Zločin se isplati

Autor: Josip Jurčević

U Hrvatskoj se događa sve masovnija politička, pravosudna i medijska abolicija stvarnih ratnih zločinaca, te se sve više njih pojavljuje u državnim i društvenim institucijama, od lokalne razine do vrha države. Sada smo već došli do toga da institucije u Hrvatskoj izravno daju legalitet i legitimitet srbijanskoj agresiji.

Pojedinačni i masovni zločini su ostavili izuzetno doboki negativni trag u povijesti ljudske civilizacije. Zahvaljujući golemom tehnološkom napretku i globalizaciji sveukupnih društvenih odnosa te općoj duhovnoj krizi, masovni zločini te sve veći i brži vrtlog pojedinačnih zločina i nasilja, postali su osnovno obilježje svjetske povijesti u proteklih stotinjak godina. Najgori, najbrojniji i najtragičniji suvremeni zločini su za posljedicu imali masovna smrtna stradavanja ljudi. Nikada u povijesti ljudi nisu ni približno toliko puno ubijali ljude kao što se to događa u proteklih stotinjak godina.

Masovni zločini suvremene povijesti događaju se unutar dva osnovna konteksta. Jedan kontekst je ratni; i on se događa(o) u dva svjetska rata te nekoliko stotina regionalnih i lokalnih oružanih sukoba. Drugi kontekst masovnih suvremenih zločina je mirnodopski, a on se najintenzivnije događa(o) u organiziranim masovnim zločinima totalitarnih režima: komunizma, nacionalsocijalizma i fašizma, te njihovih brojnih manjih izvedenica.

Svjetske statistike su neumoljivo jasne. U oba svjetska rata (ne)ljudi su ubili približno 70 milijuna ljudi, a u mirnodopskom razdoblju (ne)ljudi komunističkih režima su ubili približno 90 milijuna ljudi. Nad ta dva podatka treba se duboko zamisliti pri bilo kojoj vrsti javnog govora i drugačijeg djelovanja.

Posebno je zanimljivo, znakovito i zabrinjavajuće što je mali kontinent Europa glavno ishodište i mjesto najvećih suvremenih zločina, u svakom pogledu. Oba svjetska rata imaju unutar Europe i početak i glavne uzroke i posljedice. Najveći totalitarni režimi – komunizam, nacionalsocijalizam i fašizam – u Europi su idejno rođeni i najviše prakticirani.

Zločin je zločin

No, ta civilizacijska zločinačka slika svijeta ima i drugu stranu. Najveća protuzločinačka civilizacijska vrijednost sigurno je u činjenici, što se – usprkos zastrašujućoj golemosti zločina – tijekom cijele svjetske povijesti očuvao prevladavajući formalni standard da je zločin negativan. To je najjasnije izraženo u formalnom pravu, koje neprekidno i svugdje, osuđuje pojedinačni i masovni zločin kao štetan, negativan i nepoželjan čin. I u ostalim vidovima povijesnog i suvremenog svjetskog javnog života – od filozofije i religije do političkog, umjetničkog i medijskog govora – u velikoj mjeri prevladava osuđivanje zločina.

Budući je Europa bila glavno ishodište i mjesto suvremenih masovnih zločina, na neki način je razumljivo i veoma dobro, što je Europa istovremeno i mjesto na kojem se – filozofiijski, pravno, politički, medijski itd. – najtemeljitiije i suočavalo sa masovnim zločinima.




Tako se u Europi – na sve načine – događalo najžešće suprotstavljanje totalitarnim režimima, ratovima i nasiljima. U poratnim godinama najprije je izvršena temeljita denacifikacija Njemačke, te su izgrađivani brojni mehanizmi (ustrojene strukture u pravu, politici, sigurnosti, civilnom društvu itd.) koji su Europu, čak i u najdramatičnijim godinama hladnoga rata, spašavali od novih masovnih ratnih i mirnodopskih stradavanja.

No, kad se događao kraj hladnoga rata i slom europskih komunističkih režima, te kad je stoga prevladavalo ozračje općeg uvjerenja da se i narednih desetljeća u Europi ne može dogoditi masovni zločin, pojavila se srbijanska oružana agresija sa vrstama masovnih zločina koji su bili gori od iskustava Drugog svjetskog rata. Tada se dogodio slom međunarodnih (prvenstveno europskih) sigurnosnih i humanitarnih zaštitnih sustava, koji su se pokazali potpuno neučinkovitima, a s time i upitnima za budućnost.

Ta upitnost je još veća, jer se europske institucije uporno – već 20 godina – odbijaju suočiti sa ovom osnovnom činjenicom, pa se čak izbjegavaju pravosudno i politički razlikovati agresora i žrtve. Najveći i najsramotniji dokaz jest u tome što pod posrednim međunarodnim pokroviteljstvom neprekidno opstaje Republika Srpska, usprkos tome što je nastala na činjenju najgorih ratnih zločina i što o tome postoji čak i presuda Međunarodnog suda pravde.




Geneza sitnih europskih kalkulacija mogla bi se pronalaziti i u nesuočavanju s talijanskim fašizmom i iredentizmom, koji je u oba svjetska rata vješto prelazio na stranu pobjednika. No, daleko veće slabosti europski zaštitni mehanizmi pokazuju u presporom i dvojbenom suočavanju sa bivšim zločinačkim komunističkim režimima koji su gotovo pola stoljeća pustošili u istočnoj polovici Europe.

S jedne strane, u proteklih 20-ak godina europske institucije su donijele nekoliko rezolucija koje su jasno i nedvosmisleno osudile komunističke režime kao potpuno zločinačke. Ali, s druge strane, europske institucije i zapadnoeuropske države – zbog svojih kolonizatorskih interesa – praktično sudjeluju u tranziciji kojom se komunističke strukture (model i mentalitet) iznova etabliraju u bivšim komunističkim državama. Na taj način se praktično izbjegava dekomunizirati Europu, te se tako čuvaju idejni i praktični temelji struktura koje će činiti buduće zločine.

Hrvatsko iskustvo

Ako svjetski i (zapadno)europski odnos prema masovnim zločinima i isplativosti zločina možemo cjelovito odrediti kao razapetost između činjenja i nečinjenja, odnosno razapetost između dobra i zla, onda institucionalna iskustva u Hrvatskoj nažalost ne pokazuju ni takove dvojbe. Hrvatski institucionalni brod se do blizu potonuća nagnuo u potpori i ohrabrivanju pojedinačnih i masovnih zločina.

Već u ljeto 1992. g. u Hrvatskoj je donesen prvi zakon o aboliciji, koji je pravosudno-političkom praksom i daljnjim sličnim zakonima, ne samo obustavio kazneno gonjenje za zločin oružane pobune, nego je i većina ratnih zločina (i ratnih zločinaca) agresora političkim pritiskom neutemeljeno pretvorena u frazu o sudjelovanju u oružanoj pobuni. Na taj način se u Hrvatskoj stvarno događa sve masovnija (neselektivna, kolektivna) politička, pravosudna i medijska abolicija stvarnih ratnih zločinaca, te se sve više njih pojavljuje u državnim i društvenim institucijama, od lokalne razine do vrha države. Sada smo već došli do toga da institucije u Hrvatskoj izravno daju legalitet i legitimitet srbijanskoj agresiji.

S druge strane, što je u toj apsurdnosti i logično, u Hrvatskoj se čin obrane od agresije sve više kriminalizira politički, medijski i pravosudno, te je već postalo sasvim uobičajeno donošenje pojedinih presuda u Hagu i sve brojnijih presuda u Hrvatskoj koje krivnju pojedinca branitelja temelje na činjenici njegovog sudjelovanj u obrani. U takvoj apsurdnoj situaciji je postalo logično što se sve više hrvatskih branitelja nalazi u zatvorima i na potjernicama, a hrvatske institucije svim silama nastoje mitska mjesta herojske obrane Hrvatske pretvoriti u zločinačka mjesta (Split, Šibenik, Gospić, Karlovac, Sisak, Lipik, Bjelovar, Osijek, Vukovar).

U Hrvatskoj je postalo uobičajeno da se hrvatski branitelji osuđuju za navodni ratni zločin na temelju desetljeće i li dva zakašnjelih svjedočenja neprijateljskih vojnika koji su sudjelovali u ratnom zločinu agresije i da hrvatske državne institucije sudjeluju u pripremanju takvih svjedoka.

Geneza kontinuiteta takvih krajnje negativnih apsurdnih institucijskih standarda u Hrvatskoj je prebogata. Hrvatska je jedina svjetska država u kojoj su izravno prakticirana sva tri najgora svjetska totalitarizma (fašizam, nacionalsocijalizam i komunizam) te domicilni totalitarizam ustaškog režima. Daleko najgore posljedice na današnju Hrvatsku je ostavio komunizam, zbog tri osnovna razloga. Komunizam je idejno i praktički najzločinačkiji oblik totalitarizma. Komunizam je, od svih totalitarizama, uvjerljivo najduže bio na vlasti u Hrvatskoj. Komunistička struktura (model i mentalitet) je izravno preuzela institucijsku moć u Republici Hrvatskoj. Komunistički upravljački model i vrijednosni sustav su okupirali javni život u RH, što se najzornije prepoznaje po sinhroniziranim institucijskim suprotstavljanjima kad se pokuša otvoriti pitanje suočavanja sa zločinima ili simbolima komunizma.

Posebno je nepovoljno što su – u svim naznačenim totalitarizmima – u državne i društvene institucije u Hrvatskoj sustavno i bez prekida odabirani najgori, najsebičniji i najzločinačkiji kadrovi, koji su bili najspremniji svoju dušu i svoje tijelo, poput Fausta, prodavati đavlu. Budući je količina takvih kadrova u Hrvatskoj bila znatno manja od potražnje, i cijele strukture i mnogobrojne osobe su selile služiti iz jednog totalitarnog sustava u drugi.

Taj prepoznatljivi strukturirani kontinuitet dugo izgrađivanog zla uspio se u tzv. tranzicijskom procesu preseliti i u formalno samostalnu i demokratsku Republiku Hrvatsku, pa nam postupanje institucija u Hrvatskoj šalje poruku za budućnost koja je sve jasnija i glasnija: zločin se isplati činiti. Nitko u Hrvatskoj ne može pobjeći od odgovornosti hoće li to i nadalje biti način života u Hrvatskoj. Odgovornost je i misao i riječ i djelo i šutnja. Tim više, jer je očigledno da su s time povezani svi naši pojedinačni i zajednički problemi.

Autor:Josip Jurčević
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.