosti.“ Sad mi je napokon postalo jasno zašto je Crkva u Hrvata u permanentnoj krizi! Stara arapska poslovica kaže: „Čovjeku treba otprilike dvije godine da progovori, a šezdeset da zašuti!“ Vjerujem da je don Grubišić prešao šezdesetu!

Autor:Zvonimir Hodak
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.