Zločini u ime antifašizma

Autor: Josip Milić

Jedan od najvećih živućih hrvatskih umjetnika koji je rođen u Crnoj Gori, a do 1990. živio u Beogradu Miro Glavurtić bez dlake na jeziku govorio je o svemu o čemu se mnogi nisu usuđivali ni misliti. Njegovo provokativno pisanje i djelovanje nisu bili po volji beogradskom komunističkom režimu pa su mu, kao „miljeniku komunističke crne liste“ mnoga djela „izgubljena“ u ladicama izdavača.

U prošlotjednom komentaru pod naslovom: Goldstein ustaše okrivio za četnička klanja nije mi bila namjera uvećavati, niti umanjivati ičije zločine, nego kazati kako su oni koji su pedeset godina iskrivljivali povijest nastavili s istom praksom i danas. Nacističko-fašistička ideologija je poražena 1945., lideri te ideologije su osuđeni i završili kako su zaslužili, od Musolinija koji je ubijen 1943. do Hitlerovih pomoćnika koji su osuđeni 1945. Međutim, komunistička ideologija, iako je poražena 1990. nije kako treba osuđena, niti se pokajala za sva zla koja je nanijela čovječanstvu. I dok je fašizam razgolićen do kraja, komunizam se 90-ih godina prošloga stoljeća samo presvukao u antifašizam, navlačeći time na sebe neprobojnu pancirku. Na taj način ovaj zločinački sustav preživljava i danas hineći humanost. Presvučeni (reformirani) komunisti do pretjeranosti naglašavaju svoju antifašističku dimenziju, a onu antidemokratsku potpuno prešućuju. Ako znamo da je osnovno obilježje fašizma totalitarizam jedne partije i vođe koji upravlja državom te borba protiv demokracije i represivne mjere, onda bi bilo logično da je komunizam, ako se već predstavlja kao antifašizam, u svojoj biti protiv totalitarizma, sile i neprikosnovenoga vođe, a za demokraciju. Međutim, komunisti su isto kao i fašisti svoju državu gradili na sili i liku vođe, a protiv demokratskih načela. Čak je Thorez, sekretar Komunističke partije Francuske početkom 20. stoljeća zapisao kako „je demokracija leglo fašizma“.

Komunizam i nacizam su zločinačke i pogubne ideologije, koje su čovjeka pretvorile u najgoru zvijer. Njihov je rezultat stotine milijuna mrtvih i ranjenih. Koji je sustav okrutniji, komunizam ili nacizam teško je reći? Međutim, činjenica je da je komunizam puno duže trajao pa da je s tog stajališta nanio puno više zla čovječanstvu. Jasno je i to da su se oni međusobno upotpunjavali. „Hitler je došao na vlast zahvaljujući izravnoj pomoći Kominterne jer je po njezinu nalogu KPNJ odbacila ponudu SDP-a za zajedničku borbu protiv Hitlera.“ (Hrv. slovo, Vladimir Markoci, Komunizam je mrtav – živio antifašizam, 5. 10. 2012., str. 28.)

Jugoslavenski je primjerice komunizam pedeset godina živio od svojih „antifašističkih zasluga“. Što je fašizam prikazivan crnje, to je komunizam ispadao svjetliji. Jer tko bi još mogao poraziti mračni fašizam, nego odvažni i hrabri komunisti?! S druge strane pristaše fašizma hranjene su strahom od bezbožnoga komunizma, s kojim se jedino odlučni nacizam bio sposoban razračunati. Isto tako, na strahu od nacizma, komunisti su fanatizirali mase koje su bile spremne poginuti boreći se za utopističku ideju s(o)vjetskoga bratstva i jedinstva, tj. jednakosti svih ljudi. Da su komunisti bili pošteni i u samome startu priznali da će svi ljudi biti jednaki, ali u siromaštvu, imali bi puno manje pristaša. No, nakon zaživljavanja totalitarnoga sustava, izlazak iz njega je bio nemoguć sve do njegovoga totalnoga raspada. Slijepa i neupitna poslušnost karakteriziraju i fašizam i komunizam. Za neposlušnike u komunizmu bila je dovoljna anonimna usmena optužba da se radi o elementima fašizma i osoba je bila etiketirana, a njezina budućnost zapečaćena. Isto je bilo na drugoj strani.

„Antifašizam u Hrvatskoj kroz cijelu svoju egzistenciju predstavlja antihrvatstvo,jugoslavenstvo i srbizaciju.“ (Hrv. slovo, Vladimir Markoci, Hitler fašist – Staljin antifašist, 12. 10. 2012., str. 28.)

Tko je god želio ukazati na pogrješke sustava, preko noći bi nestao. Slijepa poslušnost je bila uvjet za napredovanje u karijeri. Ni jedan ni drugi režim nisu podnosili intelektualce. Jedan od najvećih živućih hrvatskih umjetnika koji je rođen u Crnoj Gori, a do 1990. živio u Beogradu Miro Glavurtić bez dlake na jeziku govorio je o svemu o čemu se mnogi nisu usuđivali ni misliti. Njegovo provokativno pisanje i djelovanje nisu bili po volji beogradskom komunističkom režimu pa su mu, kao „miljeniku komunističke crne liste“ mnoga djela „izgubljena“ u ladicama izdavača. Prisjećajući se vremena nakon II. sv. rata ostala su mu živa sjećanja na leševe koje su proizvodili komunisti. Čim su oni došli na vlast počelo je klanje. „Komunisti su bili najveći koljači u povijesti. I nisu samo klali nego su i nabijali na kolac i pekli žive ljude.“ (GLAVURTIĆ, Miro, Hrvati ne silaze s Križnog puta, Vijenac (Književni list za umjetnost, kulturu i znanost), br. 435., Zagreb, 2010., razgovarao Andrija Tunjić) Glavurtić je napisao da su izdaja, ubojstva, diktatura odlike komunizma, da je vrijeme komunizma vrijeme bogova, tenkova, doušništva, progona, zatvora. Boraveći u Beogradu dugi niz godina družio se, kao eminentni umjetnik, s ondašnjom „političkom kremom“. Tako se prisjeća kako je Đilas u društvu s Borislavom Pekićem, Matijom Bećkovićem, Mirkom Kovačom pričao kako su u ratu partizani „pričešćivali” katoličke svećenike ubijajući ih. Pod izgovorom da će ih pričestiti svećenicima su stavljali cijevi pištolja u usta i pucali. Sve to u ime antifašizma.

Autor:Josip Milić
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.