fbpx
Foto: Wikimedia Commons/Ilustracija

Zveckanje oružjem, Putin, Biden i Europska unija kojoj su vezane ruke… Svijet ide u nepoznatom smjeru!

Autor: Boštjan Marko Turk

U 2021. godini ističu se dvije stvari: rastuća nestabilnost u svijetu i opadajuća autonomija novinarske profesije. Koliku su ove dvije stvari povezane, prosudite sami.

Politika Donalda Trumpa cijelo je vrijeme bila angažirana na unutarnjim frontovima, protiv duboke države čije smo poruke uspjeli jasno pročitati (vidjeti) u većinskim medijima prije izbora. Neki smatraju da nijedan američki predsjednik nikada nije učinio toliko za svjetski mir kao Trump. Postojale su sumnje da su, poput medijskog izvještavanja o “istini” o Trumpu i njegovim namjerama, američki izbori bili namješteni. Posljednji koji je na to ukazao nedavno je (28. ožujka 2021.) Alain Juillet, bivši šef francuske obavještajne službe. Učinio je to u emisiji za jednu od privatnih, ali dobro gledanih francuskih televizija.

Angažirane obavještanje službe

Da bismo razumjeli zašto se to trenutno događa, moramo na trenutak prijeći na početak siječnja ove godine, u Washington. Dan prije inauguracije Joea Bidena, središnji francuski dnevnik Le Figaro opisao je scenu inauguracije Joea Bidena terminom koji inače koristi kada izvještava iz ratnih područja. Jedna od najvažnijih vijesti dana čitateljima je došla u obliku naslova: “Washington se pretvorio u utvrđeni kamp”. Otprilike 25.000 vojnika poslano je na uže područje u takvim okolnostima “ceremonije”. To predstavlja kontingent veći od cijele američke snage koja je trenutno prisutna u Afganistanu, Iraku i Siriji.

Uz vojsku, angažirane su bile i sigurnosne i obavještajne službe. U izvješću objavljenom kasnije, FBI, Odjel za nacionalnu sigurnost i Nacionalni centar za protuterorizam upozorili su na opasnost koju predstavlja inauguracija. “Osjećaj izborne prevare koji prati prijenos moći na razini predsjednika i Senata povezan je s dubljim nemirima u dijelovima nacije. To se može pokrenuti u bilo kojem trenutku u obliku nasilja” (tako!). Kako nam onda službeno vijeće za politiku i mediji mogu neprestano ponavljati da su američki izbori bili potpuno legalni, kad je sam FBI sumnjao u to i
pokrenuo sve mjere kako bi sumnje proveo u praksu, to jest zaštitio inauguraciju. Svoj sam članak o tome zaključio spominjanjem Billa Clintona koji je zaspao pred očima cijelog svijeta. Ustoličenje inače upitnog 46. predsjednika po svim kriterijima tako je bilo tragikomičan signal.

Zveckanje oružjem

Zastrašujućim zveckanjem oružja podsjećalo je na nacističke parade u Nürnbergu ili na razmetanje nuklearnim arsenalom sjevernokorejske dinastije. Iscrpljeni monarsi koji drijemaju odlična su ilustracija, čak i ako njihova obitelj snosi objektivnu odgovornost za krvoproliće (rat u Siriji, 2011.). Takvu smo apatiju ili umor vidjeli u povijesti: tako su se ponašali ljudi sovjetskog Politbiroa prije nego što je sve utonulo u ništavilo: Brežnjev, Černjenko i Andropov najistaknutija su imena u ovoj seriji. I oni su došli u sjećanje čovječanstva po tome što su ljudima oduzimali pravo na govor. Kasta demokrata postigla je izbornu pobjedu na sumnjiv način, zlostavljajući javne medije, ali je to ipak uspjela.

Međutim, sama po sebi postala je utrnula i iscrpljena bezbrojnim (seksualnim, financijskim i svakakvim) skandalima. U njoj ima toliko kvasca budućnosti koliko u nekadašnjem sovjetskom Politbirou. Povijest je okrenula novi list, iako toga tada ni 20. siječnja nitko nije bio svjestan. Moja intuicija za razvoj događaja nije bitna: puno bih radije pogriješio i ne bih stvari stavljao tamo gdje stoje. Za manje od mjesec dana od gore opisanih događaja, Joe Biden pokrenuo je vojnu operaciju u Siriji, prebacio ofenzivne položaje jedinice u Iraku i ušao u izravan sukob s Moskvom. Prvu konferenciju za novinare sazvao je tek dva mjeseca poslije (25. ožujka), točno mjesec dana nakon slanja zrakoplova u Siriju (25. veljače)?! Ali svjetski tisak, doduše, tvrdi da je to najveći demokrat istovremene povijesti. To nije sve. Raportiranje novinarima i svijetu jedva je preživio. Više se puta doslovno izgubio. Počeo je rečenicu, ali nije ju završio. Nekoliko dana ranije (19. ožujka) pao je niz stepenice aviona Air Force One. Neki drugi put na nekoj drugoj konferenciji pobrkao je riječi. Rekao je: “Moramo spriječiti što više stolova” (riječ ‘desk’), umjesto: “Moramo spriječiti što više smrtnih slučajeva” (riječ ‘death’).

Biden žestoko o Putinu

Ovi dani stvarno su značili dramatski finale inauguracije jedne politike koju svijet još nije video. 18. ožujka izvjestitelj ABC Newsa George Stephanopoulos izravno je pitao Joea Bidena: “Poznajete li Vladimira Putina, mislite li da je on ubojica?”, na što je Joe Biden jasno odgovorio: “Da, mislim da jest.”. Na sljedeće pitanje: “Koju će cijenu Putin morati platiti za ovo?”, Biden je opet odgovorio: “Cijena koju će platiti? Uskoro ćete vidjeti.”. Kremlj sada čeka službenu ispriku američkog predsjednika i iskoristio je prijelazno vrijeme za slanje pojačanih vojnih jedinica na područja koja je zauzeo u Ukrajini. Do 1994. Ukrajina je imala najveći arsenal nuklearnog oružja unutar SSSR-a i postala je 3. najveća nuklearna sila na svijetu nakon njegova raspada.

Budimpeštanski sporazum (1994.) značio je i oproštaj od nuklearnog arsenala i konačno priznavanje njezinih državnih granica, također i prije svega od Rusije.
Ukrajina je važna za Rusiju. To je ključni strateški teritorij. Ruski je praktički drugi službeni jezik u Ukrajini: mnogi se Ukrajinci, posebno na istoku zemlje, osjećaju vezanima za Rusiju. Od Zbigniewa Brzezinskog nadalje, Amerikanci su, dapače, naučili da je ovladavanje Ukrajinom ključno za kontrolu Euroazije. Trump je bio itekako svjestan što znači ravnoteža mira u svijetu. U to nikad nije dirao. Oni koji su instalirali Bidena, međutim, shvatili su da s njim dobivaju lutku koja će im odgovarati u svemu što žele. Amerika ima najgrotesknijeg predsjednika u svojoj povijesti.




Istodobno, ne smijemo zaboraviti da je najjača politička zajednica koja je izravno podržavala Bidna bila Europska unija. Rusija mu je čestitala među posljednjima, tako i Kina. Europska je politika ponovno postigla autogol jer je automatski uvučena u spor između SAD-a i Rusije. Stvar dodatno problematizira činjenica da je EU potpisao sporazum o pridruživanju s Ukrajinom, koji je stupio na snagu 1. rujna 2017. Europski je parlament 11. veljače 2021. usvojio deklaraciju kojom potvrđuje obveze preuzete u dokumentu. Ekonomski dio sporazuma, koji se odnosi na uspostavljanje sveobuhvatnog područja slobodne trgovine, posebno je važan. Pruža okvir za modernizaciju ukrajinske ekonomije. Jasno je da se u očekivanju ratnog stanja takvi ugovori teško održavaju. U ovakvim okolnostima najviše strada ekonomija.

EU si vezala ruke

Podržavajući Bidena, EU veže ruke za ono što bi mu trebalo biti najvažnije. Ovo je ekonomsko širenje prema istoku. 1. siječnja 2007. EU je lako prihvatio Bugarsku i Rumunjsku kao punopravne članice. One (djelomično Rumunjska) predstavljaju dio slavenskog svijeta koji se proteže mnogo istočnije. Zemlje uz europske dijelove Rusije (Bjelorusija, Moldavija, Gruzija) zadovoljavaju i zemljopisne i kulturne kriterije za pripadnost Europi: kršćanske su i pripadaju istoku starog kontinenta. Gruzija je tako definirana kao obalna država istočne Europe. Zajedno, samo ove zemlje imaju veće stanovništvo od Francuske (više nego 60 milijuna).

Punopravnom članstvu Ukrajine najviše se protive Francuska i Njemačka. Razlozi su razumljivi. Nakon odlaska Velike Britanije, Berlin i Pariz ujedinili su se izražavajući svoje javno oduševljenje. Tada smo napisali da je radost potekla iz činjenice da su Francuska i Njemačka sada odlučujući čimbenik za cijelu Europu. Svakodnevno možemo vidjeti kakve “kvalitete” danas nude njemačka i francuska politika koja upravlja EU-om. Primjerice, usporedimo učinkovitost Londona ili Bruxellesa u suočavanju s pandemijom ili u distribuciji cjepiva. U Velikoj Britaniji cijepila se 51 osoba na 100 stanovnika, a u Francuskoj i Njemačkoj tek 15 (31. ožujka). Nedavno je prosječna stopa cijepljenja u EU-u bila 2,8 na 100 stanovnika.

Ako su se Rumunjska i Bugarska mogle tako brzo pridružiti EU-u, koji su razlozi zašto tih godina nisu započeli postupci pristupanja slavenskih zemalja u istočnoj Europi? Razlozi su isti kao i za kraljevsku kuću Karađorđevića 1917. godine. Kada su se izrađivale karte buduće Kraljevine Jugoslavije, kralj Petar I. nije želio da teritorij ide previše zapadno jer se bojao ljudi koji su pisali latinskim slovom. Ne mogu se kontrolirati, objasnio je zaprepaštenim diplomatima, oni su katolici, dodao je. Nove slavenske države stvorile bi protutežu briselskoj politici koja više nema odgovora na izazove sadašnjosti, a kamoli budućnosti. Slavenski savez ojačao bi konstruktivne snage u EU-u (Višegrad) i smanjio utjecaj birokrata čiji je posljednji istaknuti čin (uz radost zbog Brexita) bio pružanje podrške Bidenu (uz multiglobalizam, LGBT agendu, etc.). Zbog toga se Europska unija ne smije širiti dalje na istok i zato je Bruxelles zadovoljan Bidenovom verbalnom i političkom agresijom. Upravo su uveli nove sankcije protiv Moskve, dajući pitanje pristupanja spomenutih zemalja ad acta za dulje vrijeme. U naše ime odlučuju ljudi koji nikada nisu bili na izborima (Europska komisija) ili oni koje uopće ne poznajemo. I oni se ustoličuju – putem medija – kao najveći demokrati, kao i najveća karikatura među američkim predsjednicima u povijesti.




*Stavovi koje autori iznose u svojim kolumnama njihovi su osobni stavovi, nisu nužno i stavovi redakcije portala Dnevno.hr.

Autor:
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.