Kako se Tihomir Dujmović A.D. 2018. našao u Kafkijanskom procesu?

Kada je Franz Kafka pisao svoje remek-djelo Proces bjesnio je Prvi svjetski rat. Stoga je priča o Jozefu K. koji je uhićen i optužen od strane dalekog i nedostupnog tijela vlasti, za zločin čija priroda ostaje do kraja nepoznata i njemu i čitatelju, anticipirala vrijeme totalitarizma, koje se 1925.g. kada je roman objavljen, već jasno naziralo. Književni žanr toga genijalnog romana ponekad se naziva i „apsurdna fikcija“. Tihomir Dujmović svoje kolumne pisao je i pod nazivom „vrijeme apsurda“.

Radilo se o apsurdnoj fikciji ili vremenu apsurda od kada su nedavno Dujmovićeve kolumne ponovno nestale iz medijskog prostora, zavladala je gromoglasna tišina. Takav muk o spomenutoj činjenici već je dovoljan razlog za postavljanje pitanja, koja su se već davno ranije morala postaviti. Recimo, kakva je priroda „zločina“ Tihomira Dujmovića? Naravno, nisam očekivao da će se o uklanjanju Dujmovića kao u slučaju nekih drugih „podobnih“ novinara čak oglasiti i strana veleposlanstva, ali ovakva tišina doista para uši i podsjeća na totalitarne tendencije i ono što ih uvijek prati. Strah.

Sjećate li se onoga trenutka iz 1996. godine kada je Mate Granić, tadašnji ministar vanjskih poslova, u Strasbourgu potpisivao pristupnicu Hrvatske u Vijeću Europe, dok su s balkona aktivisti Reportera bez granica njega i ostale potpisnike zasipali hrpama letaka s kopiranim naslovnim stranicama Feral Tribunea? To je bio još jedan od načina kako se tadašnju hrvatsku vlast pred međunarodnom javnošću difamiralo zbog tobožnje neslobode medija. Danas dvadesetak godina kasnije svi novinari Ferala posve su zbrinuti i posve nedodirljivi. Ne može im se uputiti bilo kakva profesionalna kritika. Drugi novinari, poput Dujmovića, tretiraju se kao „nacionalisti“ u nacionalnoj državi hrvatskog naroda!

Kada je 3. siječnja 2000.g. vlast preuzela Račanova koalicija započeo je i masovni progon njima nepoćudnih novinara. Tako je i Tihomir Dujmović uklonjen iz Slobodne Dalmacije uz još niz uglednih hrvatskih novinara poput Zorana Vukmana, a sve se prikazivalo kao da je represija nad suverenističkim novinarima najnormalnija demokratska metoda. Tada kao i kasnije nikada se zbog takvog otvorenog gušenja medijskih sloboda nije oglasilo niti jedno domaće ili međunarodno novinarsko društvo, tako niti ranije spomenuti Reporteri bez granica, a još manje netko iz tzv. nevladinih udruga.

”Tko mi zabranjuje kolumne?”

Premda kao autor čitan i popularan, Dujmović je doživio da mu se od 3. siječnja 2000. godine gotovo kontinuirano zabranjuje pisati. Vrijeme je to i velikih čistki na HRT-u. Postoji iz tog vremena i izjava ravnatelja HRT-a Mirka Galića da je tih dana smijenjeno 60 urednika na HRT-u. Na velika vrata tada dolaze Mislav Bago, Zoran Šprajc, Stipe Alfier, Danko Družijanić, Tihomir Ladišić, Aleksandar Stanković i ostali, a HRT transformira se u ono što je Miroslav Radman istaknuo kao ideal – program nekadašnje TV Zagreb. Stoga je Dujmoviću u posljednjih godinu dana ukinuta emisija na HTV-u „Iza zavjese“ tobože zbog nedostatka sredstava, potom je zabranjen u Slobodnoj Dalmaciji, a više ga se ne može čitati niti na portalu na kojem je donedavno pisao, i osvojio nagradu kao jedan od najpopularnijih novinara u Hrvatskoj.

Zamijenila ga je bivša koordinatorica komunikacija SDP-a. Dakle, razlozi za uklanjanje Dujmovića sigurno nisu bili komercijalne prirode. Pa kako je to moguće u tržišnoj ekonomiji? Zapravo, nema u Hrvatskoj novinara koji je dva puta zabranjen u Večernjem listu, potom i više puta u Slobodnoj Dalmaciji, otkazano mu je i na HTV-u, a razlozi zabrana bili su i ostali politička cenzura. Zabrane Tihomira Dujmovića su naručene, jer očito postoji nevidljiva crvena crta koju novinar ne smije prijeći. Države u kojima postoji crvena crta koju povlače političari teško se može nazvati demokratskim. Uostalom, kada najbolja politička emisija na HTV-u postaje “Pola ure kulture”, onda je jasno do kuda smo kao društvo došli, ili bolje rečeno, vratili se.

“Da je ovo ’45-a, oni bi nas strijeljali, da je ’71-a, oni bi nas hapsili, a sada nam samo daju otkaze!“

Kada je Dujmoviću prvi put zabranjeno pisanje u Slobodnoj Dalmaciji 2001, bila je to odluka Račana, Mesića i njihovih ljudi. Drugi put mu je zabranjeno pisanje 2008. godine, nakon jednog teksta o Ivi Sanaderu. Dujmović je argumentirano napisao da između Kosor i Hebranga samo iracionalan čovjek može odabrati Kosor. U povodu oslobađajuće presude hrvatskim generalima, Tihomir Dujmović je za Večernji list napisao kolumnu: Nisu svi plakali od sreće!, koja nikada nije objavljena. Dujmoviću je potom otkazana suradnja. Sljedeći put dogodilo se isto nakon teksta o istraživanju žrtava komunizma.

Ured za istraživanje žrtava pronašao je posmrtne ostatke dva razreda zrakoplovne škole iz NDH. Nakon te kolumne u kojoj je naveo da je neki momak s lijepom Josipovićevom partizanskom kapom pucao u glavu mladosti na rubu punoljetnosti, drugi dan je u uredništvu zazvonio telefon i to je bio zadnji Dujmovićev tekst u Večernjem listu. Kada je Dujmoviću 2017.g. otkazana suradnja u Slobodnoj Dalmaciji, iako je i tamo bio jedan od najčitanijih kolumnista razlozi su bili isti kao i prije petnaest godina, da se tobože uvode mjere štednje.

Tada je Dujmović konsternirano izjavio: „O meni nema nigdje niti slova jer ja u hrvatskom tisku imam tretman crnca pedesetih godina negdje u Louisiani.” Ta ravnodušnost i šutnja prati sudbinu gotovo svih ljudi koji su stradali i danas stradavaju jer su se borili za hrvatsku državu, podupirali njezino jačanje i razvitak i borili se za njezinu afirmaciju i ugled u svijetu.

„Hrvatska u raljama djece komunizma“
Potaknut stalnom represijom Dujmović se okreće i publicističkom radu. Tako 2013.g. objavljuje knjigu Tko mi zabranjuje kolumne?, koja pobuđuje veliki interes javnosti u domovini i iseljeništvu. No nema reakcija na očite primjere cenzure o kojima se tamo može pročitati.

Sljedeća knjiga, Hrvatska u raljama djece komunizma, objavljena 2014.g. sadrži i tridesetak stranica brilijantno napisanih riječi posvećenih Zvonku Bušiću. Iz toga nastaje i dramski tekst za predstavu “Tko je ubio Zvonka Bušića”. Dan prije premijere predstave predstavljena je i istoimena knjiga, objavljena ove godine. Trebam li napominjati da za predstavu, ni knjigu ministarstvo kulture nije izdvojilo niti lipe. Prednost očito imaju regionalne koprodukcije i regionalne teme.

Na promociji knjige “Tko je ubio Zvonka Bušića” bili su mnogi uglednici iz hrvatskog društvenog i političkog života. Njihov prosvjed zbog spomenutog sramotnog odnosa prema Tihomiru Dujmoviću novinaru i hrvatskom domoljubu, do danas nisam čuo. Ne znam čekaju li da se na neki način ponovi sudbina svih onih novinara o kojima Dujmović piše u knjizi, Hrvatske novinarske tragedije 1945-1995. Međutim, ovo se događa u neovisnoj hrvatskoj državi, koja tako pažljivo skrbi za novinare „Novosti“ ili neke novinare HRT-a, kojima tamo uopće nije mjesto.

Za novinara koji pod svjetla pozornice postavlja jednu od najvećih, mitskih tragedija suvremene Hrvatske, o životu i smrti Zvonka Bušića, nitko od spomenutih uzvanika ne osjeća se pozvan reći ono što je savršeno jasno; I za Dujmovića u Hrvatskoj također mora biti mjesta u medijima! Uostalom, ako novinari konzervativnog svjetonazora nemaju pravo javnosti, nemaju mogućnosti živjeti od svoga rada, o kakvoj mi uopće demokraciji govorimo? Osobito znajući da je 99% mainstream medija lijevo-liberalne orijentacije.

Znam kako se Tihomir Dujmović A.D. 2018. našao u Kafkijanskom procesu. A znam i kako je u Procesu završio Jozef K. Jedan od muškaraca K. drži za rame i digne ga dok ga drugi probode u srce i okrene nož dvaput. Jozefove zadnje riječi bile su, „Poput psa!“