fbpx
Photo: Sanjin Strukic/PIXSELL

ZNATE LI ŠTO JE VLASTI NAJVAŽNIJE? Jadna Hrvatska stenje pod njihovim ambicijama: Jedan elitistički krug vlada!

Autor: dr. sc. Stjepan Šterc

Vladanje Hrvatskom sve više poprima svoju ustaljenu nasljednu formu gotovo u svim postupanjima, tumačenjima, biranjima, javnim prezentiranjima, kadrovskim selektiranjima, najavljivanjima, ponavljanjima i sličnim političko-diplomatskim predstavama.

Uvijek po istom naslijeđenom i priučenom obrascu u kojem je važno samo ostavljanje dojma, uvjeravanje u osobnu važnost i ispravnost, negiranje svih ostalih izvan vlastitog izbora i dokazivanje snage i moći unutar stranke/partije i hrvatske države. Izvan nje to je sasvim druga priča, više nalik na pionirski štafetni pohod s ushitom pripadnosti nemjerljivim europskim vrijednostima.

Reforme, rezultati, uređivanje hrvatskog društva i prostora, gospodarski i svaki drugi razvoj, zadovoljstvo ostale populacije, nacionalna sigurnost, izvjesna budućnost, oslanjanje na ukupne hrvatske potencijale, uvažavanje općih vrijednosnih kategorija i sva slična trivijalna pitanja nebitnosti su u takvom obrascu vladanja samo dojmovima.

Politička manipulacija na djelu zamatana u cvjetni mirisni aranžman, usprkos prihvatljivosti s europskog političkog birokratiziranog vrha, drži Hrvatsku u čvrstom zagrljaju na mjestu. Dodir gospodarskog, financijskog, demokratskog, demografskog, razvojnog i inog dna nije svakodnevni doživljaj samo ustoličenim nasljednicima zbrinutima u novim političkim formama u Hrvatskoj, nazvanim strankama, pa čak i s prefiksom hrvatskim.

Krizna su virusna i potresna vremena i približavanje prevažnih lokalnih izbora za potvrđivanje retoričke uvjerljivosti samo dodatno ubrzali podizanje nasljednog elitizma i zatvaranje kruga nedodirljivosti, nezamjenjivosti, nepogrešivosti, isključivosti i sličnih političko-diplomatskih naslijeđenih i pomno izgrađivanih umišljenosti.




Njihova trajnost i primjenjivost u vladanju Hrvatskom ne popušta ni u ovakvim kriznim neprilikama, upravo kada bi se sve suprotnosti navedenom trebale pokazivati i potvrđivati neovisno o programiranom i friziranom dojmu. Nastavak je programskih, trgovinskih, “koalicionih” i planskih zatvaranja u Hrvatskoj, na krizna koja su zahvatila cijelu Zemlju, sasvim u duhu ideologijskih temelja usvojenih i postavljenih znatno prije ratnom mukom izborenih nacionalnih okvira.

Pozivanja na europski modernizam i europske vrijednosti u njemu unutar širih prostornih obuhvata od jugoslavenskih nisu ništa drugo nego prostorna supstitucija izgubljenih društvenih, političkih i ideologijskih formi s nestankom bivše države.

Snaga ljudi




Unutar takvog obrasca vladanja Hrvatskom gotovo već dvadeset godina potiskuju se sva najvažnija nacionalna razvojna pitanja, a narod, iseljeništvo, demografski nestanak, iseljavanje, valorizacija prostornih i ljudskih potencijala, tradicija, identitet, obnova i slično, naspram europskih birokratsko-diplomatskih potreba postaju politički irelevantne kategorije. Zatvaranja zato treba dodatno nastaviti na krizna i primarno čuvati vlastitu upravljačku nedodirljivost od bilo kakvih promjena prema strateškim nacionalnim interesima.

Izbjegavanjem prijelomnih političkih i ratnih razdoblja početkom devedesetih prošlog stoljeća, kada se snagom hrvatskog identiteta i običnih ljudi zaustavio ratni stroj usmjeren prema Hrvatskoj, oslobodila zemlja i usmjerila prema razvijenom i uređenijem svijetu, pragmatičnost se uz još niz drugih negativnih atribucija pokazala isplativom. Samo je trebalo stvari prepustiti vremenu, umoru i prirodnom odlasku stvarnih nositelja promjena, čiji su idealizam, nacionalni zanos, unutarnja snaga i želja za promjenama postavili Hrvatsku na put prema zapadu. Tamo kamo čak putuje i Sunce.


Photo: Ivica Galovic/PIXSELL

Novi ih se hrvatski idealizam nije baš previše dojmio niti su mogli biti njegov nastavak, ali su zato znali kako svojim otklonom od ključnih zbivanja s početka nove države imaju vremena za obrazovanje, boravak izvan Hrvatske, diplomatsko usmjeravanje i testiranje ideološke pragmatičnosti, po kojoj mogu biti dio političke opcije po potrebi ili bolje reći po izbornoj vjerojatnosti dolaska na vlast.

Velike su političke sebičnosti lišene svake ozbiljnije početne poslijeratne razvojne osnove vrlo brzo pokazale nužnost novih promjena i u vrijednosnoj i ideološkoj nedorečenosti pragmatičnost, obrazovanje i diplomatsko djelovanje donijeli su željeni i njima dugo čekani rezultat. Ponajmanji je problem pritom bio prihvatiti nacionalnu simboliku (njima ranije teško prihvatljivu) i pronaći identitetski neupitne podupiratelje njihove formalne obrazovanosti, širine i diplomatske prihvatljivosti. Vladanje Hrvatskom u ime nasljednog elitizma s novim simbolizmom moglo je početi, a rezultati se već po ustaljenom obrascu vrednuju samo javnim friziranim dojmom.




Bez trećeg puta

Nasljedni se elitizam usmjerio samo na dvije vladajuće stranke/partije jer se u trećim političkim putovima ili u oporbenim redovima željnim promjena njihovo toliko željeno liderstvo samo gubi. Koje se inače moglo i trebalo dokazivati upravo na početku, ratu i poslijeratnom podizanju. Oporbena priča njihova su i najveća strahovanja, bila usmjerena prema njihovu vladanju ili njihovim odlaskom nakon gubitka izbora. Samo što u Hrvatskoj to nije tako jednostavna izmjena i nije lišena velikih strahova kao sjećanje na prethodno pozicijsko djelovanje.

Pretvaranje svakog djelovanja u zemlji u politički igrokaz bez stvarnih razvojnih promjena i bez uopće ugrađenih želja i sposobnosti za njima drži Hrvatsku u neuređenosti s nemirnom sadašnjicom i nesigurnom budućnošću.

Upravo se način upravljanja zemljom pokazao u istraživanjima kao najveći razlog odlazaka mladih i cijelih obitelji u uređenije i razvijenije zemlje diljem svijeta. Podizanje se zato elitizma na višu razinu s puno kontrola i društvenih zatvaranja pokazalo kao potreba nastavka političkog djelovanja i upravljanja Hrvatskom po nasljednom obrascu.

Prvo je bilo nužno pokoriti stranku/partiju i onemogućiti svako drugačije promišljanje pa makar ono bilo racionalno, znanstveno zasnovano i u interesu hrvatske budućnosti. Pokazalo se to u stranačko/partijskim okvirima i podaničkom postavljanju prema političkom vrhu, uglavnom uvjetovano interesima, osrednjošću, neobrazovanošću i neuspješnošću izvan stranke/partije, kao ponajmanji problem. Izbori s jednim kandidatom, pritisak na članstvo, brojne nejasnoće, javna prokazivanja, djelovanje sustava, usmjeravanje javnosti, pa čak i privođenja kao opomena, u programiranim su ciljevima prihvaćeni kao europski standard.

Nesposobni izbori

Nastavkom su vladanja tek došle do izražaja sve slabosti elitističkog obrasca vladanja Hrvatskom, a pogotovo kad su u pitanju reformske provedbe, uređivanje društva, gospodarski rast, financijska i porezna rasterećenja, uređivanje temeljnih sustava na kojima počiva svaka država (gospodarskog, obrazovnog, znanstvenog, zdravstvenog, kulturnog, financijskog i pravnog) i postavljanje i provođenje nacionalne razvojne strategije. Plaćene silnim milijunima razine diplomskog rada. Demografsku kataklizmu i pražnjenje hrvatskih prostora i ne spominjemo.

Izostankom svega očekivanoga i najavljivanoga i shvaćanjem kako je nemoguće sve te izostanke samo naučenom i diplomatski uvježbanom retorikom braniti, podizanje elitizma i uvođenje zabrana preostala je jedina mogućnost produljivanja iluzije razvojnog upravljanja Hrvatskom.

Pokazalo se čak neuspješnim i biranje po osobnom kriteriju suradnika i pozicijskih izvršitelja, iako je zapravo riječ o čistom političkom postavljanju neprimjerenom toliko hvaljenim i izgovaranim bez smisla i potrebe europskim mističnim vrijednostima. Politička nedodirljivost postaje stvarnost vrlo slična ili ista primjerenija vremenima kojih se Hrvatska nerado prisjeća, a u njoj nacionalni idealizam, povezanost ukupne hrvatske populacije i razvojne potrebe nisu primarnost političkog djelovanja.

Prije lokalnih izbora pomalo bi idealistički zvučale usporedbe s posljednjim valcerom (nikako ga ne valja uspoređivati s najboljim rock-filmom ikad snimljenim, autora Martina Scorsesea, o najtalentiranijem sastavu The Band s muzičkih početaka našeg vremena) ili s trčanjem počasnog kruga, već je primjerenije usporediti uprizorenje zatvaranja kruga. Političke dominacije u svemu i stvarne negacije mišljenja, istraživanja, znanosti, sposobnosti, osobnosti, dokazanosti u svom poslu izvan politike, identiteta i mnogo još toga važnog za hrvatsku budućnost.

Elitistički krug

Opća je slika Hrvatske primjerena nasljednoj ideološkoj osnovi, političkom vođenju bez odlučivanja i reformskih zahvata, pozicijskom postavljanju naklonika, forsiranju liderstva i elitizma, europske primarnosti nad hrvatskom i pokoravanju javnom dojmu umjesto potrebama ukupne hrvatske populacije. Svako postavljanje na političke, diplomatske, upravljačke, pa čak i gospodarske i stručno-znanstveno uvjetovane pozicije ide uz izravnu privolu ili traženje samog političkog vrha, dok su ostale eventualnosti podvrgnute stranačko/partijskoj odgovornosti. Vrijeme kao da je u Hrvatskoj stalo, stranačka je demokracija vraćena na partijska postupanja, a osobnost su i racionalni izričaj unutar kruga nepoželjnost i drugarska kažnjivost.

Primjeri se zatvaranja elitističkog kruga pojavljuju svakodnevno i nisu vezani samo uz politički i stranačko/partijski sustav. Izbor vodećih ljudi u preostalim hrvatskim gospodarskim divovima ne može niti smije biti pitanje stručnosti, sposobnosti i odgovornosti, već isključivo političke poželjnosti i interesne povezanosti.

Photo: Sanjin Strukic/PIXSELL

Takva su ili slična partijska pravila gotovo pri svakom biranju, imenovanju, sastavljanju odbora, vijeća, stožera i sličnih tijela. Nema popuštanja čak ni nakon potresne banovinske kataklizme, kada bi stručnost apsolutno trebala biti temelj razumijevanja, rješavanja i odlučivanja.

Dvadeset je i jedna osoba postavljena u zasebno tijelo sa zadatkom saniranja i obnove ne samo domova, gospodarskih objekata i infrastrukture općenito nego i načina života. Opstanak je u Banovini u poslijeratnoj i poslijepotresnoj razorenosti pitanje razvojne opstojnosti, demografske izdrživosti i zbog prigraničnog prostora nacionalne sigurnosti. Dvadeset i jedna osoba redom iz birokratiziranog miljea, sa stranačko/partijskom mudrošću, iskustvenim podaničkim djelovanjem i s važnošću naspram koje im stručnjaci i znanstvenici dođu kao najamni priučeni djelatnici. Kakva vremena!

Nakon svega krug nasljednog elitizma treba zatvoriti, podanike ustrojiti na višu razinu pokoravanja, a vanjsku misao i izričaj zakonski zaustaviti i pretvoriti u nepoželjni populizam, inače najomiljeniji izričaj političke prosječnosti i misaone praznine.

Nedodirljivost postaje aksiom, a u zatvoreni se krug ne može ući bez pognutosti niti se iz njega lako izlazi, usprkos pokazanim i dokazanim negativnostima tijekom izvršnog postupanja. Poslijeratni san o uređenoj i razvijenoj zemlji polako je pretvaran političkim djelovanjem i načinom upravljanja u iseljeničku realnost, poput povijesnog usuda. Zemlje s najljepšom europskom obalom, koju su svi u okruženju kroz povijest željeli prisvojiti i zemlje koja se i dalje zove Hrvatska.

Autor:dr. sc. Stjepan Šterc
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.