Petak 13. – dan kad je umro HDZ!

Friday 13th poznati je američki horor iz 1980. godine. Snimanje filma trajalo je dvadeset i osam dana. Jedna od glavnih glumica, Betsy Palmer, snimala je deset dana i bila je plaćena 1.000 USD po danu, a film je zaradio 39.754.601 USD. Palmer je rekla da je na snimanje filma pristala zbog loše financijske situacije, inače ne bi nikada sudjelovala u njemu.

Od kada je 8. ožujka, Plenković najavio usvajanje Istanbulske konvencije prošlo je trideset i pet dana. Za razliku od Betsy Palmer koja je imala financijskih problema Andrej Plenković ih svakako nema, a nema ih niti jedan od onih zastupnika HDZ-a koji će glasati za IK-u. No Palmer je vođena svojom savjesti priznala motive za sudjelovanje u tom filmu. Plenković se pak protivi glasovanju po savjesti!? Znači treba glasati protiv vlastite savjesti da bi Plenković, Jandroković, Bačić ili Murganić bili zadovoljni! Ukoliko se zastupnike u stranci prisiljava da glasaju protiv vlastite savjesti hoće li se onda sutra ukinuti bilo koji priziv savjesti? Kada se jednom prijeđe Rubikon nema više povratka pa kao što je Cezar tada prijelazom preko rijeke Rubikon započeo građanski rat, svjetonazorski rat i podjele u hrvatskom društvu su brzopoteznom ratifikacijom Istanbulske konvencije dosegnule kritičnu točku.

Sada možemo očekivati da i ubuduće zastupnici ne glasaju prema vlastitoj savjesti. A kamo vodi javno djelovanje bez savjesti može se pročitati u knjizi autorice Hannah Arendt: Izvještaj o banalnosti zla. Postavlja se pitanje čemu služi Sabor i zastupnici i kakva je ovo vrsta demokracije? Dakle, zastupnici HDZ-a ne odlučuju prema svojoj savjesti, a još manje provode volju svojih birača koje su već ranije izigrali. Zašto Plenković sudjeluje u ovoj farsi koja ima samo formalan demokratski legimitet jasno je kada se sagleda do koje mjere premijer udovoljava svim željama Jean-Claude Junckera i činovnika iz Europske komisije. I što je ponizniji prema strukturama EK, to se s većom arogancijom odnosi prema vodstvu i biračima HDZ-a, ali i prema cjelokupnoj javnosti.

Prije svega valja napomenuti kako se u Hrvatskoj nikada za 35 dana od najave nije usvojio niti jedan zakon koji bi značajno utjecao na društvene procese. Vlada Andreja Plenkovića tako duže od 15 mjeseci priprema novi Ovršni zakon, a ovršenih ima više od 300.000 jer postojeći umjesto rješavanja problema ljude pretvara u beskućnike. Iako je to jedan od gorućih problema u Hrvatskoj, Vlada pokazuje neshvatljivu nezainteresiranost koja se može usporediti jedino s ravnodušnošću spram egzodusa iz Hrvatske.

Natječaj za gradnju Pelješkog mosta raspisan je 17. lipnja 2016., a gradnja još nije započela! Ali iz Vlade kažu: projekt „ide dalje“. Plenković je 30. siječnja ove godine najavio da će Vlada donijeti poseban zakon o LNG-u, ali ga do danas nema. Svejedno, iz Vlade kažu: projekt „ide dalje“. Također, kurikularna reforma „ide dalje“ na način da se uklanja Glunčić koji je diplomirao i doktorirao na PMF-u gdje i radi u zvanju docenta te je na natječaju bio najbolji. Kako? Natječaj se poništava! Dakako, objašnjavajući zapošljavanja članova svoje obitelji, kuma i ostalih u mahom državna poduzeća, Plenković se pozvao upravo na rezultate natječaja i njihovu izvrsnost. Quod licet Iovi, non licet bovi – Što je dopušteno Jupiteru, nije dopušteno volu.
No to nije sve. Kada se pokazalo da je za Uskrs Hrvatsku posjetilo 200.000 turista manje nego li je to bilo prošle godine, onda su se za usporedbu uzeli podaci iz 2016., a prošla godina se nije spominjala. Da bi dojam bio potpun još se javno čestitalo na „odličnom“ ulasku u sezonu, iako je istina posve drugačija.

Pet godina nakon bajke o EU i tamošnjim fondovima poražavajući rezultati ipak su dospjeli u javnost. Za Hrvatsku je u razdoblju od 2014. do 2020. odobreno 10, 76 milijardi eura iz EU fondova. Iskorišteno je svega 800 milijuna ili 7,5 % od ukupno odobrenih sredstava. Godišnje Hrvatska uplaćuje u proračun EU oko 500 milijuna eura. To znači da je u tri godine Hrvatska u EU uplatila oko 700 milijuna eura više nego što je iz nje povukla.
No što je istina, a što laž već je odavno postala javna tema s problematiziranjem takozvanog hibridnog rata, a potom i borbom protiv „fake newsa“ iako je od deset objavljenih informacija barem osam poluistina ili laž.

Plenković i „Teorija i praksa suvremenog novinarstva“

Kada se promatra taj diskurs Andreja Plenkovića prema zastupnicima HDZ-a i njegov odnos prema svjetonazorskim pitanjima i medijima svakako treba pročitati njegov maturalni rad objavljen 1989. u izdanju, „Poslovne zajednice grafičkih i srodnih OUR-a Jugoslavije“. Nikada nisam čuo da se nečiji maturalni rad tiskao, a još uz to postao priručnik za grafičare, ali i za sve radne ljude “samoupravljače”. Aktualni hrvatski premijer u svom je radu budućnost vezivao uz Marxa, ali i Kardelja. Zanimljivo je što Plenković piše o informacijama: “Izvor informacija je u svim klasnim društvima vladajuća klasa. Ona putem sredstava masovnog komuniciranja upravo želi da masama priopćava samo one informacije koje su s njene točke gledišta poželjne (radi lakšeg upokoravanja, eksploatiranja itd.) jer će mase pod tim utjecajem pružiti najmanji otpor.”

Primjećujete li određene sličnosti s modelom komunikacije koji provodi HDZ od kada ga vodi Plenković?

Treba se prisjetiti da se 1989. Jugoslavija i Partija nalaze u rasulu, ali mladi Plenković piše kao da je komunizam na vrhuncu moći. Uzdanica komunističke zlatne mladeži priprema se reformirati sustav koji se pred njegovim očima raspadao. Dakle golobradi, devetnaestogodišnji Plenković već je tada osjetio blagodati koje su bile omogućene samo malom dijelu onih struktura koje se kolokvijalno nazivaju „crveno plemstvo“.
Nakon toga logičan slijed bio je odlazak u MVEP gdje se pridružio probranim vršnjacima koji su stvaranje hrvatske države promatrali na TV ekranima. Generaciju hrvatskih političara koje je iznjedrio MVEP svakako predvode Plenković i Milanović.

Stier vs Plenković

Kada je dolazio na čelo HDZ-a, razmjerno nepoznati Plenković, kao jamstvo svoje demokršćanske i domoljubne koncepcije javnosti je ponudio Stiera. Preuzimanjem HDZ-a, pod Plenkovićevim autoritativnim vodstvom ta je stranka sve više gubila svoj svjetonazorski identitet. Ne samo neprirodnom koalicijom s HNS-om, nego i kadroviranjem unutar same stranke. U međuvremenu uklonjeni su gotovo svi ljudi s kojima je Plenković dobio izbore. Zamijenili su ih kadrovi poput Nine Obuljen ili Martine Dalić. Ubrzo je zbog Istanbulske konvencije glavni „unutarnji neprijatelj“ postao upravo Stier. Uobičajene metode koje su prolazile u dosadašnjim slučajevima „lustriranja“ HDZ-a od vlastite političke supstance, kod Stiera nisu dale rezultata. Ne samo da Stier nije podnio ostavku, nego se javno usprotivio Plenkoviću. „Samo slobodan čovjek može uzdignute glave u oči pogledati svoj narod.“, izjavio je Stier. U tome je pogriješio. Mnogi iz HDZ-a uopće ne gledaju u svoj narod, niti ih je za sudbinu naroda briga. Stoga je petak 13. dan kada je umro HDZ kao hrvatska demokršćanska stranka.